ZAGREB - Tomislav Karamarko siguran je u svoje političko preživljavanje i ne pada mu na pamet povlačenje niti bilo kakva ostavka. I dalje želi ostati prvi potpredsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a, sviđalo se to nekome ili ne.
Bio to znak sigurnosti da ga više nikakvi “papiri” ne mogu ugroziti, blef ili znak političkog autizma, Karamarko je nad političkim ponorom i samo je korak do pada u provaliju. A sve je više onih koji ga guraju da zakorači u nepovrat. Ne treba imati bujnu maštu da bi se predvidjelo što bi se nakon toga moglo događati. Dovoljno je samo prisjetiti se sudbine njegovih detroniziranih prethodnika Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Izbačeni su iz stranke, izvrijeđani, optuživani, a Sanader zatvoren i suđen. HDZ je nemilosrdan prema svojim bivšim liderima. Šef HDZ-a mora i može samo umrijeti kao pobjednik, poput Tuđmana, da bi kao takav ostao i zapamćen. I zato se Karamarko ne da i ne popušta.
Njegovu ostavku traži sve više ozbiljnih političara. Zoran Milanović pokušava poentirati (kad je protivnik već na koljenima) i to je legitimno. Ivan Vrdoljak pere svoju savjest i dokazuje se za buduće političke saveze. Krešo Beljak iz HSS-a govori kao da je već istupio iz Domoljubne koalicije. Boži Petrovu sada više nije teško zamisliti ni pokretanje parlamentarnog istražnog povjerenstva o slučaju Karamarko. Miro Bulj iz Mosta koji je otvorio aferu Karamarko-Ina-MOL, razumljivo, više ne može ići ispod zahtjeva za ostavkom. Sve je to manje-više bilo i očekivano. Karamarka međutim najviše boli okretanje leđa koje doživljava na desnici. Najviše ga boli Milan Ivkošić.
U petak je Večernjakov utjecajni konzervativni kolumnist podvukao crtu i napisao: “Karamarko više ne može biti svoj, onaj koga će se bespogovorno slušati, tko će moći udariti šakom o stol koja je metafora za šaku u gubicu onima koji mu stanu na put. Bez toga, on više ne može biti suvereni šef stranke i samopouzdani potpredsjednik Vlade. Ako ima morala i osjećaj odgovornosti, ako su mu važniji Hrvatska i HDZ nego on sam, morao bi raskinuti suradnju s Mostom, potaknuti nove izbore, ali ne samo u državi nego i u svojoj stranci, gdje se više ne bi kandidirao.”
Jasno da jasnije ne može. Te rečenice napisao je čovjek koji je u svojim “rodoljubnim zanovijetanjima” godinama više nego blagonaklono i često nekritički pisao o Karamarku i HDZ-u. Štoviše, Ivkošić je jedan od rijetkih kolumnista koji je prije nekoliko godina otvoreno podržao Tomislava Karamarka u njegovoj nominaciji za predsjedničku poziciju. Zato je teško odgovoriti ili prigovoriti Ivkošiću sada kad okreće palac dolje.
Unatoč pljesku nekoliko tisuća izaslanika koji će Karamarko dobiti na subotnjem saboru HDZ-a, krug oko njega je sve manji. Javno, eksplicitno i bez ustezanja podržalo ga je samo dvoje ljudi. Podršku mu je dao Juro Martinović iz Mosta i glavni tajnik HDZ-a Milijan Brkić.
Od Martinovića, saborskog zastupnika Mosta i pripadnika tročlane frakcije oko Ivana Lovrinovića, Most se vrlo brzo ogradio objavom na Facebooku u kojoj ponavljaju da treba čekati zaključke Povjerenstva za sukob interesa, ali i da su stavovi pojedinih zastupnika Mosta samo njihovo osobno mišljenje. “Nema svetih imena, nema pojedinaca čija bi politička pozicija bila važnija od cijele Vlade, a još manje od dobrobiti Hrvatske”, poručili su iz Mosta, očito HDZ-u i Karamarku osobno.
Da ne bi bilo nikakve zabune, pobrinuo se neformalni ideolog Mosta i bivši posebni savjetnik Bože Petrova koji je u Jutarnjem listu rekao: “Zamislimo da smo u Njemačkoj, Švedskoj, Danskoj, Islandu... zastupnici nekog Mosta u tim zemljama uopće ne bi stigli glasati za ili protiv čelnika neke stranke. Nema šanse da bi si to dopustila ozbiljna stranka, nego bi na najmanje štetan način prevenirala mogućnost slavlja nekog tamošnjeg SDP-a.” Dakle, problem s Karamarkom je problem HDZ-a i neka ga izvole sami riješiti.
I upravo su zato sada sve oči uprte u subotnji HDZ-ov veliki stranački skup. Oči su uprte i u Milijana Brkića, nesumnjivog HDZ-ovog “Broja 2”. Dok su drugi šutjeli, Brkić je javno stao iza svog predsjednika. Njihove razmirice i razlike manje su važne, po Brkiću, od sudbine HDZ-a. Ali, koliko god to obojica prikrivali i zataškavali, razlike među njima su nepremostive a politički sukob neće se raščistiti na subotnjem saboru stranke.
Milijan Brkić podržavajući Karamarka samo je naoko popustio predsjedniku HDZ-a. Nastavlja ofenzivu u stranci koja bi mogla završiti njegovim ovladavanjem najvišim stranačkim tijelima. Od jeseni vraća se u Sabor i preuzima kontrolu nad razularenim zastupnicima. Za očekivati je da Brkić tu neće stati i da će se htjeti profilirati kao ozbiljan političar na nacionalnoj a ne samo stranačkoj razini, kao razuman čovjek i perspektivan političar s ozbiljnim iskustvom u sigurnosno-obavještajnom radu, a ne kao rođeni policajac koji je zalutao u politiku. Brkić je sada jedina politički jaka figura u HDZ-u ali i nezaobilazan faktor stabilnosti u stranci. No, Karamarkova politička sudbina krojit će se ipak izvan nje.
A kakva je atmosfera u HDZ-u, govori i uzbuna koju je po stranačkim kuloarima izazvala ideja da se na ovom izbornom saboru uvedu optički čitači. Nije, naravno, problem u novoj tehnologiji, nego u nepovjerenju koje vlada među hadezeovcima. Nitko ne vjeruje nikome. Jer, što će se očitavati optičkim čitačem ili hoće li se moći saznati tko je za koga glasao? I ključno pitanje, tko će čitati optički čitač?