GLOBUSOV SPECIJAL

GODINU DANA OTKAKO JE PLENKOVIĆ PREUZEO HDZ Ima čvrstu poziciju u stranci, nema konkurencije u politici, ali to nije dobro za Hrvatsku

Goran Mehkek / Hanza Media

 

Nakon prve godine otkako je Andrej Plenković postao šef HDZ-a, a potom glatko osvojio i Banske dvore, građani su njegovu Vladu u kojoj kičmu čine HDZ-ovi ministri ocijenili “čvrstom” dvojkom. Ocjena je realna i zaslužena. Ni više ni manje. Plenkovićeva prva godina na čelu stranke donijela je mnoge promjene, HDZ je danas bolji nego što je bio, ali HDZ-ova Vlada i dalje nije na visini zadataka koji stoje pred zemljom. Sve ide presporo i sada je posve jasno da je Plenkoviću bilo lakše svojevrsnim blitzkriegom preuzeti stranku te pobijediti na izborima i formirati Vladu nego provoditi reforme.

Hrvatska i dalje stoji na mjestu, mladi ljudi odlaze, a po kupovnoj moći na samom smo dnu u Europi, jer su čak i Rumunji ispred nas. Bugari su još jedini iza nas, što baš i nije neka utjeha. Odlaskom dvojice svadljivih političara, Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka, politička se scena donekle primirila, ali i to je samo privid. Plenković ima nevjerojatnu sreću što aktivne opozicije zapravo i nema, jer Bernardićev SDP to nipošto nije. Ostao je na političkoj sceni sam, pa se u krajnjoj liniji i nema s kim uspoređivati ni politički sukobljavati.

Plenković je pokazao vještinu u stranačkom životu i sada ima čvrstu poziciju u HDZ-u. Nikoga nije izbacio iz stranke, a tvrdi desničari poput Hasanbegovića, koje nije podnosio otkad je zasjeo u fotelju na Trgu žrtava fašizma, sami su otišli. HDZ-u se ništa nije dogodilo, a ostale pristaše te tvrđe linije povukli su se i više ne talasaju. HDZ je danas daleko pristojnija stranka nego što je bila, ideološke teme više nisu u prvome planu, a Plenković sprema i pomlađivanje stranačkog kadra. Napravit će to bez mnogo problema jer HDZ je stranka koja uvijek podržava šefa kada mu ide dobro.

Opasni manevar raskidanja braka s Mostom za Andreja Plenkovića prošao je začuđujuće dobro. U nekim se trenucima činilo da hoda po samom rubu litice s koje se može obrušiti i završiti s preslaganjem kao Karamarko. Ali premijer je bio vještiji. Iako je i Karamarko pregovarao s Ivanom Vrdoljakom, ono što je on dogovarao s bivšim šefom HNS-a iza zatvorenih vrata bilo je uspješnije. Vrdoljak je čudnovato završio, HNS je bez svojih lijevih jurišnika krenuo u neizvjesnu avanturu s HDZ-om, dok je Plenković sačuvao Vladu.

HDZ danas suvereno vlada na hrvatskom političkom nebu, zapravo nema konkurenciju. Stranka je potpuno konsolidirana, a Plenković je od 17. srpnja 2016., kada je preuzeo HDZ s podrškom od 97.823 glasa, samo pobjeđivao. Za hadezeovce je šef pobjednik svetinja, iako se na kraju pokazalo da unatoč glatkoj pobjedi na lokalnim izborima mora ulaziti u brojne neugodne kompromise. Uglađeni Andro Krstulović Opara prisiljen je surađivati u Splitu s notornim Željkom Kerumom, a u Zagrebu će, uz potporu HDZ-a, ideološku utakmicu voditi isti onaj Hasanbegović koji je otišao iz HDZ-a.

Ali, to je politički pragmatizam, čega Plenkoviću ne nedostaje.

U godinu dana, otkad vodi HDZ, Plenković je imao mnogo izazova i kao šef stranke i kao predsjednik Vlade. Da su njegovi kandidati iz “novog HDZ-a” loše prošli na lokalnim izborima i da nije uspio formirati novu koaliciju, njegova politička sudbina sigurno bi bila mnogo neizvjesnija. Bilo je već u HDZ-u onih koji su maštali da će zasjesti u njegovu fotelju. Nije mu bilo lako ni u Banskim dvorima, jer su ga pogodila tri tsunamija. Prvo, počelo je s Mađarima i Inom, nakon što je Hrvatska izgubila arbitražu. Još ni sada ne znamo koliko nas je to koštalo, ali znamo da Mađari i dalje čvrsto drže uzde u hrvatskoj naftnoj kompaniji. Onaj račun bez krčmara kada je premijer na sam Badnjak iskušao taktiku “pile naopako” i najavio spektakularnu kupnju MOL-ovih dionica danas je zaboravljen. Jer, naravno da za tako nešto nema ni novca ni mogućnosti. Srećom za Plenkovića, Hrvati kratko pamte, pa priča o čvrstom stavu kako će se Ina vratiti u hrvatske ruke više nikoga previše ne opterećuje. A uskoro bismo mogli izgubiti još jednu arbitražu.

Dalje, u prvoj godini mandata nove Vlade buknuo je požar oko Agrokora, čije gašenje traje. Premijer je brzo reagirao, spasio je radna mjesta i dao neku nadu da će sanacija Agrokora u konačnici nekako uspjeti. Hoće li zaista biti tako, tek treba vidjeti, kao što treba vidjeti što će biti s moćnim Rusima, kojima koncern najviše duguje. Vrlo je naivno očekivati da će Rusi samo tako odustati od povrata svog novca i da neće naći način da to i realiziraju.

Treće, loše vijesti za Plenkovićevu Vladu stigle su iz Haaga, bez obzira na to što neprekidno ponavljamo da smo izašli iz arbitraže i da nas odluka arbitara niti zanima niti ćemo je provesti. Raspoloženje među vodećim zemljama EU svakako nije naklonjeno Hrvatskoj pa bitka za Piranski zaljev nipošto nije završena. Sa Slovenijom nas čeka još mnogo neugodnih trenutaka, a treba znati da će i njihov glas trebati ako želimo ući u schengenski prostor. Ovaj put pritisak Ljubljane, ako do njega dođe, neće biti shvaćen kao ucjena, a valja znati da krunski argument Hrvatske za napuštanje arbitraže nije ostavio osobit dojam u Europi, pa čak ni u Njemačkoj.

Ni s jednim od ta tri tsunamija Plenković izravno nije imao nikakve veze. Sve što je sada došlo na naplatu rezultat je onoga što se događalo davno prije njega, ali premijer se sada s tim mora nositi. Čini to dobro i, može se reći, vješto, čvrsto drži uzde u rukama i pokazao je da uspješno funkcionira u kriznim situacijama. Ali, sve će to Plenkovića opterećivati do kraja mandata koji će, kako sada stoje stvari, odraditi do kraja. Ožiljci će ostati, a nije isključeno da neke stvari ponovno kulminiraju i zaprijete novom krizom s kojom će se premijer morati baviti, umjesto da Hrvatsku gradi na novim, zdravijim osnovama.

Lokalni izbori, koliko god često nisu pokazatelj pravog stanja na političkoj sceni, ovaj put su bili izrazito indikativni. Prije svega su pokazali da SDP tone i da uz sadašnje vodstvo nema prevelike šanse, a da je Andrej Plenković uspio vratiti HDZ-u sjaj pobjedničke stranke. Bila je to, naravno, i za Plenkovića odskočna daska za uspješnu operaciju slaganja nove koalicije s HNS-om. Plenković se u toj kompliciranoj operaciji udaljio od svog prijatelja iz Bruxellesa Davora Ive Stiera, ali se u ovom času čini da je više izgubio Stier nego premijer. Premijer je učinio i važan iskorak u odnosima s manjinama, prije svega srpskom. Pomoć Milorada Pupovca tu je bila neizmjerna, a zacijelo je neki mig na tom planu prema lideru Srba u Hrvatskoj došao i iz Beograda. Hrvatska mora pokazati da zaista poštuje manjinska prava, a to znači i spremnost da makne onu sramotnu ploču iz Jasenovca.

Andrej Plenković nije radio na vanjskopolitičkom planu koliko bi se očekivalo od njega kao političara s respektabilnom diplomatskom karijerom. Odlazak u Kijev mnogi su vidjeli kao njegovu veliku pogrešku, ali to, jednostavno, nije bila pogreška. Time je Plenković pokazao da ima kičmu kao političar, bez obzira na to što je naljutio Ruse, pa mnogi događaje s Agrokorom povezuju s time. Premijer je otvorio vrata i za buduće razgovore s najmoćnijim čovjekom Srbije Aleksandrom Vučićem, uz svesrdnu pomoć predsjednice Republike. Prvi odlazak u BiH nije sjajno prošao, ali to ne smeta premijeru da naglašava kako je ta zemlja prioritet za Hrvatsku. Sada su se u Sarajevu ponovo čuli stari tonovi kako treba ponovno ispitati hoće li Pelješki most biti prepreka za BiH, ali to su sada samo prežvakane teme jer će Hrvatska graditi most unatoč gunđanju nekih u BiH.

Hrvatska se pomalo udaljila od Berlina, što nije dobro, bez obzira na to što predsjednica sada ima medeni mjesec s Amerikancima. A Damir Krstičević odlazi u SAD gdje će biti govora i o velikoj kupnji novih borbenih zrakoplova, što Washington budno prati. Sve što je Plenković dosad učinio na vanjskopolitičkom planu, iako je skromno u odnosu na njegov potencijal, vrlo je dobro prihvaćeno u Bruxellesu, što potvrđuje tezu da nije isključeno da ga čeka i uspješna europska karijera kada mu premijerski mandat u Hrvatskoj bude završen.

Ostaje, međutim, onaj najvažniji problem: kako Hrvati žive? Ostaju i ona bolna pitanja - hoće li Slavonija ostati pusta, hoćemo li izgubiti najbolje liječnike, hoće li stranci uzeti i ono malo vrijednoga što je preostalo? Na tom planu ni premijer Plenković niti njegovi ministri nisu učinili mnogo. Ako i dalje postoji iluzija da će sjednice Vlade dislocirane iz Zagreba riješiti probleme ljudi iz Slavonije, Like i drugih hrvatskih krajeva, onda i ova Vlada pokazuje staru boljku hrvatskih političara - da nema veze sa životom. Sada je potpuno jasno i da neki pozitivni pomaci u gospodarstvu nisu rezultat rada ni ove ni prošle Vlade, nego da su hrvatski poduzetnici daleko ispred političara i snalaze se svatko na svoj način. A dobri vjetrovi iz Europe u tome su im pomogli, što nema mnogo veze ni s Plenkovićem sada ni s Milanovićem prije.

Hrvatska je i dalje duboko podijeljena, ne samo ideološki nego i po tome kako ljudi žive. Dok nekolicina osjeća blagodati uspjeha i bogatstva, mnogi jedva preživljavaju. Previše je u Hrvatskoj razočaranih ljudi koji smatraju da dvadeset i šest godina hrvatske nezavisnosti nije mnogo donijelo. U zemlji se ne osjećaju promjene koje bi osigurale barem nadu u budućnost, živi se od danas do sutra. Oni koji nemaju strpljenja odlaze u zapadnu Europu, a demografske brojke su porazne. Politika odgovara frazama, hrvatski građani s prezirom gledaju prema politici i sve se vrti u krug. A zemlje zapadne Europe dobivaju školovane mlade ljude koji tamo brzo napreduju i grade karijere, dok mi ostajemo zatvoreni u nekom balonu i nemamo snage provesti ni nužne reforme u školstvu kako bi mladi ljudi učili po programima koji su moderniji i bliži životu.

Hrvatska nikada nije “imala” manje Europe nego što je ima danas. Nama je ta Europa sve udaljenija, osim što je privlačan zov za razočarane koji u Hrvatskoj ne mogu naći adekvatno plaćene poslove. Tu činjenicu morao bi znati i Plenković, koliko god ne zvuči privlačno za premijera koji je svoju karijeru izgradio na europskom snu. Morao bi biti svjestan da to što mnogi danas u Hrvatskoj kažu “pa nema drugog, osim njega” nije kompliment kojim bi neki političar trebao biti zadovoljan. Ako se zna da uvijek u prvoj godini mandata premijer treba obaviti najteže rezove i pokretati reforme, onda je u Plenkovićevu slučaju to nepisano pravilo iznevjereno. Njegova prva godina prošla je bez svega toga. Gasila se vatra na svim stranama, ali neki veliki iskoraci nisu učinjeni. Ostaje još druga godina, a preostale dvije ionako će proći u uvjeravanju građana da Vladi treba još jedan mandat. U posljednjoj će se godini, po običaju, poklanjati na sve strane. Ostane li, međutim, Hrvatska kakva je sada, neki novi problemi u Europi, koji nisu isključeni, pomeli bi i ovo malo što je učinjeno.

Pitanje je koliko je Plenković svega toga svjestan. Politika je varljiva disciplina: što si dulje u fotelji, to si dalje od običnih ljudi i njihovih problema. Tako je to svagdje, ali hrvatski političari, pa dakle i Plenković, imaju sreću da ih mediji ne pritišću kao oni vani. Ne traži se inventura obećanja i sve se svodi samo na komentiranje nekih, u krajnosti, nevažnih, ali za medije atraktivnih pojava, često na rubu otrcanog senzacionalizma. A premijer mora biti svjestan da je od građana za tu prvu godinu dobio dvojku, s kojom se u školama jedva prolazi.

Za Hrvatsku nije dobro što ljevice više gotovo nema, što je dezorijentirana, bez jasnog programa i bez jakih lidera. Nije to dobro ni za HDZ. Kako sada stoje stvari, tako će još dugo ostati. Jer Bernardićeva ekipa, čini se, više vodi računa o vlastitoj koži nego o oporavku SDP-a i interesima njegovih birača. To je, međutim, stvar članova te stranke. Nažalost, nema ni pravih inicijativa da se formira neka nova lijeva stranka koja bi se mogla nositi s HDZ-om. Plenković zbog te činjenice možda lakše “vlada”, nema konkurencije, ali dugoročno to neće biti dobro ni za koga. Kada bi postojala ozbiljna politička scena i nadmetanje ideja i programa, tek tada bi premijer morao paziti na svaki korak te na ispunjavanje obećanja. Pogotovo onoga glavnoga koje je dao na početku mandata, da će pokrenuti gospodarstvo i Hrvatsku učiniti boljim mjestom za život.

Hrvatska danas ima, bez sumnje, ozbiljnog premijera, koji ima mnogo više pozitivnih nego negativnih strana. Nikad nikome nije palo na pamet da Plenkovića povezuje s bilo čime što miriše na korupciju, i to je za zemlju kao što je Hrvatska, u kojoj je korupcija ozbiljan problem, velika stvar. Imamo poštenog čovjeka na čelu Vlade, ali sada treba vidjeti može li on sve ono što ga pokreće kao političara prenijeti i na Hrvatsku koja vapi za promjenama.

Ostanemo li izvan Schengena, malo će biti koristi od Europe, a vrijeme je da se napokon Hrvatska afirmira kao zemlja koja će biti pravi most između ujedinjene Europe i njezina jugoistoka, koji se tom velikom projektu tek želi pridružiti. Ako ne nađemo način da zadržimo mlade, osuđeni smo na propast, jer ćemo uskoro biti pusta zemlja. Ne provedemo li brzo i efikasno reformu obrazovanja, poštujući različitosti koje postoje, perspektiva nam nije blistava. Turizam nam je ponos, ali to ne smije biti jedino čime se Hrvatska treba ponositi.

Pred Plenkovićem je još nevjerojatno mnogo posla. Godina dana vladanja HDZ-om otvorila mu je vrata za siguran položaj u stranci, ali u Banskim dvorima izazovi tek slijede. Dijeljenje novca onima koji glasno viču nije dovoljno da bi Hrvatska postala sretnija zemlja.

 

Izdvajamo