U ponedjeljak, 25. rujna, završio je u sjedištu OECD-a u Parizu još jedan sastanak Vijeća OECD-a na kojem se trebalo odlučiti o zahtjevu šest zemalja (i Hrvatske među njima) da se pokrene postupak njihova pristupanja ovoj prestižnoj organizaciji. Kako se sve odluke u OECD-u donose konsenzusom, a do njega nije došlo, sve se odgađa za sastanak zakazan za kraj ovoga tjedna. Ako se ni tada ne postigne dogovor, sve se opet odgađa za kraj listopada, za novi sastanak Vijeća.
OECD (Organisation for Economic Cooperation and Development) slabo je poznata u hrvatskoj javnosti. Njezina preteča bila je Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC), osnovana 1948. s ciljem da se koordinira pomoć SAD-a i Kanade u okviru Marshallova plana poslijeratne obnove Europe. U članstvu OEEC-a bilo je 18 kapitalističkih europskih zemalja, uključujući Tursku, a bez Finske. Ta se organizacija 1960. transformirala u OECD kojem su se odmah pridružili SAD i Kanada, ubrzo i Japan pa Finska, Australija i Novi Zeland. Jugoslavija je, kao jedina socijalistička/komunistička zemlja, imala status promatrača od osnivanja OECD-a do raspada, ali, nažalost, Hrvatska nije kapitalizirala jugoslavenska iskustva u OECD-u.
35 zemalja članica Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Meksiko i Južna Koreja ušli su u članstvo između 1994. i 2000., Čile, Slovenija, Izrael i Estonija 2010., a Latvija 2016. godine.
Kostarika i Litva su pri kraju pregovora i ubrzo će postati članice, Kolumbija nešto zaostaje, ali uspjeh pregovora na duži rok ne bi trebao biti upitan.
Dakle, danas OECD ima 35 zemalja članica, a u skoroj budućnosti imat će ih 38.
OECD se isprva formirao kao međuvladina ekonomska organizacija s osnovnim ciljem da potiče ekonomski napredak i svjetsku trgovinu. Tijekom desetljeća njezini su se interesi proširili, pa svoje ciljeve organizacija danas promiče sloganom “better policies for better lives”, analizirajući i izgrađujući javne politike u ekonomskoj i socijalnoj domeni, kao i u zaštiti okoliša, te ih nastoji uskladiti na svjetskoj razini. To sve, zapravo, čini “indeks humanog razvoja” (HDI). A taj razvojni indikator je u većini članica OECD-a vrlo visok i povećava se.
OECD je i klub zemalja koji se želi predstaviti kao čuvar demokracije i tržišne ekonomije (iako je pitanje koliko neke članice uistinu drže do tih vrijednosti).
Preporuke OECD-a nemaju obvezujući karakter, one su svojevrsni “mekani zakoni” (soft law), neobvezujući instrumenti javnih politika koji mogu, ali ne moraju voditi prema obvezujućim međunarodnim sporazumima. No, zemlje članice znaju da im je usklađivanje s tim preporukama u vlastitom interesu.
Danas u OECD-u ima oko 200 odbora koji se bave vrlo različitim temama i pitanjima – od poreznog sustava i konkurentnosti do borbe protiv siromaštva. Odbori zajedno sa stručnim službama OECD-a stvaraju uvjete da se uspoređuju različita iskustva u raznim zemljama, traže odgovori na zajedničke probleme, upozoravaju na već postojeća ili potencijalna dobra rješenja i koordiniraju domaće i međunarodne politike svojih članica. Kad sam u proljeće 2013. prvi put došao u OECD kako bih prisustvovao otvaranju ciklusa konferencija, bio sam iznenađen uvodnim govorom koji se bavio odnosom preventive i kurative u zdravstvenom sustavu, ali i u širem društvenom kontekstu.
Stručne službe OECD-a rade izvanredno vrijedne ekspertize. To rezultira objavljivanjem knjiga (300-500 godišnje!), izvještaja, statistika, itd.
Protiv mjera štednje
Dosta je raširena percepcija da OECD promiče interese najsnažnijih država i ekonomija, ali to nije tako. Naprimjer, OECD je između 1995. i 1998. izradio prvu verziju Multilateralnog sporazuma o investiranju, ali je od njega odustao, nakon žestokih kritika iz zemalja u razvoju i organizacija civilnog društva. Kad je 2009. počela velika svjetska kriza, OECD je sugerirao da se ne provode drastične mjere štednje, suprotno od onoga što su zahtijevale neke druge institucije.
OECD se financira članarinom zemalja članica. Proračun organizacije je 2015. iznosio 363 milijuna eura. Neki smatraju da je članstvo u OECD-u skupo, da članarina, pogotovo za male i manje razvijene zemlje, predstavlja priličnu financijsku obavezu. A uz članarinu valja financirati diplomatsku misiju pri organizaciji te plaćati dolaske stručnjaka iz zemlje u Pariz na razna događanja. No, kao protuargument ovoj skupoći u OECD-u tvrde da njihova ekspertiza i pravilna primjena preporuka povećava BDP dotične zemlje za oko 1% na godišnjoj razini, što će reći da jednostavna cost and benefit analiza pokazuje nedvojbene koristi od članstva.
Velike bi članice voljele u OECD-u vidjeti velike zemlje, s velikim udjelom u svjetskom gospodarstvu i poslovima općenito. Te velike članice (poput Japana, naprimjer, koji u misiji pri OECD-u ima 40 diplomata!) ne žele smanjivati efikasnost organizacije ulaskom većeg broja malih zemalja. Zbog toga su 2007. počeli pregovori s Rusijom, ali su oni prekinuti 2014. zbog ruske invazije na Krim. Iste je godine dogovoreno da se intenziviraju odnosi s druge četiri zemlje BRICS-a (Brazil, Kina, Indija i Južna Afrika) te s Indonezijom, kao ključnim partnerima OECD-a.
U članstvu OECD-a od članica EU nisu Cipar (i nema šanse da uđe, jer će uvijek blokirati Turska), Malta (koja više nema interesa) te Bugarska, Rumunjska i Hrvatska. Odbor stalnih predstavnika EU (COREPER) zaključio je 2007. kako su sve članice EU vjerodostojni kandidati za članstvo u OECD-u.
Hrvatsko pismo namjere
Devedesetih godina, kad su u OECD ušle zemlje Višegradske skupine, ni u Hrvatskoj ni u OECD-u nije bilo interesa za pristupanje u članstvo. Pa ipak, otad se Hrvatska počela postupno uključivati u rad nekih odbora OECD-a. Kada je 2014. u MVEP-u osnovan Međuresorni odbor za suradnju s OECD-om, u kojem su predstavnici 14 ministarstva i agencija, suradnja je intenzivirana. Hrvatska se angažirala u više odbora, naši stručnjaci koji su sudjelovali na tim sastancima bili su vrlo zadovoljni onim što su vidjeli i čuli, a i predstavnici zemalja članica bili su vrlo zadovoljni nastupima naših predstavnika (što je također vrlo važno). No, pokazalo se da je to, u odnosu na druge zemlje koje su u proljeće 2017. istaknute kao kandidatkinje za članstvo, malo i nedovoljno.
Pitanje proširenja OECD-a jedno je od važnih unutar organizacije. Zemlje članice zajedno sa sekretarijatom kojem je na čelu Meksikanac Ángel Gurría često o tome diskutiraju. Svi su svjesni da se organizacija treba širiti, ali isto tako smatraju da OECD ne smije postati globalni forum te da na duži rok neće moći biti više od 50 zemalja članica.
Premijer Plenković je u siječnju ove godine prilikom susreta s glavnim tajnikom Gurríom dogovorio da hrvatska Vlada pošalje pismo namjere za pristupanje OECD-u, što je dodatno intenziviralo naše aktivnosti.
Idući mjeseci protekli su, s hrvatske strane, u pripremanju moguće kandidature. U istoj su poziciji bile i Rumunjska i Bugarska te Argentina, Peru i Brazil. U OECD-u su počele konzultacije o tome po kojim kriterijima odabrati one kandidate s kojima bi u idućem razdoblju trebalo početi pregovore o članstvu. Hrvatska je dugo vremena prilično dobro stajala, bila po šansama ispred Bugarske, pa i Rumunjske. Podržavala nas je EU, iako je kod nekih članica EU bilo isprva određenih rezervi, ali su one s vremenom nestale. Po kriterijima like-mindedness koji su u dobroj mjeri slični HDI-ju, Hrvatska je mnogo bolja nego ostalih pet kandidata. Međutim, mi smo u odnosu na druge kandidate mnogo manje sudjelovali u radu OECD-a, potpisali smo mnogo manje “pravnih instrumenata”, što neke članice smatraju najboljim pokazateljem da se mogu pokrenuti pregovori o pristupanju.
Očekivalo se da bi se prve pozivnice nekoj od šest zemalja mogle uputiti već na konferenciji početkom lipnja. No, kako nije bilo dogovora, odluka je odgođena za srpanj, pa potom za početak rujna, pa za 25. rujna.
Slovenski i mađarski veto
Iako u proteklom razdoblju nije bilo nikakve najave da bi se takvo što moglo dogoditi, početkom rujna Slovenija i Mađarska su najavile da će staviti veto na odluku da s Hrvatskom počnu pregovori (a Mađari su blokirali i Rumunjsku).
Na sastanku 25. rujna Sjedinjene Države postavile su se vrlo restriktivno, želeći početi pregovore samo s jednom zemljom, i eventualno s još jednom (neke zemlje su im na takvu stavu zahvalne, jer se same ne usude to javno izreći). Glavni tajnik Gurría pak traži da se počne s pregovorima s tri južnoameričke zemlje i Rumunjskom odmah, a u perspektivi i s Bugarskom i Hrvatskom. No, on je neugodno iznenađen jačinom slovenske blokade. Države EU traže otvaranje pregovora sa sve tri članice EU, ali ih u nevolju stavlja slovenska blokada. Po posljednjim informacijama iz Pariza, Mađari su deblokirali Rumunjsku, a i nas su spremni deblokirati. No, Slovenci čvrsto ustraju u blokadi Hrvatske.
Jasno je da nam Slovenci nanose veliku štetu, ali sami ne profitiraju. Samo dodatno osnažuju već postojeće uvjerenje da su zadrta i osvetoljubiva zemlja koja se od Balkana nije daleko odmakla.
OECD je elitni klub, ulaznica za posvemašnju integraciju u klub razvijenih zemalja, a članstvo Hrvatske u njemu pomoglo bi nam da se lakše oslobodimo balkanskoga gliba i nacionalnog ekskluzivizma u koji tonemo.
Idući bi dani trebali dati odgovor hoćemo li se “ugurati” u OECD ili će to sve biti međunarodni neuspjeh za koji ćemo samo dijelom biti sami krivi.
*prof. Ivo Goldstein, bivši veleposlanik u Francuskoj, predstavljao je Republiku Hrvatsku i u OECD-u