Ironija sudbine: ruska financijska donacija Hrvatskoj demokratskoj zajednici koja prijeti da će uzdrmati već posrnulu stranku žešće od afere koja je srušila Vladu i dovela do smjene na vrhu stranke čini se da je iskorištena na najbolji mogući način. Ako je točno, naime, da je milijunski iznos uplaćen na račun njemačkog Instituta Ifo kako bi se za Hrvatsku pripremio opsežan plan izlaska iz krize, novac se ni u kojem slučaju ne može smatrati izgubljenim.
Ifo danas demantira svoju suradnju s HDZ-om (iako – studija je, to jasno piše u njezinu uvodu, napravljena u dogovoru sa Zakladom državnog zavjeta, čiji je osnivač HDZ), štoviše, ponovili su kako je njihova studija o Hrvatskoj puštena u javnost nakon zimskih izbora upravo zato da je nitko ne bi povezivao s hrvatskim političkim strankama i njihovim izbornim programima. Štogod da je točno, ostaje činjenica da je Ifova studija dosad najtemeljitije sročen dokument hrvatskih ekonomskih promašaja i zasad jedan od najboljih vodiča prema zdravom ekonomskom sustavu. Ništa od toga ne znači da je riječ o političkoj kuharici koja, držimo li se recepta, jamči najbolji mogući rezultat. Riječ je, međutim, o najboljoj mogućoj podlozi za pravi domaći ekonomski program neke buduće Vlade koja će voditi Hrvatsku. Tko god da najesen sjedne u Banske dvore, bit će jednostavno glup ako ne iskoristi serviranu ponudu. Pogriješit će, međutim, ako i na trenutak pomisli da Ifo nudi uvijek najbolja, jedina moguća i zato konačna rješenja.
DRŽAVA KAO PLIJEN Pun pogodak možemo pročitati već u predgovoru koji piše Klaus-Peter Willsch, član njemačkog Parlamenta i jedan od osnivača Njemačko-hrvatske parlamentarne grupe: “Stranke moraju prestati državu pretvarati u svoj plijen. Glavni razlog za pomanjkanje poduzetništva i nedostatak (stranih) ulaganja u Hrvatskoj danas je prenapuhani javni sektor u kojemu se multipliciraju zaduženja i odgovornosti, što je rasipanje javnog i privatnog novca... Lokalne zajednice moraju prihvatiti više samostalnosti i odgovornosti u svojem odlučivanju.”
Tko to ne bi potpisao, ako doista želi upravljati sredinom u kojoj namjerava živjeti?
Dalje, međutim, Ifova studija i nije tako jednoznačna. U svojoj matematičkoj analitici strogi Nijemci povremeno su otišli u krajnosti koje će se malo kome svidjeti. Ipak, čak i tako napisan popis sugeriranih promjena djeluje otrežnjujuće. Ne poduzmemo li naime vrlo brzo niz radikalno hrabrih političkih koraka, spartanska restriktivnost koju nam sugerira tim Ifovih stručnjaka mogla bi nam se činiti kao najblaži lijek protiv žešćeg mamurluka.
Što je, dakle, na Ifovu hrvatskom jelovniku?
Najvažnije – šest detaljno razrađenih poglavlja o reformama.
RAST KONKURENTNOSTI Prvo, makrofinancije. Možda su najslabija točka studije, jer se zanemaruje kontinuirana politika i dosad obavljen posao Hrvatske narodne banke i Ministarstva financija, ali i ne obazire se previše na hrvatske obaveze prema Europskoj uniji.
U namjeri da neutralizira poticaje za zaduživanje u stranim valutama, Ifo nam kao prvi i možda najvažniji korak prema podizanju konkurentnosti predlaže postupnu upravljanu devalvaciju kune. Na izbor nam ostavlja eksternu ili internu devalvaciju. Iako primjećuju da je kombinacija obiju već zaživjela u praksi (plaće su značajno manje nego 2009. godine, a kuna je izgubila na vrijednosti ne samo mjerena prema švicarskom franku, nego i prema euru), čini se kao da hrvatsko članstvo u Europskoj uniji ni izdaleka ne smatraju toliko važnim koliko mu mi sami ovdje pridajemo važnosti. Štoviše hrvatska obveza da se u skoroj budućnosti priključi eurozoni potpuno je zanemarena. Ifo piše o deeurizaciji sustava kao da je kuna postavljena da ostane vječno. Tu treba biti posebno oprezan, jer to jednostavno nije točno. Kuna je od samog početka zamišljena kao stabilna, ali ipak prijelazna valuta koja će Hrvatsku održati cjenovno stabilnom u razdoblju tranzicije.
OSOBNI BANKROT Druga je mjera Zakon o osobnom bankrotu. O tome se dosta govorilo i prije Ifove studije. Mjera je izrazito neugodna, teško da će je itko pokušati iskoristiti za olako upravljanje osobnim financijama. Važna je jasna podjela odgovornosti. Dužnici moraju postati svjesni svojih obaveza. Teško je ne primijetiti Ifovu blagost prema bankarskom sustavu, u dijelovima u kojima se pokušavaju sanirati posljedice krize švicarskog franka. Osobni bankrot, nažalost, u starijoj dobi teško može dugoročno dovesti do poboljšanja kvalitete života.
Još jedna sporna točka može se pronaći i u savjetovanoj reviziji mehanizama zaštite potrošača i bankovne regulative s ciljem dodatnog smanjivanja poticaja posuđivanja i zaduživanja u stranim valutama.
Urednim Nijemcima možda je jasno, ali Hrvatska zapravo, kani li slijediti ovo poglavlje, treba odlučiti je li euro strana ili “uskoro domaća” valuta. Ako je strana, kao što je nekad bila njemačka marka koju smo dobrovoljno posvojili u domaćim i poslovnim računicama, onda treba revidirati politiku HNB-a. Ali zašto? Nije li u planu što skoriji ulazak u eurozonu? Koji su dugoročni benefiti prolongiranja života kune? Ili je to, možda, Ifova presumpcija budućeg raspada Europske unije? Studija je pisana u jeku krize eura i u doba kad su Nijemci žestoko raspravljali o načinima spašavanja Grčke, ali mjesecima prije Brexita. Tom je poglavlju možda ipak istekao rok trajanja.
Najbolnija je točka tržište rada. Stara poznata i bolna istina – treba nam povećanje fleksibilnosti određivanja plaća i procesa zapošljavanja i otpuštanja.
ZAKON O RADU Uz poznate i dosad često raspravljane reforme koje se odnose prije svega na fleksibilizaciju Zakona o radu, Ifo predlaže povećanje broja radnih sati, skraćivanje vikenda, više rada noću i smanjivanje troškova rada. Statistika je nesmiljena, usporedbe sa susjednim zemljama nesporne, nijednom u korist Hrvatskoj, brojke su točne. Matematički logična i funkcionalna računica upitna je, međutim, kada se dotakne demografija i ubrzani ritam iseljavanja iz Hrvatske. Oni iznad 45 možda i nemaju previše izbora, ali više sati rada za ionako malu ili još manju plaću neće zadržati ambicioznu mladu generaciju u Hrvatskoj. Uz prijedlog devalvacije i deeurizacije to je najslabija točka svake, ne samo Ifove, matematičke analitike.
Kad je riječ o aktiviranju radno neaktivnih, Ifov njemački pristup radnoj etici mogao bi donijeti rezultat. Današnja politika pomoći nezaposlenima uz razvijeno sivo i crno tržište rada zapravo najviše šteti državi i sva manjem broju poreznih obveznika koji uredno plaćaju poreze. Sustav poticaja koji ulazak u zonu legalnog rada čini neisplativim jer svaka legalna plaća znači i potpuno ukidanje pomoći, dok se u sivoj zoni pomoć od Zavoda za zapošljavanje i prihod od povremenog, ali i “redovno povremenog” rada lako zbrajaju, zapravo je otrov za svaku zdravu tržišnu utakmicu. Ilegalci su nelojalna konkurencija svima koji žele legalno sudjelovati u sustavu. Riječ je o problemu koji moraju riješiti poslodavci i država. Što prije. Ifov recept je dobar.
OBRAZOVANJE I TRŽIŠTE Mirovinska reforma drugo je veliko i važno poglavlje. Hrvatska je svojedobno dobro krenula s reformom, još u vrijeme Vlade Ivice Račana. Podjela na dva stupa je zaživjela, ali i ostala pod stalnom prijetnjom ukidanja i vraćanja na potpuno zastarjeli Bismarckov sustav “plaćanja u hodu”. Ifo upozorava na nužnost dovršavanja reforme, potrebu čvršćeg vezanja mirovina za visinu zarađene plaće, umjesto za inflaciju i, naravno, povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu u skladu s demografskim starenjem i smanjivanje poticaja za rano umirovljenje, kao i za odlazak u invalidske mirovine. Današnji sustav je neodrživ zbog demografije, ali i niske zaposlenosti. Vratimo li se na staro, sustav će se raspasti. Ono što je važno – visina starosne mirovine treba ostati na današnjoj razini ili je treba podići. Sve što je niže vodi nas u duboko siromaštvo, svaki korak nabolje jača potrošnju, podiže statistiku zaposlenosti, a time odmah i puni blagajnu mirovinaca.
Treće, kratko, ali možda najvažnije poglavlje jest obrazovanje. Za to nam vjerojatno nije trebao Ifo, ali riječ ugledne njemačke institucije ovdje je uvijek bila više cijenjena od sugestija domaćih stručnjaka poput, recimo, Borisa Jokića. Važno je uskladiti obrazovni sustav s potrebama rada, dati veću pažnju strukovnom obrazovanju, poticati suradnju sveučilišta i biznisa (ne, nemamo previše visokoobrazovanih) i olakšati sve korake na prijelazu iz obrazovnog sustava u rad. To povremeno može značiti i još niže plaće za početnike, ali i veću ponudu radu orijentiranih stručnih i strukovnih programa čiji bi se sudionici, ovisno o ambicijama, vlastitim mogućnostima i potrebama tržišta, poslije mogli uključivati i u više stupnjeve obrazovanja.
DRŽAVNA ADMINISTRACIJA Loša dijagnoza: hrvatski đaci iz godine u godinu sve su lošiji na međunarodnim PISA testovima. Unatoč našoj vlastitoj, danas već izblijedjeloj, predrasudi o kvalitetnom obrazovnom sustavu naslijeđenom iz prošlog sustava.
Kritična je točka osposobljavanje niskoobrazovanih. Srećom, unatoč Ifovoj izrazitoj kritičnosti, taj sloj je u Hrvatskoj relativno tanak.
Četvrta je točka javni proračun i državna administracija.
Da, dužni smo i svjesni smo toga. Svjesni smo i visoke cijene državne administracije. Mislimo da imamo previsoke poreze. Ifo se s time ne slaže. Porezi su unutar europskog prosjeka. Loša je histerična politika čestih izmjena poreznih stopa koja uništava mogućnost dugoročnog planiranja i izradu poslovnih strategija, što uništava povjerenje u legislativu i državnu upravu. Izrazito loš je naš mekani pristup poreznoj evaziji. Ifo zato predlaže širenje porezne baze uvođenjem nulte tolerancije na izbjegavanje poreza i sivu ekonomiju. Samo tako sustav može postati pravedan. Dobra mjera, pitanje je jesmo li joj dorasli.
Javnu administraciju ne treba dramatično rezati, ali treba joj dramatično podići razinu učinkovitosti. Ifo predlaže i smanjivanje plaća u javnom sektoru, “kao model za formiranje plaća u privatnom”. Opet, matematika je jasna, ali provedivost u praksi upitna. Hrvatska nije Njemačka. Uniformiranost na Mediteranu ne prolazi. Srećom.
PRIVATIZACIJA O poslovnom okruženju, što je peto ključno poglavlje Ifove studije, proteklih je godina rečeno gotovo sve što nam i Ifo savjetuje. Doing Business studija Svjetske banke, ma koliko se uvijek spominjala u kontekstu kontroverzija i egzotičnih statističkih usporedbi među zemljama, i ovdje je pronašla svoje sigurno uporište. Pokazatelji su mjerljivi, točni, pogreške ispravljive. Svejedno je tko ponavlja recept, je li to Ifo, Svjetska banka ili Ekonomski institut Zagreb, ključni pomaci se jednom moraju napraviti. Što prije, bit će nam bolje. I da, preostale nestrateške javne kompanije treba privatizirati. Hoćemo li se složiti s Ifovom procjenom “strateškog”? Često nećemo. I ne moramo.
Šesto poglavlje o dugoročnim reformama napisano je kao da se ne očekuje provedba napisanog. Treba li nam doista “Strategija tržišno orijentirane inovativnosti”? Ili “Infrastrukturna strategija koja pažljivo daje prednost transportnim projektima”?
U Institutu Ifo znaju da je to za nas daleka budućnost. Možda to i nije loše. Različitosti moraju preživjeti i unutar EU. Ifo je često skeptičan kada je jedno i drugo u pitanju.