DRAGANA JURIŠIĆ

'YU: IZGUBLJENA ZEMLJA' Ovo nije jugonostalgični projekt, nego pokušaj da ljudi poput mene vide što je bilo sa zemljom koja ih je stvorila

    AUTOR:
    • Snježana Pavić

  • OBJAVLJENO:
  • 08.09.2017. u 20:01

Dragana Jurišić

 

Krenula je tragom Rebecce West, britanske spisateljice čija je knjiga “Crno janje, sivi sokol” desetljećima na Zapadu bila nešto poput obvezatnog uvoda u Jugoslaviju i zapadni Balkan. Granatom koja je udarila u njihov stan u Slavonskom Brodu jedne nedjelje 1991. godine Dragana Jurišić izgubila je djetinjstvo i domovinu. Ono što se do jučer podrazumijevalo nestalo je u kršu i prašini.

Kći Hrvata i Srpkinje više nigdje nije pripadala. Roditelji joj i danas žive ovdje, ona je nakon diplome otišla iz Hrvatske. Dragana Jurišić danas je umjetnica s adresom u Dublinu: primarno fotografkinja, ozbiljno piše, predaje na fakultetu, održava izložbe u različitim europskim i svjetskim gradovima u prilično frenetičnom ritmu.

Dvadesetak godina nakon one granate koja joj je izmijenila život, Dragana je od 2011. do 2013., slijedeći doslovno Rebeccu West, tri puta putovala po bivšoj Jugoslaviji, od Zagreba, preko Splita do Sarajeva, Beograda, Skoplja, Bitole i Kosovske Mitrovice, Peći, Podgorice i Cetinja, istražujući što je ostalo od zemlje koja je nekoć bila njezina. Rezultat njezina neuspješnog pokušaja rekonstrukcije izgubljene domovine je knjiga i serija fotografija “YU: The Lost Country”, o kojoj su tada pisali Guardian i BBC.

Ispod površine

Kad smo prije dvije godine razgovarale, bila sam sigurna da ta izložba nikad neće biti prikazana u Zagrebu. I ja isto, kaže ona. Ovoga tjedna, u petak 8. rujna, izložba “YU: Izgubljena zemlja” umjetnice iz Dublina bit će otvorena u Zagrebu, u centru grada, u Arheološkom muzeju.

Dragana Jurišić
 

Je li Hrvatska u ove dvije godine postala otvorenija, tolerantnija prema sebi i drugima, spremnija za suočavanje s vlastitom potisnutom prošlošću? Jesmo li sada napokon kadri zaviriti ispod površine i suočiti se s onim što smo odlučili izbrisati negdje tamo 1990/91., kad smo odlučili sa svime početi iz početka? Dragana Jurišić lani je prvi put izlagala u Hrvatskoj, u Rijeci i Zagrebu, ali se predstavila s dnevnopolitički manje provokativnim projektom “My Own Unknown”, Moja neznana ja, u kojem se bavi ispitivanjem ženskog identiteta i ulogom žene u društvu i umjetnosti.

Dio fotografija iz ciklusa “YU: Izgubljena zemlja” prikazan je u Sarajevu i Beogradu, a sad stiže i u Zagreb, u sklopu 9. izdanja međunarodnog fotografskog festivala Organ vida. Dragana Jurišić govorit će na tribini o fotografiji 15. rujna u Zagrebačkom plesnom centru.

Dragana Jurišić

Zagreb - Kamenita vrata

 

Ono što se prije dvije godine činilo nemogućim zadatkom u zemlji u kojoj se sasvim ozbiljno i na najvišoj razini raspravlja i pregovara treba li maknuti ploču s pozdravom nacističkih pomagača iz okruženja logora za istrebljenje, za mladu ekipu koja vodi Organ vida izazov je koji će sa zadovoljstvom svladati. Generaciji rođenoj krajem osamdesetih ili početkom devedesetih Jugoslavija je egzotična i privlačna za istraživanje, bez emocionalnih hemunga starijih generacija.

Bez hypea

A možda se radi o tome da je moja karijera u međuvremenu napredovala, čime dobiješ dodatni kredibilitet koji čak može promijeniti balans što se tiče teme izložbe, ili teme knjige, razmišlja Dragana. Ne, njezin rad nema veze s jugonostalgijom niti s nekakvim postsocijalističkim hypeom. Draganino putovanje bilo je vrlo emotivna, intimna potraga za izgubljenom zemljom i izgubljenim identitetom.

Dragana Jurišić

Albanske školarke u Ohridu

 

- To nije neki jugonostalgični projekt, nego pokušaj da ljudi poput mene, koji su bili Jugoslaveni, ljudi iz miješanih obitelji, pokušaju vidjeti što se dogodilo s njima, s njihovim identitetom i zemljom koja ih je stvorila - objašnjava Dragana Jurišić. Važno je i za ostale koji su doživjeli to isto cijepanje ličnosti i svog života, na ovo današnje, i ono zabranjeno, zamračeno.

“Za ove koji se postavljaju kao da Jugoslavija nikad nije postojala evo pitanja: ako zaboravite svoju povijest, i to tako blisku povijest, kako mislite graditi išta novo bez čvrstih temelja?” govori Dragana.

Dragana Jurišić

Sarajevo

 

S nizom umjetničkih projekata koji se na ovaj ili onaj način bave Jugoslavijom i socijalističkim nasljeđem, ima li dojam da smo svoju knedlu u grlu počeli prorađivati? “Ja se iskreno nadam, jer sve ono što se događalo devedesetih, kad su mijenjana imena mjesta i ulica, kad su mijenjani udžbenici, toliko je destabilizirajuće za sve stanovnike, bez obzira na nacionalnost.”

Sve što je dotad bilo preko noći je izbrisano. “Baš kako je Dubravka Ugrešić napisala u Kulturi laži iz 1995., da je prosječni Hrvat star pet godina. Sad smo valjda već dovoljno odrasli, negdje u sredini dvadesetih godina, koliko su stari mnogi umjetnici koji sad propituju tu prošlost.”

Dragana Jurišić

Skoplje - prizor kao iz 'Čarobnjaka iz Oza'

 

Svoje tri godine rada na “YU: Izgubljena zemlja” Dragana naziva ogromnim procesom odrastanja. Putovala je nekadašnjom Jugoslavijom pokušavajući razriješiti pitanja koja su je mučila: Gdje je taj moj identitet, tko sam ja, gdje je ta moja zemlja nestala? “Na kraju tog puta osjećala sam se još više zbunjeno, i totalno odbačeno. Shvatila sam da moja kuća više nije nigdje na tim prostorima, kao čardak ni na nebu ni na zemlji”, prenosi Dragana. Njezin odlazak postao je definitivan. Osjećaj nepripadanja i izgnanstva bio je jači u domovini nego tamo gdje se preselila. Nacionalni identitet je odbacila. Nekoliko godina je razmišljala o tome, kaže, i baš tako, odbacila ga. Sad je umjetnica. Radi, stvara, razmišlja.

Dragana Jurišić

Starigrad, Hrvatska - Muškarac snimljen nekoliko sati nakon što mu je poginuo sin

 

Kako se sada osjeća kad dođe u Zagreb, Slavonski Brod, Beograd, Sarajevo? To je čudan osjećaj, odgovara. “S jedne strane znaš da te ta zemlja, to točno određeno geografsko i socijalno okruženje stvorilo kakva jesi, a u isto vrijeme te i odbacilo.” Ukratko, osjeća se dosta strano. “Kao kad sretneš prijatelja kojeg nisi vidio od osnovne škole.”

Američka spisateljica

Živi u Dublinu, u Hrvatskoj ima obitelj i prijatelje, ali u svakom se razgovoru ispričava zbog svog lošeg hrvatskog. Ni to što joj sada organiziraju izložbe i predavanja u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu nije joj promijenilo doživljaj. “Ja tamo idem poput turista, samo što znam jezik i malo bolje razumijem što se događalo ovdje i što se događa.” Odmor je provela na Visu, sa svojim prijateljima iz inozemstva. U hotelu u Splitu slučajno je upoznala Lisu Gornick, američku spisateljicu, koja je također išla na Vis. Kako je saznala za Vis? Ispostavilo se da joj je susjeda u New Yorku Laura Silber, koautorica knjige po kojoj je BBC snimio seriju Smrt Jugoslavije. “Smiješna mi je bila ta slučajnost, družili smo se na Visu. Osjećala sam se kao stranac, poput Laure Silber, koja je devedesetih provela tu pet godina. Razumiješ stvari, poznate su ti, ali se ne osjećaš tu kao kod kuće. Ja se ne osjećam tu kod kuće”, objašnjava Dragana Jurišić.

Dragana Jurišić

Sarajevo - mjesto gdje je ubijen Franz Ferdinand

 

Između Visa i Zagreba letjela je u Dublin, gdje je upravo predstavljen njezin posljednji rad. Nacionalna galerija Irske izabrala ju je s još dvojicom suvremenih umjetnika da naprave odgovor na Vermeera. Iz Louvrea im je stigla velika izložba Johannesa Vermeera koja kasnije ide za Washington. Dragana se s “Tarantulom” referira na Vermeerovu čudesnu svjetlost, i na njegov najčešći motiv, žene. Napravila je niz autoportreta, koji prate kako se svjetlo mijenja u studiju, i onda ih poslagala jedan preko drugoga. Vermeer je svoje žene 17. stoljeća slikao u kući, što ju je podsjetilo na Ibsenovu “Kuću lutaka”: te su žene bile non-stop zatvorene, imale su poslugu i nisu imale što raditi, bile su kao zatočenice u toj kući lutaka. “Mislila sam o Ibsenovoj Nori koja će, prije nego što napusti muža, otplesati ples tarantelle. Postoji legenda u Italiji, kad pauk tarantula ugrize ženu, one se počnu ponašati histerično, divlje, nekontrolirano. Jedini način izlječenja je kroz ples, ludi ples uz živu muziku.” Da bi se ponašale slobodno, morale su simulirati ludilo.

Izgubljena tetka

“To mi je zanimljivo zato što su te žene tako reagirale na društvo u kojem su stalno sputane. Jedini način da se oslobode je da kažu da ih je ugrizla tarantula”, prenosi ona.

Nakon Zagreba čekaju je Pariz i dovršetak knjige koju piše. Višestruki projekt “Moja nepoznata ja” planirala je zaključiti izdavanjem svoje druge knjige, paralelno s izložbom u Parizu, koja je trebala biti finalna izložba projekta My Own Unknown, na kojem radi od 2014. Međutim, zbog novih poslova nije sve stigla, pa sad planira završiti knjigu do veljače kad ima izložbu u Dublinu.

U foto knjizi “YU: The Lost Country preostale fotografije iz obiteljskog albuma stradalog u granatiranju Slavonskog Broda miješaju se s fotografijama s Draganina putovanja kroz bivšu Jugoslaviju, zajedno s citatima Rebecce West i Draganinim kratkim, snažnim rečenicama. To je bilo nešto između dnevnika i proze, kaže, a s drugom knjigom, istražuje sudbinu svoje tetke koja je pedesetih pobjegla u Pariz, ispao je već pravi roman. “Nisam znala u što se upuštam, pisani tekst je prava životinja koja se ponaša po svojim pravilima, koja ima neki svoj život”, kaže. Nije znala da te pisanje može toliko obuzeti: počneš, i odjednom nađeš u nekom potpuno čudnom prostoru, kao da si u transu dok pratiš priču. “To mi je fascinantno i prelijepo, novo. Fotografijom sam okružena od djetinjstva jer se otac time bavio, to je za mene prirodan jezik, a riječ su neki novi horizont.” Knjiga ima već previše teksta za jedno art izdanje, a previše fotografija da bi prošla kao beletristika. Ideja joj je bila da prvo izda art book, u 700-800 kopija, a potom se dogovori s nekim izdavačem da objavi roman, bez fotografija. No mnogi joj kažu da to neće biti prihvatljivo mainstream izdavačima. Umjetnik je slobodan, dok ostaje unutar svog žanra. Ne, ne volim taj osjećaj da sam sputana, kaže Dragana Jurišić. Možemo se kladiti da će naći izlaz.

Izdvajamo