U izbornu kampanju Ivan Pernar ušao je fotomontažom – na toranj WTC-a iz kojeg suklja dim zalijepio je logo HDZ-a i SDP-a i napisao: 11. rujna, dan kada padaju blizanci. Neki su mu čitatelji sugerirali da bi bilo najbolje da je odmah izbriše jer se ruga smrti tri tisuće ljudi koji su poginuli u terorističkom napadu. No, Pernar se samo nastavio svađati. I tako je dočekao 11. rujna. U sedam sati nakon zatvaranja birališta u izbornoj noći Ivan Pernar uopće nije bio razgovorljiv. Sjedio je na podu sanitarnog čvora i snimao selfieje. Potom bi se energično digao i prozujao kao muha po dvorani hotela Antunović. Jedva da se zadržao u razgovoru dužem od nekoliko sekundi.
Atmosfera u koaliciji
Jedina opcija zapravo i nije bila baš euforična, kako bi se očekivalo od “najvećeg izbornog pobjednika” – prije se doimala kao provincijsko vjenčanje na kojem su roditelji odahnuli jer je mladoženja “s greškom” nakon nekoliko neuspjelih brakova iza sebe ipak na brzinu udomljen. Pernar, nekoć član HDZ-a i urbani gerilac, već je pokušavao osvojiti saborski mandat i mandat u Europskom parlamentu, ali nije išlo. Antirežimski, antibankarski, antiestablišmentski. Antisvega Pernar. Spiritus movens Živog zida koji je, kako tumače njegove bliske kolege, sam gurnuo Ivana Vilibora Sinčića u prvi plan jer je shvatio da proizvodi bolji halo-efekt kod birača.
Borba samog Pernara, zadnjeg na listi u šestoj izbornoj jedinici, u kojoj je listu nosio Juro Martinović, bila je neizvjesna. Ni u devet navečer nije se još znalo je li prošao…
“Izgleda da će Juro ipak izvisiti. Pernar ga uvjerljivo ‘tuče’”, tumačio je novinarki Globusa jedan član Živog zida.
Vladimira Palfi taj je optimizam nervozno presjekla u prolazu:
“Ma kaj uvjerljivo! Pa bumo vidjeli. Nije baš uvjerljivo…”
“Nemate vi pojma što smo mi proživjeli u zadnja dva dana…” uzdahnuo je uzbuđeno taj član stranke aludirajući na aferu koju je netko pet do 12, neposredno prije proglašavanja izborne šutnje, servirao medijima – ugovor Jure Martinovića o povlaštenoj kupnji ovršenog stana – i koja je člana koalicije Jedina opcija u sekundi iz Robina Hooda torpedirala u najgoru sortu fiškala i političara.
Ta mala predizborna bomba grubo je odjeknula, nije bilo vremena za popravni.
“Čujte, mi smo se svi mogli raspasti. Ljudi su pošizili. Kad smo mi shvatili s kime imamo posla, jedino nam je preostalo da preko Facebooka lobiramo da ljudi glasaju za našeg kandidata u koaliciji, a ne za Martinovića… Da nije bilo te afere, ne bi se ni Pernar tako propeo – eto bar neko dobro…”, nabrajao je u izbornoj noći živozidaš, a ubrzo je i predsjednik DIP-a potvrdio da je Pernar odnio prevagu nad Martinovićem: Pernar je osvojio 1755 glasova, odnosno 15,66 posto, a Martinović s obzirom na otkriće skandaloznog ugovora o kupnji stana i nije kažnjen nemilošću, dobio je 1220 glasova, odnosno 10,89 posto, ali je ipak ostao bez saborskog mandata.
Pet minuta slave
Te su noći Pernarove kolege bile uvjerene da on svoju izbornu pobjedu treba zahvaliti Juri Martinoviću jer bi bez njegove “asistencije” ostao u sferi osebujnog alternativca.
Danas to niječu: ma Pernar bi prošao, on ima svoju bazu poklonika.
Ima je, ali je ona sve do 11. rujna i konstelacije zvijezda koja je prokazala favoriziranog političkog partnera, bila pretanašna. Unatoč tome što je Pernar oduvijek znao dobiti pet minuta svoje slave, ili borbom protiv deložacija, ili prosvjedima, ili citiranjem Goebbelsa, ili inauguriranjem starlete Slađane Petrušić iz Malnarove “Noćne more” u članicu stranke…
S Ivanom Pernarom Sabor je dobio, vidio i čuo što nije nikada do sada: zastupnika posvađanog s činjenicama i logikom koji iz središta zakonodavne vlasti s Markova trga redovito poziva građanstvo na otpor i ignoriranje tih istih institucija! A pritom mu je saborski imunitet bio mio i prije nego što ga je dobio i prije nego što mu je oduzet: odbio je službeni poziv policije pitajući: “Znate li vi tko sam ja?! Ja sam saborski zastupnik i imam imunitet!”
Neprilagođen
Viši medicinski tehničar, bez ozbiljnog radnog staža, osim u ordinaciji vlastite majke, često socijalno neprilagođen, u Saboru se obrušio na žute, zelene, crvene, SDP-ovce i HDZ-ovce, bankare, NATO, predsjednicu; ljude je nazivao sotonama, mafijašima, beskičmenjacima… Iako ostavlja dojam da je svoja uvjerenja i znanje stjecao u hodu, o svemu ima radikalan stav, o Palestini, o politici u Ukrajini, o masonima i monetarnoj politici, uvijek s istim ishodištem – protivno mainstreamu. Jedan dan bacat će se pred policiju i sprečavati deložaciju – doduše, rjeđe ako su u pitanju HDZ-ovci, drugi dan će sa srpskim radikalima opanjkavati Ameriku, treći će raskrinkavati bankarsku mafiju, četvrti će zagovarati legalizaciju marihuane, peti propovijedati svetost života, kao i članovi njegove stranke koji su se po selima dali u molitvena bdijenja u režiji Željke Markić… Pernar će predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović ostaviti na miru nakon petnaestominutnog sastanka na Pantovčaku, a samo ona zna kako ga je uspjela uvjeriti da ne prozbori ni riječ o sadržaju sastanka.
Arhivska fotografija
U dva mjeseca od 3020 saborskih javljanja Pernar je oborio rekorde: javio se za riječ čak 168 puta, uz Gordana Marasa zaradio je najviše opomena, oborio je rekord i s tri zahtjeva za skidanjem imuniteta, dva su bila privatna, Marijana Hanžekovića i Aleksandra Stankovića zbog teškog vrijeđanja, a jedan od Državnog odvjetništva zbog šaranja po fasadi u Jelkovcu. U skladu s uhodanom praksom da se zastupnicima skida imunitet kad su u pitanju djela koja se gone po službenoj dužnosti, Pernaru je skinut imunitet, ali uz upozorenja oporbe kako treba paziti da ga ne pretvore u žrtveno janje. On sam se taj dan proglasio Isusom, čitao je s mobitela dijelove Biblije…
Rasprava o proračunu
Rasprava o skidanju imuniteta pokazala je ne samo da zastupnici nisu jedinstveni, nego da nemaju pojma što će s Pernarom – da li da ga tretiraju kao ravnopravnog kolegu ili “zločesto dijete”. Neki, poput HDZ-ovca Tomislava Klarića, već s prvim zahtjevom smatrali su da treba odustati od prakse i Pernaru skinuti imunitet jer je njegovo ponašanje izvan svih okvira normalnog. Nada Turina Đurić (HNS) ozbiljno mu je zamjerila da zloupotrebljava svoj status, a slobodu i demokraciju shvaća nakaradno. “Vama zapravo nedostaje kućnog odgoja, što mi u Saboru ne možemo ispraviti, ili nešto drugo s vama nije u redu. Već ste treći put tema sjednice, šaljete lošu poruku mladima za koje tvrdite da ih predstavljate”, rekla mu je HNS-ovka.
SDP-ovac Maras smatrao je pak da DORH nije trebao pokrenuti kazneni postupak s obzirom na malu društvenu štetu. No, bilo je i onih koji su se čudili što Pernar koji “glumi frajera” sad moli da mu se ne ukine imunitet – i ostavio bi na cjedilu dvojicu kolega koji su bili s njim kad su šarali po fasadi, kako su zamijetili Arsen Bauk i HDZ-ov Damir Felak.
A Pernar? On se okomio na svakoga tko je izrazio sumnju u dalekometnost njegove političke misije i nahvalio svakog tko je stao na njegovu stranu. Slao je puse iz sabornice učenicima na galeriji. Naručio je pizzu u sabornicu i, jedne večeri, kad se raspravljalo o proračunu do sitnih noćnih sati, stvar je doveo do apsurda zatraživši u ponoć stanku da bi upozorio, kako je kazao, na “sramotan rad Sabora”:
“Želim upozoriti na pogubnu praksu da zakonski prijedlozi dolaze u pola noći, u gluho doba noći. Do kada mi moramo biti budni?“
Taj ponoćni performans i najveće skeptike morao je potaknuti da se zapitaju: ima li u Pernarovu nepredvidljivom ponašanju ipak sistema? Pernaru je zasmetalo što je zakonski prijedlog o izvršenju državnog proračuna za 2017., koji je sastavni dio proračuna, na dnevni red došao nakon 23 sata te što predstavnik predlagatelja, ministar financija Zdravko Marić, nije obrazložio taj zakonski prijedlog. Iznervirani potpredsjednik Sabora Željko Reiner odgovorio je da su zastupnici u sabornici u ponoć jer ih Pernar “vuče za nos” i uživa u tome.
Poseban tretman
Pernar je hrvatskoj javnosti pokazao da zna gdje mu je mjesto: u udarnim terminima emisija, ali samo kao gost jedan na jednoga. Pritom bi mrtav hladan objašnjavao kako je pod strašnim medijskim embargom, kako ga nitko ne zove – i sve to u udarnom terminu. Ako mu se ne bi iskazao poseban tretman, Pernar bi naprosto odbio doći ili bi protestno napustio studio.
U ta dva jesenska saborska mjeseca jedva da je razgovarao u Saboru sa svojim bliskim stranačkim kolegama – sa Sinčićem ga nije bilo moguće vidjeti u razgovoru. Zbog statusa na Facebooku kako su Srebrenica i Jasenovac i Oluja genocidi, kako je Oluja bila etničko čišćenje ali sa strane srpskih vođa koje su odbile mirovni plan, od Pernara se ogradila i vlastita stranka. Doduše, na nekoliko dana. Navijači Torcide napravili su transparent sa slikom Ivana Pernara na kojoj nosi šajkaču. Željko Glasnović prozvao ga je zbog nedostatka manira i pritom javno izrazio sumnju da ima bipolarni poremećaj, zbog čega je i sam ostao bez prava glasa.
Ukratko, u samo dva mjeseca parlamentarnog rada Pernar je dobio i svoju kovanicu: pernarizam – koja će u političkoj praksi vrijediti kao sinonim za ekshibicionizam. Ali, i kao simbol prijeteće lavine nezadovoljstva koja sustiže vladajuću elitu od razočarane baze koja više nikome ne vjeruje – pa ni Pernaru, ali ga bira kao simbol pokreta otpora korupciji, protekcionizmu i neznalaštvu.
Nevolja je s Pernarom ta što, kad bismo konzekventno proveli ono za što se on deklarativno zalaže, lako bismo došli do zaključka da antisistemski Pernar ne spada u Sabor. On je toliko protiv svega, bez konkretnih ideja za promjene, da se njegovi neprijatelji s pravom pitaju što on u parlamentu uopće radi, i nije li već time što je sjeo u Sabor izdao vlastite ideale.
Ikona Facebook prosvjeda
Tog partibrejkera hrvatskog parlamentarnog života kojega vlastita majka naziva Božjim djetetom najšira javnost upoznala je kad je s megafonom u ruci rušio Vladu Jadranke Kosor. “Trenutno rušim Jadranku Kosor, nema seksa dok traje borba.” Bacakao se pred policiju i kamere, zabijao u policijski kordon, poslije lijegao pred ovrhovoditelje i bravare. Postao je ikona Facebook-prosvjeda – kao da je jedva čekao da ga uhite i stave mu lisičine. Predstavljao se kao iskonski buntovnik, koji je u ime istine spreman dobiti i palicom po leđima.
Na političku scenu zakoračio je 2009. kada je na lokalnim izborima kao član Zelene liste postao vijećnik zagrebačke gradske četvrti Stenjevec. Odande su ga izbacili jer nije dolazio na sjednice unatoč tome što je primao mjesečnu naknadu.
Na predavanju o zagrebačkom urbanizmu 2011. pred brojnom publikom Pernar se zanio objašnjavajući kako je proučavao Hitlerov “Mein Kampf”. Opčinjenost Josephom Goebbelsom, Hitlerovim ministrom propagande, spominju i njegovi kolege: “Često je govorio kako je i Hitler ušao u Bundestag boreći se protiv banaka. Objašnjavao nam je da su birači korisni idioti koje treba hraniti ne programom, nego urotama.”
S televizijskih ekrana na svojim je političkim počecima poručivao da će mnogi završiti u zatvoru kad on dođe na vlast. Kad je doživio debakl na izborima, u Nedjeljnom Jutarnjem ispovijedao je da je s prosvjedima počeo jer nije mogao naći posao. A tražio ga je mjesec dana i poslao čak 15 molbi. Svoju je profesionalnu orijentaciju ovako objasnio: “Nisam studirao jer sam želio raditi s ljudima, a medicinski tehničar najviše radi s ljudima. Još nemam posao, ali ga više nisam ni tražio. Danas živim od najamnine koju mi plaća cimer što živi sa mnom u stanu”, ispričao je novinaru Jutarnjeg.
Manifest Živog zida
Pernar je autor dviju knjižica, svojevrsnog programatskog manifesta Živog zida.
Prva, “Kako je nastao novac”, s podnaslovom “Priča koju svatko može i treba razumjeti”, jer je to “prilog raskrinkavanju režima uz pomoć matematičkih dokaza koji će raskrinkati piramidalni sustav prijevare građana kroz financijski sustav baziran isključivo na kreditu”.
Druga knjižica zove se “Mehanika novca”; započinje poglavljem u kojemu Pernar opisuje kako se osjećao kod sutkinje prekršajnog suda u sobi 109 u Aveniji Dubrovnik kad je čitala presudu. Presudila je da je Pernar kriv zato što se “17. ožujka 2011. u Zagrebu nakon održanog javnog prosvjeda na Cvjetnom trgu obratio građanima putem megafona i pozvao prosvjednike da idu gore (vjerojatno na Markov trg) te je krenuo na čelu kolone” i odredila mu novčanu kaznu od dvije tisuće kuna. Riječi sutkinje nisu doprle do njega, napisao je Pernar koji nije osjećao ni najmanju krivnju. “Naprotiv, svoju ulogu u vođenju prosvjeda protiv kriminalne i marionetske vlasti smatram privilegijom”, objavio je i dodao da je sutkinju prekinuo: “Dovoljno ste rekli, ne moram ovo više slušati.” Napustio je sudnicu, osjetivši olakšanje jer je pravosudna farsa gotova. Poručio je da postupak zastrašivanja i represije nije upalio. Jer, Pernar je neustrašiv.
Ivan Pernar, Vladimira Palfi i Ivan Vilibor Sinčić
Politički analitičari nisu bez simpatija za Pernara. I Ivan Šiber i Pero Maldini smatraju kako on uživa status dvorske lude – on javno govori istine koje se drugi ne usuđuju izreći – a katkad mu se dogodi i da ima pravo… Mnogi su izrazili sumnju da će se Pernar brzo potrošiti i zasititi auditorij. Ali, to se nije dogodilo. Dogodilo se suprotno: na zimske praznike zastupnici su otišli s bilancom koja Pernara u odnosu na većinu njih čini nedostižnim. Tako su se potvrdile riječi psihijatra dr. Roberta Torrea da Pernar ničim ne šteti ni građanima ni demokraciji, ali da će nanijeti štetu i poziciji i opoziciji. I doista, uz njega i SDP-ovi jastrebovi Gordan Maras i Nenad Stazić djeluju kao kamilica. SDP je, istina, amandmanom o povećanju iznosa minimalne plaće dobro obavio posao oporbe – nije samo kritizirao nego i pokušao humanizirati proračun. Ali, u većini drugih tema – primat im je odnio mladi i neobuzdani Ivan Pernar.
Politički kamikaza
Dr. Torre, naglašavajući kako pojava Pernara znači praznik demokracije, nedavno ga je za Globus opisao kao samostalnog jahača i političkog kamikazu koji neće dugo trajati, ali je izrazio uvjerenje da je Pernar daleko od ikakva zla, da se ne moramo bojati štete kakve dolaze od karijernih psihopata koji žele biti zbiljski gospodari naše sudbine. Oni dolaze u drugačijem pakiranju, razjasnio je Torre, oni su fini ljudi, u finim odijelima i finih manira. A šokiranost mnogih Pernarovom pojavom Torre je sklon pripisati činjenici da on kao razbarušena i neukalupljena osoba nosi sa sobom dah slobode – a to je mnogima nepodnošljivo.
“Pernar i Živi zid su postadolescentske grupe nošene anarholiberalnim mladenačkim idealizmom koje politiku shvaćaju naivno – ne pristaju na lukavost, dominaciju duopola…” procijenio je Torre i zaključio da se Pernara mnogi klone jer uzdrmava bipolarnost, otvara treći put.
Pukotina
Nevolju novinara s Pernarom koji riga vatru na njih svaki put kad ga netko dovede u pitanje bilo bi lako razriješiti činjenicama – da tu činjenice išta vrijede. To je najbolje opisao novinar Jurica Pavičić:
“Pernar je politički fenomen koji možete ignorirati, no time što se pretvarate da on ne postoji pretvarate se i da je on nešto normalno. Druga je moguća solucija da napišete što o njemu mislite. Napisat ćete da je Ivan Pernar neobrazovan i prost, da je kolosalna neznalica, zamorni troler i demagog s autoritarnim tendencijama. No, paradoks je u tome što ćete onda kad to napravite – kao što sam ja upravo napravio – njega time zapravo ojačati. Jer, u ideološkom konstruktu antisistemske medijske i političke alternative nema boljeg dokaza da ste vi pravedni pučki tribun nego da vas napadnu subotnje papirne novine... Ako Ivana Pernara pustite na miru, on će jačati. Ako kažete što o njemu mislite (dakle: sve najgore), on će jačati. To je win-win računica koja je stvorila suvremenu antisistemsku politiku.”
No, win-win računica ipak ima pukotinu. Pernarovo djelovanje kao lidera tog antiestablišmentskog pokreta ima sjenu koja pokazuje kako je on sam nastao ne kao čisti opozit eroziji vladajućem stranačkom dvojcu, nego baš na njegovim zasadama. S jednom razlikom – ono u čemu su HDZ i SDP najvještiji u političkoj tehnologiji, Živi zid je malen, ali ima veliki potencijal rasta. Sve što su do sada u Živom zidu izveli, ma koliko cifre mogućih pronevjera bile male, izveli su u istoj maniri kao njihove starije političke kolege: falsificirali su potpise skupštinara da bi zadržali stranačku vlast, njihova supredsjednica Vladimira Palfi izmislila je i vlastitu diplomu, manevrirali su s crnim fondovima – od kojih su se pokušali spasiti uplatama široj javnosti anonimnih donatora koji jedva spajaju kraj s krajem ako uopće rade, ali su svejedno našli desetak tisuća kuna za Živi zid...
Refren o uroti
Na svaku aferu u Živom zidu reagiraju kao vladajući koje, navodno, ne mogu smisliti: to je urota političke konkurencije sračunata da nas se eliminira. To je najlakše. Teže je pokazati diplomu, aktivno sudjelovati u raskrinkavanju onih koji su falsificirali potpise i držali ljestve kad su stizale nezakonite kuverte s novcem od trgovca oružjem. Ali to bi možda značilo svrgnuti i samog sebe. A toliki avanturist Pernar ipak nije.