Kad je premijer Tihomir Orešković na početku svog mandata predstavljao svoju powerpoint prezentaciju reformi, na slajdu je pisalo: zaustavljanje reforme obrazovanja. “Ma ne, to je greška”, ispravio se. Obični tipfeler. Trebalo je pogriješiti u tri slova. Kako je “nastaviti” uspjelo postati “zaustaviti” nije baš jasno, ali taj je “obični” tipfeler u posljednja tri mjeseca prerastao u tipfeler s najvećim potencijalom građanskog gnjeva i prvorazrednu političko-društvenu dramu.
Zbog Cjelovite kurikularne reforme (CKR) – treće rizične u posljednjih 12 godina, u zemlji koja deklarativno teži postati zemlja znanja – deseci tisuća građana, od Dubrovnika, Splita, Zadra, preko Rijeke, Pule i Poreča, preko Zagreba, Križevaca, Virovitice i Slavonskog Broda pa sve do Londona, izaći će na ulice. Peticiju za “Jokićevu reformu” u trenutku pisanja ovog teksta potpisalo je više od 31.000 ljudi. Oglasila se uoči prosvjeda i Kolinda Grabar-Kitarović i kao predsjednica, ali i kao majka dvoje djece. U svojoj je poslanici obznanila da podupire reformu i daje podršku Borisu Jokiću, voditelju Ekspertne radne skupine.
OKIDAČ
“Hrvatska može bolje” – osnovni je moto prosvjednika koji traže kvalitetnu provedbu reformi i CKR-a bez političkih stega. Reforma obrazovanja, još jedna kojoj je zaprijetila propast ili barem odgoda, postala je okidač za provalu bijesa ne samo zbog iznevjerene nade da iz sadašnjeg prosvjetnog korova može izrasti moderna, kreativna škola u dodiru sa stvarnošću, nego zbog generalnog osjećaja potonuća. Tisuće građana, među kojima je zasigurno mnogo onih koji nisu ni zavirili u dokumente i ne bi znali u dvije rečenice opisati što ona točno donosi, zbilo je redove: majke školske djece, sindikalisti, aktivisti, kulturnjaci i oni koji se takvima osjećaju, obespravljeni, nezaposleni, ovršeni, invalidi, preplašeni, poniženi, uvrijeđeni, zabrinuti...
Bunt ne treba čuditi. Boris Jokić na čelu Ekspertne radne skupine već je uspio probuditi stotine loše plaćenih prosvjetara koji su se aktivno uključili u popravljanje društva i školstva. Kažu – nerijetko volonterski. Pokazao je da je reforma “grass roots” participacijom tu moguća. Društvo koje očajnički žudi za promjenama u psihologu Borisu Jokiću, često nasmiješenom, privlačnom mladom muškarcu, doktorantu s Cambridgea, koji opetovano viče – ne želim da mi politika kroji sudbinu – dobilo je svog vođu. U bazi, tamo odakle je Jokić i krenuo. I kojeg politika više ne može ignorirati. Međutim, do dvotrećinske većine, iste onakve kakva je potrebna, primjerice, za izbor ustavnih sudaca, a nužna je u stvarnosti i za obrazovnu reformu, zasad nije došao.
Strah da će jednogodišnji rad, koji je mobilizirao oko 420 učitelja i stručnjaka i urodio s 3000 stranica dokumenata kurikuluma, pasti u vodu, Jokiću je skinuo osmijeh s lica. Povod mu je bila odluka saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu da se postojeća sedmeročlana Ekspertna skupina za provođenje CKR-a “uskladi sa Strategijom znanosti, obrazovanja i tehnologije te proširi s još deset članova”. Ali i neisplata honorara članovima radnih skupina. Jokić je dao ministru znanosti, obrazovanja i sporta Predragu Šustaru ultimatum: neka se u roku od dva dana izjasni ide li reforma dalje, podržava li je ministar.
Od Šustara se očekivalo da odgovori na pitanje hoće li dozvoliti proširenje skupine, za Jokića nadtijela koje je proglasio cenzorskim i osporio mu legitimitet. Hoće li ključne odluke u društvu prepustiti marginalnim skupinama – javno je zapitao Jokić aludirajući na gurua konzervativnog dijela Hrvatske Ladislava Ilčića koji ne skriva ambiciju da klerikalizira sve oko sebe pa tako i prosvjetu. Ilčić je osporavao Jokiću pravo da kao ateist radi na temi vjeronauka u školama, i pritom ga etiketirao kao ucjenjivača.
Šustar, pak, koji je još u veljači Jokića atribuirao kao “pjenušavog idealista” ultimatum je odšutio. Jokić je potom zatražio razrješenje. A onda je vrag odnio šalu i stvari su se otele kontroli. Aktivisti su krenuli u akciju i počeli pripremati prosvjede.
Suočen s provalama bijesa Šustar se trgnuo i s presice poručio kako se reforma nastavlja – “s Jokićem ili bez njega, a ja procjenjujem koja je varijanta najbolja”.
SILENZIO STAMPA
Nije prihvatio razrješenje radne skupine, pozvao je Jokića da se vrati za stol i završi posao, ali ga i prozvao zbog kašnjenja, kao i Nevena Budaka i bivšu Vladu, te upozorio da se reforma ne može voditi na ulici. Ustvrdio je i da je 99 posto potraživanja plaćeno. Deklarirao se kao zagovaratelj Strategije iako je njegov HDZ bio suzdržan u vezi s njom.
I Jokić i Šustar potom su proglasili silenzio stampa. Premda su se isprva obećali javiti novinarima Globusa, barem neslužbeno, na koncu nisu. I jedan i drugi posegnuli su za istim argumentom: rekli smo što smo imali. Šteta, jer na presici Šustar ipak nije objasnio je li sve to jedan veliki nesporazum i kako se jedan običan tipfeler pokazao tako proročanskim. Po tajnici nam je poručio – bitno je samo da reforma ide dalje.
Dok Jokić pokušava uvjeriti javnost da nije ničija politička ekspozitura nego samo radi na boljoj, humanijoj školi, kurikularna reforma postala je bojno polje na kojemu se puca iz svih mogućih oružja. I to ne jedno bojno polje, nego barem tri.
Prvo, političko-ideološko koje se u javnom diskursu otvorilo kao nepremostiv rascjep na lijevo i desno. Lijevi tvrde da je reforma vodilja napretka za društvo znanja i slobodomislećih pojedinaca po mjeri 21. stoljeća, posljednja linija obrane od prodora konzervativizma, zatucanosti, povratka u doba kad se vjerovalo da je Zemlja ravna ploča. Desni, pak, tvrde da kurikularna reforma nije nacionalna reforma obrazovanja nego kukurikularna, sračunata da uništi državotvornost, otruje nacionalni identitet, odvede društvo u propast.
AMBICIJE
Drugo, stručno, koje se pojednostavljeno svodi na opći dojam kako je reforma u postojećem obliku dobar okvir, ali joj predstoje mnoge dorade i izmjene, a nije pošteđena ni borbe za vlastite ambicije i svodi se na nadmetanje – tko je kompetentniji, pametniji, upućeniji.
Treće, u pozadini političkih sukoba vode se i izdavačke rovovske bitke. Dobro upućeni izvori tvrde da su izdavači u ovoj fazi kočničari reforme zbog vlastitih interesa – njima više odgovara da reforma eksperimentalno krene tek u sezoni 2017./18. godine – tada će, naime, štampati nove udžbenike, a za ovu predstojeću je ionako kasno.
Te su bitke izazvale toliko mnogo šumova da uopće nije moguće odgovoriti na elementarna pitanja: koliko je novca potrebno i kakvi su rokovi? Jokić je, primjerice, kad se prihvatio preuređenja školstva, najavio da će novi program eksperimentalno započeti nakon tri godine, dakle 2018, a zaživjeti 2022. Kad je obznanio ultimatum, najavio je da će otići ako izostane javni poziv školama za eksperimentalnu provedbu – što, pak, sugerira da je očekivao start sljedeće školske godine 2016/17.
Kako god, valja podsjetiti da je SDP-ova Vlada reformu započela tek u zadnjoj godini svoga mandata; radna skupina na čelu s Jokićem koja je trebala donijeti dubinske promjene u sustavu obrazovanja osnovana je 29. siječnja 2015. godine. Nekoliko mjeseci kasnije, u iščekivanju izbornog pobjednika, Jokić je podsjetio kako je kurikularna reforma nacionalni projekt, metapolitika, podsjetio je kako će se provoditi i trajati duže od mandata bilo koje Vlade pa je sve političke aktere zamolio da joj dadu jasnu podršku. Jer, “ono što radimo”, poručio im je on, “sigurno je više usmjereno rastu nego što je Hrvatska raste, domoljubnije no što je Domoljubna kolacija, stabilnije nego što je Most, čvršće nego što je Orah, ukorjenjenije nego Hrast, življe od Živog zida.”
Jokić je često ponosno isticao kako je sam proces izrade kurikularne reforme svojevrsna revolucija: svi koji u njoj sudjeluju izabrani su po javnome pozivu a ne političkim i stranačkim dekretima, to je pravi spoj praktičara i akademske zajednice. Rezultat su CKR s 53 kurikularna dokumenta.
O njezinoj sudbini odlučuje birokratska zvijer s nebrojeno mnogo glava: Sabor je 2014. donio Strategiju razvoja obrazovanja i imenovao posebno Stručno povjerenstvo za provedu reforme na čelu s profesorom Nevenom Budakom, potom je ministar Vedran Mornar osnovao Ekspertnu radnu skupinu – birala se javnim natječajem i Jokić je bio jedini koji se na njega javio. Tu je i saborski Odbor za obrazovanje, znanosti i kulturu koji je predložio proširenje skupine novim stručnjacima za reviziju, ali bez opozicijskih zastupnika... Bivši ministar znanosti i doktor filozofije Gvozden Flego javno je zapitao kako je moguće da nitko od članova Odbora nije znao da ta odluka nije u ingerenciji parlamenta, kako je moguće da se nitko nije sjetio da Odbor nije ni imenovao ekspertnu skupinu, niti smije u nju intervenirati. Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje kojemu je na čelu Jana Krstović ima zadatak pratiti nove kurikule, a Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja je pak zadužen za eksperimentalnu provedbu. Negdje između je i Agencija za odgoj i obrazovanje.
“Uz toliko tijela koja se brinu o reformi, kako išta može poći po zlu?”, ironično je poentirao redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta i najmlađi hrvatski akademik Ranko Matasović koji ne dovodi u pitanje samu reformu, ali smatra da treba “reformirati reformu”.
NAJVEĆI PROPUST
Iako se ne slaže s mnogo toga što Jokić zastupa, Matasović kao veliku vrijednost izdvaja njegov polet i entuzijazam, bez kojega bi se reforma teško provela. Po njemu kurikulum donosi mnogo dobrog: veću razinu kompetencija, koncentriranost na rezultate, promovira ideju da đaci razmišljaju i primjenjuju znanje. Taj značajan pomak vidljiv je u nastavi stranih jezika – gdje je važnija komunikacija nego da učenici napamet uče tvorbu glagolskih vremena. Ali, napominje Matasović, nisam siguran da taj princip može vrijediti za sve predmete. Uz ogradu da može procjenjivati samo područje kojim se i sam bavi, Matasoviću se čini da je najveći propust što se cijeli obrazovni sustav svodi na niz monotonih tablica s ishodima učenja za iste predmete. A to znanje, što je deklarirani cilj, u nekim predmetima stavlja u drugi plan. Po njemu, prevelika je koncentracija na vrijednost programa a ne na činjenice, nema specifikacije određenih znanja – što je, ipak, primarna zadaća obrazovanja. A to je, reći će Matasović, jednostavno krivo u svakom smislu, metodološkom, didaktičkom, i usto je sklizak teren koji lako vodi ideologizaciji i otvara prostor za manipulaciju. Bilo bi bolje, komentirat će on, da postoje dva ili više koncepata o kojima se može raspravljati. Vjeruje kako ideja da zadnja predškolska godina bude obavezna obrazovna uživa konsenzus, ali nije siguran da je odustajanje od ocjenjivanja za sve predmete pravi put – jer ocjene su, ipak, motivacijski faktor.
Baš zbog toga što nedostaje specifikacije određenih znanja na mnogim područjima, drži Matasović, najviše polemike izazvala je lektira jer je dala konkretan popis – nije obavezujući, a nastavnici naslove biraju u skladu s vlastitim preferencijama.
Upravo su se oko lektire vodile najubojitije rasprave. Promjene naslova lektire Slododan Prosperov Novak, povjesničar književnosti i teatrolog, ekspert za stariju hrvatsku književnost, proglasio je “sramotom nad sramotama” koja razara nacionalnu književnu paradigmu, nastavlja redukciju hrvatske nacionalne književnosti kao i nacionalne povijesti. Zbog toga je i sam doživio napade: “Mene koji sam doktorirao 1976. i izgubio posao 90-ih moj kolega Velimir Visković koji nikad nije doktorirao naziva nazadnim.”
SPORNA 'JUDITA'
Najradije bi šutio, ali, ipak će osuti rafalnu paljbu na prvotnu ideju da se iz lektire izbaci “Judita” Marka Marulića. Grozi ga i izostavljanje djela poput Biblije, Homerove “Ilijade” i “Odiseje”, Gundulićeva “Osmana”, ali i Cervantesova “Don Quijotea”... I uopće ga ne tješi da je radna skupina nakon oštre kritike “Juditu” vratila – jer već to, smatra Prosperov Novak, pokazuje elementarno nerazumijevanje uloge škole: “Čitanje i učenje su dva različita pojma; djecu treba poticati da čitaju knjige kakve im se sviđaju, ali uče ono što država propisuje i zbog toga je riječ o ideologiji koja mora njegovati temelje svjetske, europske i nacionalne književnosti i upućenost u bitne autore.”
“Valjda su popis lektire radili prema knjigama koje im stoje na polici”, ljuti se Slobodan Prosperov Novak i zahvate naziva infantilizacijom, a kao primjer navodi da je Kovačićevoj “Jami” mjesto u gimnaziji a ne osnovnoj školi.
“Ova nas je skupina htjela uvjeriti da je Marulić pretežak, da odbija djecu od čitanja. To je podcjenjivanje učenika – ako nisu u stanju razumjeti, ne moraju ni ići u školu. Njihov prijedlog vodio je banalizaciji i razaranju nacionalne vrijednosti – više se starih hrvatskih pisaca čita u Srbiji negoli u Hrvatskoj.”
Ono što je za Jokića revolucija – da se reforma stvara u bazi – za Slobodana Prosperova Novaka je krajnje promašeno jer “nije moguće da provincijski nastavnici naprave posao koji jedino mogu obaviti sveučilišni profesori”. Reforma je posao koji bi trebao biti rezerviran za najbolje od najboljih, skupine od četvero, petero uglednih i dokazanih stručnjaka u svojem području, a ne izbor na javnom natječaju, “kao da je reforma stvar nečijeg voluntarizma a ne učenosti i znanja”. To što se Jokić hvali kako je potrošio malo, gotovo ništa novca, Novak kaže da ga taj “hinjeni voluntarizam uopće ne zanima jer s Marinom Držićem koji je dao tu definiciju prije pola tisućljeća znamo da je čak bolja i dogovorna šteta nego korist bez dogovora!”
Smatra da Budak i Jokić u ruci drže tempiranu bombu “koju im je ondje stavio prije trideset godina guru svih školskih reformi Stipe Šuvar, ali za razliku od Šuvara koji je imao i moć i novac da uza sve dubioze provede što je naumio, Jokić grlom u jagode reformira nešto što nije objektivno sagledano niti mu je određen kakav takav cilj”, kaže Slobodan Prosperov Novak i zaključuje da i Strategiju i Kurikulum valja posve preraditi, značajno skratiti i uspostaviti ekonomski okvir.
POVIJEST
Uz književnost bunu je izazvala, očekivano, i povijest. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, ogorčen je što u kurikulumu povijesti nije sudjelovao nitko iz Hrvatskog instituta za povijest – barem iz minimuma pristojnosti.
Nazor se bio sam javio i želio biti dio skupine kao mentor, ali su ga otpisali jer su, kaže, “htjeli nekoga širih nazora od Nazora”. A nazori, opominje Nazor, nisu znanstveni kriterij. Doduše, otkrit će, Jokić s kojim je u dobrim odnosima ponudio mu je da će ga progurati u skupinu, ali je on to odbio.
Kurikul suvremene povijesti je na razini provokacije, koji više podsjeća na jugoslavenski nego hrvatski, tvrdi Nazor. Generalni je dojam, upozorit će, kako se ne radi o rasterećenju programa nego naprotiv – kao da je cilj obrazovanja stvoriti profesore povijesti. Istodobno, povećat će se i birokracija za koju su zaduženi učitelji čega oni koji idu u prosvjed vjerojatno nisu ni svjesni. Ujedno zamjera redukciju sadržaja kurikula nacionalne povijesti na manje od 50 posto.
Smatra spornim korištenje termina postjugoslavenski prostor i ratovi koji su se vodili na njemu, pa se tako u opisu sadržaja poglavlja Domovinski rat govori o ratu na postjugoslavenskom prostoru a ne o ratu u Hrvatskoj i BiH. Smeta mu i naziv poglavlja Drugi svjetski rat u Jugoslaviji – postavlja pitanje zašto se obavezna tema tako naziva a ne Hrvatska ili Hrvati u Drugom svjetskom ratu.
Profesor Neven Budak objašnjavajući što znači termin “ratni sukobi na postjugoslavenskom prostoru” kaže kako se “odnosi i na one sukobe koji su započeli u vrijeme postojanja SFRJ i na one koji su se dogodili nakon njezina raspada – dakle u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i u Makedoniji”.
“U većinu tih sukoba Srbija je bila uključena kao agresor. Negiranje takvih općepoznatih činjenica nema veze ni sa znanošću ni sa strukom. Primjedba da je kurikulum jugoslavenski nije stručna nego politička i zlonamjerna s ciljem diskreditiranja čitave stručne radne skupine i kurikuluma”, kategoričan je profesor Budak.
Taj odgovor samo pokazuje koliko ljudi iz stručne radne skupine ne razumiju suvremenu hrvatsku povijest, uzvratit će Nazor. Uvjeren je da je histerija koja se stvorila oko reforme čista manipulacija. Dimna zavjesa koja skriva ogroman propust da su iz procesa isključene relevantne znanstvene ustanove.
Po čemu je bilo koji član radne skupine ili ERS-a kompetentniji od nekoga iz Hrvatskog instituta za povijest, pita Nazor.
A Budak, koji za Nazora kaže da je zlonamjeran te da pati od deficita stručnih argumenata pa brka metodiku i metodologiju, zna odgovor na to pitanje: “Zanimljivo je da znanstvenik, specijaliziran za vojnu povijest, a još uže za Domovinski rat, s 13 objavljenih članaka i poglavlja u knjigama predlaže da mu se za pomoć obrati znanstvenik s 92 članka i poglavlja u knjigama iz svih razdoblja hrvatske povijesti”.
Nazora je užasnula i najava da bi reforma mogla startati iduće školske godine u eksperimentalnom obliku jer to djecu pretvara u pokusne kuniće. I on je za reformu, ali ne na ovakav način.
nedostupni šustar Slijedom svojeg neznanja Nazor ističe, uzvraća mu Budak, kako se “grozi riječi eksperiment, a smeće s uma da se svaki novi kurikulum prvo mora uvesti eksperimetntalno u neke škole da bi se vidjelo funkcionira li onako kako je zamišljen prije nego što se uvede u redovni program”.
Budak je uvjeren da dio problema i kontroverzi koje je reforma izazvala “ne leži u sadržaju nego u tome tko ga je radio, u osobnim a ne ideološkim motivima”. Pritom kritičari zaboravljaju spomenuti da su mnoge primjedbe uvažene.
“Svatko je zamjenjiv, ali pronaći ljude s takvim elanom kakav ima Jokić nije lako. Ekspertna radna skupina bi se trebala vratiti”, kaže profesor Budak koji drži da bi bilo bolje da se Jokić nije tako ultimativno postavio. Ne sviđa mu se što je Šustar prebacio odgovornost na Jokića za provedbu velikog dijela Strategije, a pritom je samo Ministarstvo ignoriralo velik broj mjera koje je trebalo početi provoditi – a nije. “No, nismo bili zadovoljni. Nisu nas ozbiljno shvatili. Šustar nije našao vremena ni za jedan sastanak, nekoliko puta smo ga molili da nas primi.” Nije bilo reakcije ni na Izvještaj o provedbi Strategije – manje je poznato da se 122 mjere već provode.
PROŠIRENJE SKUPINE
Ideju o proširenju sa sedam na 17 članova skupine Budak smatra cenzorskom, koja bi znatno smanjila operativnost. Podsjeća da oni kao stručnjaci nisu ničija ekspozitura i tome u prilog navodi kako nisu bili velike sreće ni s prethodnicima – za svog mandata Vedran Mornar nije pokrenuo stvari koje je trebao zbog čega je četiri milijuna kuna ostalo nepotrošeno.
“Sve se otelo kontroli. A nije tako trebao biti”, reći će Gordana Rusak koja uopće ne dvoji treba li se reforma nastaviti. Treba, kategorična je ona, napominje da cijeni Jokićev napor, ali je skeptična prema atmosferi u kojoj se Jokića tretira kao spasitelja naroda a sve oko njega kao nazadne i kočničare. Ne bi baš stavila ruku u vatru da je Jokić, kao što tvrdi, otvoren prema svima. Tome u prilog otkrit će pravi razlog zbog kojeg je prije dva mjeseca odgođena prezentacije kurikularne reforme u Saboru: Jokiću se, kad je vidio popis ljudi koji su se prijavili za dolazak, nije svidio pa je bilo povuci-potegni.
Gordana Rusak tvrdi da je ideja o proširenju ekspertne skupine izvorno potekla s okruglog stola na Sveučilištu – na reformu je stiglo 3000 stranica dokumenata sa 35.000 primjedbi pa se proširenje činilo nužnim. “Meni se to činilo razumnim, tim više što su u sastavu ERS-a zastupljeni samo stručnjaci iz humanističkog područja a STEM područje je isključeno, matematika, fizika, kemija, biologija, što je reformu usmjerilo u pogrešnom pravcu. Takav sastav teško može procjenjivati što je relevantno za STEM područje”, tvrdi Gordana Rusak. A drugi prirodoslovci kažu kako je metodologija izrade kurikula kroz tablice s ishodima učenja neprikladna za prirodne znanosti. Ishodi se opisuju deskriptivno, glagolima, a to u fizici ne znači gotovo ništa – trebali bi postojati egzaktni pokazatelji znanja. Kaže da se borila da proširena skupina ne bude nadtijelo – nego da pridruženi članovi budu ljudi različitih kompetencija, ravnopravni ostalima, te odbacuje tezu o cenzuriranju Jokića jer bi on i dalje bio voditelj.
NEPOVJERENJE
Predsjednik Nezavisnog sinidkata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić zdušno stoji iza Jokića. Ni njemu baš nije posve jasno “zašto su dva razumna čovjeka, Šustar i Jokić, došli do točke pucanja”.
“Bit će da je nepovjerenje razorilo suradnju. Šustar je dugo petljao, a sad je napokon na presici pokazao da ima petlje i da mu je stalo do reforme. Volio bih da Jokić ostane – ima širinu. I najvažnije, jednako je distanciran i od SDP-a i od HDZ-a. Ni mi se ne slažemo sa svime, ali generalno podržavamo pristup koji se fokusirao na ishod i znanje, na to što će djeca dobiti, to nam je primarno, a primjedbe o sadržaju poput ‘Judite’ su drugorazredne. Ne sviđa mi se što je građanski odgoj razmrvljen u sedam predmeta, trebao bi biti zaseban predmet. Ovo nije reforma SDP-a nego reforma koja se tiče svih nas. SDP bi se rado busao u prsa kako su oni zaslužni za nju, ali ja od njihovih priča samo dobivam probavne smetnje – i podsjećam da su reformu obrazovanja već dva puta rušili, 2003. i 2011. godine. Imamo niz primjedbi, ali javna rasprava još nije ni započela i rušiti proces zbog primjedbi ili politike bio bi zločin koji predvodi Ilčić kao glasnogovornik novog duha u HDZ-u, a ne glasova koje je dobio na izborima, a još manje pameti”, zaključit će Ribić.