José Luís Peixoto, ovih dana u Zagrebu i Rijeci na Festivalu europske kratke priče, pisac je kojeg podjednako voli i publika i kritika, jedan od najuspješnijih mlađih portugalskih autora. Sa samo 26 godina za roman “Nijedan pogled” (VBZ, 2004.) dobio je Nagradu Jose Saramago, konačno godinama ga i nazivaju novim Saramagom, a i sam je nobelovac često i vrlo afirmativno govorio o Peixotovu pisanju, a Pilar del Rio, Saramagova udovica, koja je na španjolski prevodila romane svojeg supruga, prevela je i neke Peixotove naslove.
Španjolci su njegov roman “Cemitério de Pianos” proglasili najboljom stranom knjigom objavljenom u Španjolskoj (Nagrada Cálamo Otra Mirada). U nas su mu u zadnjih nekoliko mjeseci Edicije Božičević objavile dva naslova, “Knjigu” (prijevod Tatjana Tarbuk), koja je u Portugalu doživjela devet izdanja te mu brojnim prijevodima priskrbila glas i jednog od najčitanijih mlađih svjetskih autora, te roman “Galveias” (prijevod Josip Ivanović i Elena Pančevski) za koji je lani dobio Oceanos, tzv. portugalskog Bookera, za najbolju knjigu objavljenu na portugalskom jeziku.
“Galveias”, nazvan po Peixotovu rodnom selu, u neku je ruku posveta nekadašnjem, izumirućem Portugalu, onom kakav polako moderno doba stavlja ad acta, baš kao i dio tog identiteta kakav je život u ruralnim, kontinentalnim dijelovima zemlje kreirao. Ne bez nostalgije, autor u razgovoru za Globus, kaže: “U ovo doba tehnološkog napretka puno je pitanja na koja još nemamo odgovore. Možda iznenađujuće, ali ja vjerujem da se puno tih odgovora može pronaći u seoskim područjima, unutar malih zajednica. U Portugalu su se donosile odluke koje su stvorile neravnotežu u zemlji, većina stanovništva živi na obali, uglavnom oko Lisabona i Porta. Na selu su ostali starci, za mlade tamo nema mogućnosti. No, unutrašnjost čuva kulturološke biljege koji nas definiraju, koji su temeljni za naš identitet. Putujući s tom knjigom, predstavljajući njezine prijevode po svijetu, primijetio sam da slična pitanja postoje u mnogim drugim zemljama.”
Kraj diktature
U romanu “Knjiga” se, među ostalim temama, bavi odlascima, napuštanjem Portugala. “Važna mi je ta tema, ta saga o portugalskim emigrantima koji 1960-ih i 1970-ih odlaze u Francusku. Između 1960. i 1974., godine revolucije koja je donijela demokraciju, više od milijun i pol Portugalaca emigriralo je u Francusku, to je oko 15 posto čitave populacije zemlje. Bio je to jedan od najvećih egzodusa koji se u Europi dogodio u drugoj polovici 20. st. U portugalskoj književnosti ta tema gotovo da i nije obrađivana. I dio moje obitelji bio je dijelom te emigracije. Za mene je pisati o tome značilo i veliku odgovornost”, kaže Peixoto.
Portugal je i za vrijeme posljednje ekonomske krize bio zemlja masovne emigracije. Posljednjih godina taj val je zaustavljen. “Velike su razlike između onih emigranata iz 1960-ih i 1970-ih i današnjih od koji je većina dobro obrazovana, to su ljudi u koje je puno uloženo, a odlazili su jer za mlade nije bilo puno mogućnosti. U jednom je trenutku postotak nezaposlenih koji su prvi put pokušavali naći posao bio oko 40 posto. No, posljednjih su godina svi ekonomski indikatori bolji. Portugal je puno optimističniji nego što je bio primjerice 2009. i 2010.”
Peixoto je rođen za Portugal prijelomne 1974. “Kad je u travnju 1974. završila 48-godišnja diktatura, mnogo toga o budućnosti Portugala bilo je nepoznanica. I bilo je poslije trenutaka kad je zemlja bila blizu toga da padne u nove diktature. Nasreću, to se nije dogodilo, i zapravo smo vrlo brzo evoluirali u demokraciju koja je svoju konzistentnost dokazala s godinama. No, imamo mi raznih dvojbi oko identiteta. Do prije 43 godine imali smo pet kolonija u Africi, teritorije u Aziji... Prije toga imali smo veliku povijest oplovljavanja svijeta, otkrivanja novih dijelova. Mi smo mala zemlja u jugozapadnom kutu Europe, okružena Španjolskom i uvijek se uspoređujemo s golemim Brazilom. Na neki je način Portugal bipolaran: ponekad se doživljavamo najboljima, ponekad najgorima, gubitnicima. Ali, i dalje rastemo, nakon onih traumatičnih desetljeća diktature i 13 godina rata u bivšim kolonijama.”
Četiri puta u Sjevernoj Koreji
Njegov je Galveias blizu španjolske granice, slabo razvijeno selo na kontinentu u kojem je oko tisuću stanovnika. “Dok sam bio dijete, oko mene nije bilo puno knjiga, takva je to sredina. Tamo nisam nikad vidio knjigu poezije. Ali, čitao bih što god sam mogao naći. Bitnu je ulogu imala pokretna, mobilna biblioteka, jednom mjesečno došao bi kamion, parkirao na trgu usred sela, na mjestu gdje bih ga strpljivo čekao s drugom djecom. Tamo sam zapravo postao istinski čitač.”
Njegove pjesme i proza nalaze se u desecima antologija objavljenih na nizu jezika. Peixoto je atipičan, uza sve što radi, piše i tekstove za gothic metal bend Moonspell, ali i za nekoliko fado izvođača. Na ruci nosi tetovažu posvećenu jednom od omiljenih mu autora, Williamu Faulkneru, ilustraciju njegove izmišljene pokrajine Yoknapatawphae. Često putuje i piše putopisne reportaže za dva magazina u Portugalu i Brazilu. No od svih mjesta na svijetu kaže da mu je “najdraže biti blizu obitelji”.
Četiri je puta boravio u Sjevernoj Koreji, nakon toga je objavio knjigu zapisa “Inside the Secret”. “Kontakt koji imam u toj zemlji, a i sa Sjevernokorejcima koji su uspjeli pobjeći izvan zemlje, donijeli su mi puno spoznaja koje su mi otvorile oči kad je riječ o korejskom poluotoku, Aziji, odnosima u svijetu, životu općenito. Zanimljivo je kako se ta zemlja prikazuje u globalnim medijima i kako to utječe na sliku koju o njoj imamo.
Puno je nerazumijevanja vezanog uz Sjevernu Koreju. Jedno od njih je, primjerice, vezano uz to da se tamošnji režim nadahnjuje marksističkom ideologijom. Sjeverna je Koreja okrutna diktatura kojom vlada režim s rasističkim pogledom na svijet i ekstremnim kultom ličnosti. Ta rigidna diktatura pogađa prvenstveno 24 milijuna ljudi koji žive unutar njezinih granica. Nedavna napetost između SAD-a i Sjeverne Koreje nema veze s time što se događa u toj zemlji. Kao što znamo, SAD ima vrlo dobre odnose s nekoliko diktatura diljem svijeta, kao i sa zemljama koje su siromašne koliko i Sjeverna Koreja. Što se tiče prijetnji koji dolaze iz Pyongyanga one su desetljećima iste, kao i oružani pokusi koje oni izvode. Promijenio se predsjednik u Americi, i bojim se da će on iskoristiti tu situaciju za slanje poruke oporbi unutar vlastite zemlje. No, od svega toga onih 24 milijuna Sjevernokorejaca nema nikakve koristi, nitko zapravo ne brine za njih.”