PROGRAMATSKI TEKST

EKSKLUZIVNO: ZA GLOBUS PIŠE MILORAD PUPOVAC Pet ključnih pitanja za Srbe u Hrvatskoj danas: Zašto smatram da su srpska prava ugrožena

    AUTOR:
    • Milorad Pupovac

  • OBJAVLJENO:
  • 02.09.2017. u 09:22

Zagreb, 050517.
Sjednica saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politicki sustav na cijem dnevnom redu je zahtjev za misljenjem o povredi poslovnika Hrvatskog sabora, koji je podnio SDP-ov saborski zastupnik Pedja Grbin .
Na fotografiji: Milorad Pupovac.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Dragan Matic / HANZA MEDIA

Nakon oslobađajućih presuda dvojici hrvatskih generala (Gotovina i Markač, novembar 2012.) i ulaska Hrvatske u Evropsku uniju (2013.) zaustavljen je napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj.

Od tog vremena pa do kraja 2016. došlo je do zastoja i/ili pogoršanja u njihovu položaju. Međunarodno dana obećanja i preuzete obaveze, poštivanje vlastitih ustavnih i zakonskih odredbi, slijeđenje temeljnih moralnih osjećaja prema drugima i prema sebi, vođenje računa o svojima građanima i sredinama u kojima žive kao da su suspendirani, a Hrvatska kao da, nakon zajedno sa Srbima dobivene bitke za Evropu, ne zna što bi sa sobom, osim da se ponovo okrene protiv manjina (u prvom redu Srba), protiv liberala i socijalista, te da umjesto proizvodnje budućnosti počne ponovo proizvodnju prošlosti, neprijateljstva i neprijatelja već toliko puta viđenu tokom 20. stoljeća.

Prvo prioritetno pitanje – međunarodni sporazumi

Republika Hrvatska potpisnica je više međunarodnih sporazuma koji se u cijelosti ili u svojim dijelovima tiču bilo položaja Srba u Hrvatskoj bilo ostvarivanja njihovih prava. Ti su sporazumi činom njihova potpisivanja od strane njezinih predstavnika postali sastavni dio ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

Prvi takav sporazum bio je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (u prvoj svoj verziji donesen 1992., potom je nakon ratnih operacija “Bljesak” i “Oluja” 1995. veći dio njegovih odredbi stavljen van snage da bi 2002. bio donesen važeći tekst tog zakona). Ustavni zakon je donesen kao zamjena za jednostrano ukidanje sukonstitutivnog položaja Srba, kao uvjet za međunarodno priznanje Hrvatske u njegovoj prvoj verziji i kao uvjet za početak pregovora s Evropskom unijom u njegovoj današnjoj verziji. Premda po svojem formalnom karakteru nije međunarodni sporazum, on to de facto jeste jer je s jedne strane rađen u suradnji s međunarodnim organizacijama, a s druge je bio uvjet kako za međunarodno priznanje tako i za članstvo Republike Hrvatske u EU.

Drugi takav sporazum je Erdutski sporazum (kolokvijalni naziv po mjestu gdje je 1996. potpisan kao Temeljni sporazum o području Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema) sa svojim provedbenim dokumentom Pismom namjera (Pismo namjera Vlade Republike Hrvatske o završetku mirne reintegracije područja pod prijelaznom upravom, od Vlade usvojen, a od UN-a potvrđen 1997. godine).

Treći takav sporazum je Ustavni zakon o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na prostoru bivše Jugoslavije (poznatijim kao Haški sud), koji je usvojen 1996. godine.

Četvrti takav sporazum je Ugovor o pitanjima sukcesije u pitanjima državne i privatne imovine, potpisan 2001. a ratificiran 2004. I konačno, peti takav sporazum je Sporazum o pristupanju Evropskoj uniji, koji je iste 2011. potpisan, a potom prihvaćen na nacionalnom referendumu.

Svaki od tih sporazuma regulira bilo kao cjelina bilo u nekom od svojih dijelova prava i položaj srpske manjine (Erdutski sporazum, Pismo namjera i Ugovor o sukcesiji) ali i svih ostalih manjina (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustavni zakon o Haškom sudu i  Sporazum o pristupanju EU). Međutim, unatoč njihovu međunarodnom važenju i važenju unutar ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske s njima preuzete obaveze se od 2012. godine zapostavljaju ili negiraju u prvom redu od Republike Hrvatske, a nerijetko i od drugih strana potpisnica, posebno EU.

Podsjećanje na te obaveze i aktiviranje njihovih mehanizama kod strana potpisnica trebalo bi da bude prvo prioritetno pitanje u ostvarivanju prava Srba u Hrvatskoj. Status srpskih manjinskih institucija i participacija, suđenja za ratne zločine počinjene nad pripadnicima srpske zajednice, povratak izbjeglica i ostvarivanje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina čine glavne sadržaje tog pitanja.

Drugo prioritetno pitanje – historijski revizionizam i etničko-vjerski nacionalizam

U proteklih 4-5 godina, točnije od već spomenute 2012. godine, u Hrvatskoj je obnovljen historijski revizionizam i etničko-vjerski nacionalizam čiji se sadržaj manifestira u različitim vidovima: od otvorene netolerancije i mržnje prema Srbima, preko isključivanja iz hrvatske historije do negiranja zločina počinjenih prema Srbima, naročito historijskog genocida počinjenog za vrijeme NDH. Isključivanje iz hrvatske historije, koja je, kad je riječ o modernoj hrvatskoj povijesti, teško odvojiva i jednako teško zamisliva bez udjela Srba u njoj, potpuno je ahistorijsko i nasilno prema historijskim činjenicama. Bez obzira da li je riječ o jeziku, o politici, o književnosti, o umjetnosti, o nauci ili o doprinosu ekonomskom životu Hrvatske, moderna hrvatska povijest nije postojala bez Srba.

Međutim, posljednjih je godina na djelu ono što mi 1995. pred “Bljesak” i “Oluju” reče jedan od predstavnika službene hrvatske historiografije u Ilirskoj, Preporodnoj dvorani u Zagrebu: “I zapamtite, odsada hrvatska povijest nikada više neće biti hrvatsko-srpska.” U udžbenicima, u godišnjicama i važnim datumima i osobama, brišu se tragovi srpskog udjela u hrvatskoj povijesti. Na taj se način Srbe od prisutnih proizvodi u neprisutne, od domicilnih u nedomicilne, a Hrvate lišava saznanja o stvarnoj historiji njihovoj i njihova društvenog prostora. Od nastojanja da se Srbe iseli ili izbaci i iz hrvatske historije još je gore nastojanje zatiranja tragova, svijesti, sjećanja, te negiranje ili omalovažavanje historijskog zločina genocida počinjenog prema Srbima u vrijeme Pavelićeve, ustaške Nezavisne države Hrvatske.

Navest ću tri primjera među brojnima.

HOS-ova ploča s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” na mjestu gdje je bilo zapovjedništvo ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac i podržavanje negacionističkih projekata o tome da su ustaše tu počinile jedan od najmasovnijih i najstrašnijih zločina počinjenih u sistemima koncentracijskih logora u tada od naci-fašista porobljenoj Evropi predstavlja nepojmljivo vrijeđanje žrtava genocida (u većini zemalja, pa i u Hrvatskoj, kažnjivo djelo) i simbolički povratak ustaštva u Jasenovac.

Negiranje majskog i julsko-augustovskog pogroma u Glini i glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja presvete Bogorodice, ometanje komemoracija, odsustvo službenih predstavnika lokalne i državne vlasti, preimenovanje Spomen doma, koji je podignut na mjestu gdje je bila crkva koju su ustaše nakon zločina porušile i uklonile, u Hrvatski dom (1995.), te uklanjanje spomen ploče sa zgrade doma zajedno s imenima ubijenih predstavlja simboličku radnju naknadnog “ovjeravanja” ili legitimiranja toga strašnog zločina. A zločin u Glini, glinskoj crkvi najmasovniji je zločin koji su ustaše počinile 1941. godine izvan sistema koncentracijskih logora. Većina ubijenih ubijena je u crkvi nakon što su se odazvali pozivu na “pokrst”.

Skrnavljenje i uništavanje spomen-obilježja žrtvama u selu Sloboština 1991-1992. godine, nesankcioniranje počinitelja, neobnavljanje spomenika i zaobilaženje komemoracija na mjestu gdje su jedinice Maksa Luburića u 1942. godini počinile najmasovniji zločin izvan sistema koncentracijskih logora na području Hrvatske, ubivši 1368 mahom žena, djece i staraca, pretežno izbjeglica s područja Kozare i Potkozarja, predstavlja sramotno stanje kršćanskog i političkog morala u našoj zemlji. Za takva mjesta nema prostora ni na dan spomena na zločin kao ni na dan žrtava totalitarnih režima jer kod nas je on rezerviran prvenstveno za one čije su političke i vojne formacije odgovorne za zločine poput ovog.

Treće prioritetno pitanje – obrazovna i jezična ravnopravnost

Trostruk je obrazovni problem Srba u Hrvatskoj. Prvo, izrazita je kroatocentričnost nastavnih sadržaja u kojima su izbrisani tragovi zajedničke historije i zajedničkog stvaralaštva, a što onemogućava svijest i kod hrvatske i srpske djece o historijskoj perspektivi današnjeg i sutrašnjeg zajedničkog života. Takvi nastavni sadržaji i takva obrazovna politika ili ih otuđuju od obitelji i zajednice kojoj pripadaju ili ih otuđuju od životne sredine i društva u kojem žive. Prvo vodi u asimilaciju, a drugo u segregaciju. Drugo, unatoč takvom dominantnom konceptu (a možda baš zahvaljujući njemu) nema tolerancije i afirmativnog odnosa prema posebnim manjinskim obrazovnim programima od strane školskih vlasti. A bez stvaranja atmosfere tolerancije i afirmativnih akcija od strane školskih vlasti i samih lokalnih vlasti, kao i nadležnog ministarstva, manjinske organizacije, roditelji, a pogotovo sama djeca teško će se uključivati u takve programe.

Osnivanje Samostalnog sektora za manjinsko obrazovanje pri Ministarstvu obrazovanja prvi je korak u smjeru stvaranja instrumenta koji bi mogao promijeniti takvo stanje. Posebno zabrinjava odbijanje najprije županijskih vlasti, a sad i još uvijek i nadležnog ministarstva da se obavi registracija škola na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu kao manjinskih škola. To odbijanje traje od 1997. godine i ozbiljno ugrožava pravo srpske zajednice zajamčeno Ustavom, Ustavnim zakonom i Zakonom o školovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina.

U okolnostima u kojima se sistemski Srbe isključuje kako iz hrvatskog jezičnog identiteta tako i iz jezične politike, nepriznavanje minimalne jezične pluralnosti i odsustvo tolerancije prema njoj čak i u konceptu manjinskog obrazovanja ozbiljan je i težak problem. Ima li se pritom na umu kampanja - u kojoj su sudjelovale braniteljske udruge, predstavnici Katoličke crkve, političke stranke, a pred njom posustajali i neki od najviših predstavnika državne vlasti - proglašavanja ćiriličnog pisma “agresorskim pismom” dodatno se i na duže vrijeme otežalo ostvarivanje prava na obrazovanje i pojačalo ionako prisutnu stigmatizaciju Srba u Hrvatskoj.

A što se službene upotrebe ćiriličnog pisma i srpskog jezika tiče, ona je u potpunom zastoju. Ono što je ostvareno do 2014. zamrznuto je i pritisnuto omrazom razvijenom od te godine prema ćirilici. Mišljenje Ustavnog suda o dvopismenosti u Vukovaru se ne poštuje, odnosno predlažu se statutarna rješenja koja ne obuhvaćaju dijalog s predstavnicima i institucijama srpske zajednice. Vlada u čijoj je nadležnosti provođenje zaključaka Ustavnog suda zanemarila je zadane rokove i obaveze koje su joj dane. Stvaranje pluralne ili za početak barem tolerantne obrazovne i jezične politike prema obrazovnim i jezičnim pravima manjina trebala bi biti važna komponenta politike ove Vlade.

Četvrto prioritetno pitanje – razvoj povratničkih sredina

U ratu devastirane srpske sredine u Hrvatskoj, kao i dobar dio ostalih manjinskih sredina, ozbiljno su pa do sistematski za­postavljane. Naročito do 20­03-4. te ponovo od 2012. sve do danas. To ih je ponovo učinilo najnerazvijenijim i teško održivim životnim sredinama. U mnogima od njih i dalje nedostaju elementarne infrastrukturne pretpostavke. Unatoč zakonskoj obavezi da obnove mrežu i pripoje struju na obnovljene kuće i kuće koje su je ranije imale, te unatoč značajnoj dobiti koju HEP ima tokom godine, praktički su obustavili proces reelektrifikacije. Da nije UNDP-ija, koji je osigurao sredstva za solarnu energiju, i danas bismo imali i više od 129 sela i zaselaka koji bi bili bez ikakve električne energije, a koliko ih je još bez nje. Slično je i s vodom. Posebno na područjima Banije, Like i sjeverne Dalmacije. Vodovodi koje su lokalne zajednice gradile samodoprinosima se ne održavaju i ne obnavljaju, a oni koji su devastirani nakon rata pljačkom i namjernim uništavanjem također se teško obnavljaju. Naročito tamo gdje su Srbi bez političkog utjecaja ili bez značajnijeg političkog utjecaja.

Krajnje ilustrativan primjer predstavljaju dva slučaja: selo Islam Grčki, na zapadnom dijelu područja Grada Benkovca, koje je na istoj vodovodnoj trasi sa Smilčićem na istoku trase i sa Islamom Latinskim na njezinom zapadu. I Smilčić i Islam Latinski imaju vodu, ali je Islam Grčki nema; općina Ervenik, sjeverno od nešto poznatijih Kistanja, vodom opskrbljuje većinu svojeg stanovništva vatrogasnom cisternom koju potkraj juna dobije od Robnih rezervi na privremeno korištenje te njom snabdijeva lokalno stanovništvo čiji bunari/cisterne presuše u ljetnim mjesecima i sudjeluju u gašenju nerijetkih požara.

Zapostavljanje obnove i izgradnje infrastrukture obeshrabrivalo je povratak stanovništva i otežavalo razvoj tih sredina. Dovoljno je pogledati noćnu satelitsku sliku tih područja sjeverno od Zadra i Šibenika i južno od Karlovca, pa će se dobiti jasna slika stanja ove vrste infrastrukture, a posebno ekonomske razvijenosti. Unatoč donesenim planovima regionalnog razvoja sve dosad se odbijalo unutar njih razviti posebne zakonske okvire za razvoj ovih i sličnih područja te stvoriti posebne financijske instrumente (fond, zakladu) i programe koji bi im omogućili nadoknađivanje izgubljenog vremena i odsustvo vlastitih sredstava. Donošenje tih instrumenata, kao što je Zakon o potpomognutim područjima i formiranje Fonda za potpomognuta područja, a koji su ušli u Program ove Vlade, od vitalnog su interesa za održivost života u tim sredinama. Posebno života manjinskih, domicilnih zajednica kao što je srpska.

Peto prioritetno pitanje – razvijanje antiasimilacijske politike

S obzirom na izrazitu i više-manje trajnu antimanjinsku, naročito antisrpsku kampanju, koja se s više ili manje intenziteta vodi, s obzirom na razmjere i učestalost govora mržnje i različitih oblika diskriminacije i netolerancije pripadnici srpske zajednice žive s osjećajem nedovoljne sigurnosti i nedovoljne slobode, te sa više ili manje izraženim strahovima.

Javne kampanje ili javni napadi, uključujući i pozive na nasilje prema predstavnicima srpske zajednice te njezinim institucijama, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, stvaraju dodatne osjećaje nesigurnosti kod pripadnika srpske zajednice. Nedovoljno reagiranje ili izostajanje reagiranja nadležnih institucija i državnih i nacionalnih autoriteta stvaraju osjećaj normalnosti i legaliziranosti takva stanja. Zbog toga, kao i zbog neadekvatne obrazovne i politike Vlade prema navedenim pojavama u gradskim sredinama, posebno među mladima, godinama se bilježe asimilacijski procesi, kako u nacionalnom tako i u vjerskom smislu.

Osmišljavanje i razvijanje antiasimilacijskih politika i programa stoga je od posebne važnosti za održavanje vitalnosti srpske zajednice. Te politike trebaju oslobađati od strahova, provoditi destigmatizaciju i primjenjivati afirmativne akcije relevantne za slobodu i identitet Srba. Te politike trebaju oslobađati hrvatsko društvo od pogubnog trenda jačanja utjecaja izvora tih strahova, aktera stigmatizacije i ravnodušnosti, jer pitanje Srba, kao što je uvijek i bilo, nije samo pitanje njih, njihova statusa i njihovih prava – to je pitanje Hrvatske. Pitanje da li će ona biti zemlja tolerancije ili netolerancije i mržnje, ravnopravnosti i vladavine zakonitosti ili neravnopravnosti ili nezakonitosti, slobode i solidarnosti ili neslobode i nesolidarnosti ovisi i sve je ove godine ovisila o pitanju odnosa prema Srbima, pa ovisi i danas. U mjeri u kojoj možemo, činimo da ono tako bude shvaćeno.

Izdvajamo