ISPOVIJEST ZA GLOBUS

MOJ ŽIVOTNI PROJEKT 'DOBRO' Marko Pipunić: 'U pet godina vratit ću život u Slavoniju'

Vlado Kos / CROPIX

“Ne mogu se pomiriti s time da ljudi u Slavoniji budu siromašni. Imamo resurs koji je tu oduvijek i ostat će ovdje. Može se i mora vratiti kvaliteta života na razine prije 90-ih godina kada je ovo bila poželjna destinacija za život. Osijek je u bivšoj državi bio među četiri najpoželjnija grada za život, a tvrdim da to može ponovno biti. Nama ne treba puno. Zapravo nam treba jako malo. Samo par tisuća radnih mjesta, što nije komplicirano otvoriti. Mi smo u godinu dana direktno ili indirektno otvorili oko 300 novih radnih mjesta. Uvjeren sam da 95 posto ljudi žele zaraditi pa da imaju, a ne da dobiju pa da imaju. Moja misija jest postići da ljudi ostvaruju prihode od kojih će moći živjeti. Ideja mi je napraviti drugačiju Slavoniju. Ne želim je poznatu po komarcu, a da su nam najbolji brend fiš i čobanac, da je to naš plafon. Želim Slavoniju koja će biti poželjna. Želimo napraviti proizvod koji će biti konkurentan svima u svijetu, na tržištima gdje su već Talijani i Španjolci. Jer, mi tu nismo inferiorni”, govori Marko Pipunić, vlasnik i direktor Žito Grupe, čovjek koji je svih ovih 27 godina koliko je gradio svoj poduzetnički put nastojao biti i ostati samozatajna osoba. I upravo je nevjerojatno da je u tome praktički i uspio, što u maloj zemlji poput Hrvatske i, u svjetskim razmjerima, malom gradu poput Osijeka osobi poput njega nije bilo lako.

No, ako si vlasnik tvrtke koja u svojih 29 poslovnih subjekata zapošljava oko 1500 radnika, obrađuje 22.000 hektara plodne slavonske oranice, skladišti 300.000 tona žitarica i uljarica, koja na godišnjoj razini proizvodi 90.000 tona stočne hrane, 6500 krmača, 150.000 tovljenika, 22 milijuna litara mlijeka, 60 milijuna jaja, 100 tona ulja i 1000 tona šećera dnevno i kada, konačno, kao šlag na tortu uložiš 500 milijuna kuna da bi u srcu Slavonije proizvodio pršute, kad-tad mora doći trenutak da se otvoriš javnosti i ispričaš svoju priču.

Ima tome deset godina kako se u Pipuniću rodila ideja o proizvodnji pršuta. Naravno, u Dalmaciji. Jer, gdje drugdje možeš raditi pršut nego tamo gdje ima mora i bure? Lokacija je bila Posedarje, idejna rješenja već su se naveliko skicirala, a on je odlučio upoznati svijet proizvodnje te vrhunske delicije, pa se tako našao i u Parmi. Gradu u središnjoj Italiji odakle se u svijet plasira jedan od najboljih pršuta koji postoje.

“Gledam oko sebe. Ne vidim more, ne osjetim buru. Pitam ljude: 'Što vi to imate?' a oni kažu: 'Klima-komore i tu sušimo pršute.' Kada sam se vratio, pitao sam stručnjake mogu li ja isti pršut napraviti i u Dalmaciji i u Slavoniji. Kažu, pršut je svagdje isti, pitanje je samo kakvu svinju imaš. Tada sam zaustavio projekt pršutane u Posedarju i nakon 2-3 godine odlučio sam graditi pršutanu u Čepinu, jer ja ovdje živim i želim ovdje ostvariti novostvorenu vrijednost, otvoriti nova radna mjesta. I tako su pršuti, milanska salama... došli u Slavoniju.”

U ovom poslu Marko Pipunić vidi perspektivu istočne Hrvatske.

“Strategija razvoja je vrlo jednostavna. Uporno se izmišljaju neki novi projekti u Slavoniji, a ono što je jedino logično – proizvoditi svinje i proizvode od svinja - odbacujemo od sebe. Nevjerojatno je da jedna Danska, koja je među najbogatijim zemljama svijeta, ima proizvodnju svinja kao nacionalni projekt, a mi koji u Slavoniji možemo proizvesti 2-3 milijuna svinja od toga bježimo. Ne znam jesmo li mi čudaci jer želimo u Slavoniju vratiti 2 milijuna svinja i donijeti 2 milijuna pršuta, što generira 10 milijardi kuna prihoda i 3 milijarde kuna BDP-a u pet godina. Kada to napravite svi imaju posla – kafići, trgovine, novinari, škole, rađaju se djeca, popravlja se demografija. Neće demografiju popraviti ljubav nego nova radna mjesta”, s velikim entuzijazmom govori Pipunić, i sve to zvuči toliko jednostavno i logično.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju novog broja Globusa

Iz drugih medija


Izdvajamo