Prije dvadesetak godina intenzivno se počelo teorijski i politički raspravljati o krizi kontinentalnog modela socijaldemokracije. Rasprave je potaknula kriza socijalne države koja se postupno urušavala pod pritiscima globalne ekonomske integracije i mobilnosti međunarodnog kapitala. U razvijenim zapadnoeuropskim društvima bilo je sve više umirovljenika, sve više nezaposlenih, sve više žena na tržištu rada, sve više siromašnih, sve su bila veća socijalna davanja i sve veći pritisci da se ona povećaju ili makar održe onakvima kakva su bila. Počelo se govoriti o tome da je Europa izgradila model “blagostanja bez rada” koji nema budućnosti.
Socijaldemokrati – posebice Socijaldemokratska stranka Njemačke, najjača i najutjecajnija stranka tog tipa u svijetu, koja je bila ideološki, politički i organizacijski uzor svima srodnim europskim strankama – shvatili su da je socijalnu državu nužno reformirati ako se želi izbjeći njezin potpun slom. Trebalo je probiti ono što Nijemci nazivaju “Reformstau”, a označuje nesposobnost i nevoljnost političara da reformiraju ekonomski i politički sustav. Kao jedna od glavnih prepreka reformama identificiran je koncept “path dependency politics”, to jest ovisnost aktualne politike o postojećima institucionalnim strukturama i javnim politikama što ih one proizvode. Ipak, njemački socijaldemokrati, a potom i socijaldemokrati u ostalim razvijenima zapadnim zemljama, smogli su snage da reformiraju ekonomski, a djelomice i politički sustav, i to često na račun vlastite kratkoročne, a vjerojatno i dugoročnije štete.
Socijaldemokratska partija Hrvatske pod vodstvom Zorana Milanovića nije ni proučila niti je što naučila iz reformskih politika velikih europskih socijaldemokratskih stranaka dok je bilo vrijeme za to. Niti je došla na vlast s reformskim programom niti ga je izradila na vlasti. A sustav je vapio za reformama. I dok su ekonomisti stalno zazivali reforme ekonomskog sustava i ekonomske politike sa svim njezinim sastavnicama – tržišne, radne, proračunske, monetarne, porezne i drugih politika – o reformi političkog sustava uglavnom se šutjelo, osim povremenih amaterskih galama o izbornom sustavu. A postojeći politički sustav u dubokoj je krizi. On je glomazan, statičan, nedjelotvoran, skup, a povremeno i tragikomičan. U poželjnoj ustavnoj reformi trebalo bi staviti na dnevni red sve njegove institucije: predsjednika države, Sabor, Vladu, sudove, javnu upravu, lokalnu i regionalnu upravu i samoupravu, političke stranke, izborni sustav, modele izbora predstavnika manjina i dijaspore i dr.
Najzorniji primjer loše dizajniranosti političkog sustava vjerojatno je institucija predsjednika države koja, uz sve strukturne i funkcionalne slabosti, postaje i sve tragikomičnija. Naoružani izravnom demokratskom legitimnošću i ustavno lišeni bitnih političkih ovlasti, što je već po sebi nonsens, predsjednici Republike Hrvatske, od Stjepana Mesića do Kolinde Grabar- Kitarović, glume da su važni akteri unutarnje i vanjske politike, a njihovi skupi uredi čame u birokratskoj poduposlenosti i inertnosti iz koje ih prene tek kakav skandalčić za koji se pobrinu mediji. Naši predsjednici putuju i lutaju svijetom bez posebna cilja i smisla. Na svoje prvo daleko službeno putovanje Kolinda Grabar-Kitarović, bivša visoka činovnica NATO-a, odletjela je s nemalom svitom novinara u Afganistan kako bi, kao što je obećala, roštiljala s pripadnicima hrvatskoga vojnog kontingenta koji u sklopu NATO-a boravi u toj nesretnoj zemlji. Bio je to najskuplji roštilj u praksi europske diplomacije 21. stoljeća. A kada su mase Afganistanaca u izbjegličkim valovima nagrnule u Hrvatsku na putu ka Zapadu, predsjednica države nije imala potrebu, kao što je nema ni danas, da objasni ovom narodu što to naša vojska i cijeli NATO desetljećima rade u Afganistanu kada milijuni ljudi poslije njihova “dobro obavljena posla” bježe ili žele pobjeći iz te zemlje. A što reći o besmislenom seljakanju predsjedničina ureda po županijama u skladu sa starom izviđačkom krilaticom “upoznaj domovinu da bi je više volio”? Je li itko čuo da je neki lokalni dužnosnik ili neki građanin iz županija koje je predsjednica obišla kazao da se nakon njezina posjeta nešto promijenilo?
Reforma političkog sustava bitna je zato što političke institucije proizvode i ovjeravaju sve javne politike. Inertne političke institucije i akteri koji su ih zaposjeli nisu za vrijeme mandata socijaldemokratske vlade 2011-2015. proizveli i proveli nijednu važnu cjelovitu i temeljitu društvenu reformu. Malo oprezne fleksibilizacije tržišta rada, privatizacija pokojega devastiranog hotela na Jadranu, bon za struju siromašnima, stotinjak kuna više ili manje za rodiljne naknade – i to je uglavnom bilo sve. Ne diraj općine, ne diraj županije, ne diraj Sabor, ne diraj Vladu, ne diraj sudstvo, ne diraj javnu upravu, ne diraj predsjednika države, ne diraj političke stranke – ne diraj ništa bitno.
I dok, primjerice, lijevo orijentirani premijer Matteo Renzi organizira u Italiji politički rizičan referendum o reformi ustavnog poretka u kojoj važnu ulogu ima marginalizacija drugog doma parlamenta – glomazni i skupi Senat moćno je političko tijelo bez kojega se nije mogla ni izabrati ni srušiti vlada pa je Italija bila reprezentativan slučaj simetričnog bikameralizma – SDP se nije usudio ukinuti povlastice bivšem predsjedniku države Stjepanu Mesiću koji već sedmu godinu sjedi u luksuznoj vili, okružen zaštitarom, vozačem, spremačicom, savjetnicima, koje plaćaju porezni obveznici, te umišlja da je nekakav važan akter u međunarodnoj i domaćoj politici, premda to nije bio ni dok je stolovao na Pantovčaku. Lišen svake kritičke samorefleksije, nedavno se u toploj osobnoj preporuci Donaldu Trumpu proglasio prvoborcem protiv političkog establishmenta, premda je od 25 godina hrvatske države najmanje 20 godina bio jedan od stupova tog establishmenta. A kada mu je istekao mandat, uselio se u vilu namijenjenu najpovlaštenijim pripadnicima establishmenta i ne želi se iz nje iseliti. Sreća da je Ivo Josipović odustao od takvih postmandatnih povlastica, jer bi vile bivših predsjednika države mogle ubrzo oblikovati cijelu aleju “velikana”. Ni porazan rezultat na parlamentarnim izborima 2016. – kada je u jednome od trenutaka političke neubrojivosti Zoran Milanović dopustio vođi HSU-a Silvanu Hrelji, koji samostalan prelazak petpostotnoga izbornog praga ne može ni sanjati, da Mesića stavi na tobože simbolično posljednje mjesto jedne izborne liste iz jedne od kvota koje je bivši šef SDP-a velikodušno i neodgovorno podijelio političkim partnerima – nije uvjerio Mesića da je postao beznačajan.
Što smo o svemu tome – ili, uostalom, o bilo čemu drugome što je važno za suvremenu Hrvatsku, Europu i svijet – čuli u protekloj kampanji za izbor predsjednika SDP-a? Ništa. Nijednu novu zamisao, nijedan novi plan, nijedan novi program, ma nijednu novu riječ koju bi izrekao netko od desetak kandidata. Osim što su beznadno zaokupljeni sobom i borbom za vlast i položaje u stranci, bijeg od vlastite bezidejnosti našli su u nekakvu “povratku korijenima” pa je cijelom kampanjom dominirala struja korjenaša. Kakvim korijenima? Čijim korijenima? Korijenima devetnaeststoljetne Socijaldemokratske partije Hrvatske, Komunističke partije Hrvatske, Saveza komunista Hrvatske, Stranke demokratskih promjena, Račanova SDP-a, njemačke i skandinavske socijaldemokracije, predblerovskih britanskih laburista…? O kakvim je, zaboga, korijenima riječ? Znači li “povratak korijenima” programsku suradnju sa Živim zidom, za što se javno zauzimala jedna kandidatkinja za predsjednicu SDP-a?
I kakve veze ima Živi zid, neartikulirana mješavina elemenata desnoga i lijevog populizma, sa suvremenom socijaldemokracijom ili ljevicom općenito? Jesu li iz povratka korijenima nastale Siriza, Podemos, Die Linke? Želi li se SDP ideološki profilirati kao te stranke? Želi li se boriti za potporu najnižih socijalnih slojeva, “prave radničke klase”, koji su glavna biračka baza desnih i desničarskih populističkih stranaka, pokreta i pojedinaca u Europi i svijetu?
Dok ne odgovori na ta pitanja ili dok makar ne shvati da mora početi tragati za odgovorima na ta i mnoga druga pitanja, Socijaldemokratska partija Hrvatske prolazit će dugu, duboku i tešku političku imploziju, tko god bio na njezinu čelu. Možda je Davor Bernardić najmanje loše rješenje u ovom trenutku, jer dobrog rješenja očito nema i ne može ga ni biti među pripadnicima bivše Milanovićeve dvorske kamarile koja je itekako odgovorna za krizu stranke. No njegov izbor nije jamstvo da će se započeti proces političke implozije stranke zaustaviti. Ključno je pitanje hoće li SDP uopće preživjeti tu imploziju.
