Narodna mudrost kaže da tko s djecom spava, budi se... znamo već kakav. Oni koji poznaju samoabdicirajućeg Roberta Pauletića kažu da je ta stara izreka i njemu samom omiljena. U njegovu slučaju mogla bi se preinačiti u formulu neuspjeha: tko Pauletića bira za gradonačelničkog kandidata, ispada iz utrke i prije izbora.
Točno mjesec dana pred izbore Robert Pauletić, razočaran što Splićani ne trzaju baš s oduševljenjem na njega, a istraživanja pokazuju da im se više sviđa i HDZ-ov Andro Krstulović Opara i Željko Kerum i Marijana Puljak, objavio je kako povlači kandidaturu za gradonačelnika Splita. “Jasno je da ne mogu ući u drugi krug. Ovo je moja izgubljena izborna bitka: nekad treba znati i odustati. Vraćam se svojim privatnim poslovima jer srećom nisam ovisan o politici”, rekao je Pauletić i izašao iz predizbornog ringa ostavljajući mostovcima da smisle novoga genija za gradonačelnika.
Neslužbeno, pak, može se čuti kako razlozi koji su presudili da se Pauletić vjerojatno zauvijek oprosti s političkom karijerom nisu samo anketne prirode. U kuloarima se prepričava kako se Pauletić u ponedjeljak navečer, dva dana prije nego što će taj bivši predsjednik Hrvatskog boksačkog saveza Pit bull obznaniti da ipak nije pit bull, posvađao s vrhom Mosta. Pauletiću se, kako tvrdi Globusov izvor, nije svidjelo što je Most kao kandidata za župana Splitsko-dalmatinske županije izabrao Miru Bulja. Objašnjavao im je kako mu on kao pučki tribun, njegov antipod, ugrožava kredibilitet u Splitu. Izgovorio je niz grubih zamjerki na račun bombardera iz Sinja i navodno čak zatražio da ga Most povuče. Iživcirala ga je njihova reakcija - nikome u Mostu, naravno, ne pada na pamet da se odrekne svog prvoborca, rijetkog autentičnog člana sa solidnom bazom simpatizera.
Sam u kampanji
Robert Pauletić, koji novinarima, kako nam je rekao, “ne daje izjave već jedno 20 godina”, ali rado odgovara na pitanja mejlom, brzo se očitovao o slučaju Bulj. Ti navodi nemaju veze s mozgom, poručio nam je:
“To je potpuna glupost, kompletna neistina. Upravo ja sam nagovarao Bulja i Grmoju na tu Buljevu kandidaturu za župana, svi u Mostu to znaju. Žao mi je samo što se toliko dugo čekalo s tim, dok sam se ja u međuvremenu iscrpio jer sam prvih nekoliko mjeseci praktički sam vodio svoju kampanju. Miro Bulj i ja smo prijatelji, imam vrlo visoko mišljenje o njemu. On je jedan od rijetkih pravih, valjanih ljudi u hrvatskoj politici”.
Splićanin koji se može pohvaliti da je prvi Hrvat koji je osvojio Južni pol odlučio je odustati od osvajanja svojih sugrađana zbog toga što nisu prepoznali benefite njegove politike. Ugasio je službeni Facebook profil - “Čovik od svita”. Splićani su se pokazali gluhima za pjesme koje je Pauletić posvetio Splitu, zbog kojeg je umirao od sreće kad se prije deset godina vratio iz Zagreba. Iako je Pauletić, kako je u jednom svom političkom intervjuu u Nedjeljnom Jutarnjem naglasio, Splitu oprostio sve mane, a tako je to kad “nekog nekritički voliš, sve mu opraštaš”, Splićanima njegovi predizborni mamci nisu bili baš jestivi: najavio je da će rezati broj zaposlenika u gradskoj upravi Splita i obećao im da će ih riješiti muka parkiranja.
Na fotografiji: Robert Pauletić, Miro Bulj i Josko Kontić
Društvenim mrežama proširila se vijest da je Pauletić odustao jer je postigao dogovor s HDZ-om. Kakav, nije precizirano.
Globusov izvor skeptičan je prema tome. Smatra kako je to iz osvete i ljutnje servirao Most i navodi kako je Pauletić doista dobar s Androm Krstulovićem Oparom, “ali ne baš toliko”. Uostalom, ako tako loše stoji, kakvu uslugu onda čini HDZ-u?
Pauletić se čudi toj priči o kohabitaciji s HDZ-om u kojoj nema, kako kaže, baš nikakve istine: “Nisam tip koji se s bilo kim dogovara iza leđa. Nikad ne pristajem na kompromise, to sam odustankom od kandidature i dokazao. Bila mi je sigurna fotelja u Gradskom vijeću, ali iz principa nisam htio pristati ni na kakvu utješnu nagradu. Ako već ne mogu mijenjati stvari, neću ni biti u politici”.
Upravo u prezrivom odbacivanju te sigurne fotelje politički analitičari vide dokaz kako je Pauletić zalutao u politiku i kako je svojim potezom pokazao zavidnu dozu diletantizma, neodgovornosti i egoizma, i to u gradu čiju je ćudljivost teško razumjeti.
Nerealno očekivanje
Krešimir Macan, PR stručnjak, smatra kako je Pauletićevo odustajanje prvenstveno stvar političkog neiskustva, u svakom slučaju nerealno očekivanje da će kroz kampanju promijeniti mišljenje o sebi i stvari preokrenuti u svoju korist.
Macan smatra kako je kapitulacija posljedica nerealne slike koju Pauletić o sebi gaji: “Pauletić po svemu nije omiljena osoba u Splitu, a nije imao stvarni pogled, kritičku distancu prema sebi, imao je otklon i u Mostu, trebao je uvjeriti i mostovce da je njihov, a Splićane nije uspio. Nadao se da će to promijeniti u kampanji. A to je greška. Promjene raspoloženja rijetko su moguće, i to mahom među populistima. Ako je već prihvatio kandidaturu, trebao je časno izgubiti, a ne ostaviti Most na brisanom prostoru. Previše je tu osobnog, previše je gledao sebe, a ne dobrobit grada, to se najbolje vidi po poruci da mu je Gradsko vijeće bez veze. Upravo u tome leži i objašnjenje zašto ga građani Splita nisu prepoznali kao ozbiljnog kandidata”.
Profesor dr. sc. Pero Maldini, politolog, kaže kako odustajanje, i to pred same izbore, govori o Pauletićevim motivima, ali i o “percepciji politike koja se kod nas nerijetko shvaća instrumentalno, za ostvarenje partikularnih interesa, osobnog odnosno materijalnog probitka ili za stjecanje moći, a ne intrinzično, kao djelovanje za opće dobro, što je vrijednost po sebi”.
To što je Pauletić na temelju rezultata ankete istraživanja javnog mnijenja procijenio da nema velike šanse u nadmetanju za gradonačelničku dužnost Maldini smatra “možda racionalnim s aspekta ostvarenja specifičnih interesa, tj. zadobivanja ovlasti koju ta pozicija nosi, ali nipošto nije politički korektno prema svojoj stranci. Jednako tako, to nije odgovorno, a ni moralno, gledano s osobnog aspekta, jer se od kandidata za političku dužnost očekuje da preuzme odgovornost i da se angažira do kraja, neovisno o možebitno slabim izgledima na izborima. Štoviše, to bi trebao biti razlog za još većim angažmanom u predizbornoj kampanji, čime bi njegova politička vjerodostojnost porasla, neovisno o (ne)uspjehu na izborima. Ovakav čin upućuje na vrlo utilitarno shvaćanje politike, kao kanala za postizanje specifičnih, dominantno osobnih interesa, a nipošto bavljenja politikom za opće dobro”, procijenit će Maldini.
Zašto ipak nije odigrao do kraja i časno izgubio kad se već prihvatio kandidature, nego je Most ostavio obezglavljen mjesec dana prije izbora, pitali smo i Pauletića. A on će nam otpisati:
Nova uhljebljivanja
“Činjenica je, kako je rekao i gospodin Grmoja, da je moj rejting prema anketama bio približno jednak rejtingu Mosta. Grmoja smatra da se moje odustajanje neće bitno odraziti na rezultat Mostove liste i ja se s tim slažem. Ovako sam za Gradsko vijeće otvorio mjesta mladim mostovcima, koje sam upravo ja u Splitu afirmirao i doveo na čelne pozicije. Želio sam reformirati splitsku Gradsku upravu, jer je prekomjeran broj ljudi u Banovini, te nesposobnost i nezainteresiranost onih na čelnim pozicijama, glavni razlog za to što Split već godinama nazaduje. Ljudi koji nemaju posla očito ne shvaćaju da je u tome glavni problem i opet će glasati za one koji će dovesti na stotine novih uhljeba. Bez jače podrške građana da se to promijeni bio bih nemoćan, mogao bih samo sa strane gledati novi val uhljebljivanja. Kao što ćemo ga, nažalost, sada svi mi gledati. Splitu predviđam još teže dane. Kao i cijeloj Hrvatskoj, uostalom”, odgovara nam Pauletić i nastavlja:
“Nisam htio gubiti vrijeme i energiju na cijeli mandat besmislenog svađanja u splitskom Gradskom vijeću, među trgovcima koji gledaju samo svoje interese i nije ih uopće briga za građane. Imam svoje poslove u izdavaštvu koji su, evo, ugroženi zbog situacije s Todorićem i Tiskom, a ja sam brinuo tuđe brige, i to bez presudne podrške glasača. Ironija sudbine je da upravo oni koji su Hrvatsku doveli u ovakvu situaciju, nemoralne stranke i pokvareni tajkuni, opet vode u anketama. Jasno je zašto sam izgubio volju za političkim djelovanjem”.
Pauletić tvrdi da mu nije žao što je probao. Shvatio je “kakva je kaljuža gradska politika i da tu ima vrlo malo kvalitetnih ljudi”. “Doznao sam tko su mi pravi prijatelji, ova tri mjeseca bila su odlična selekcija.”
Mostovcima je sad sigurno žao. Pitanje je što gube građani i kakve će posljedice taj politički interuptus imati. I što je uopće bio njihov ljepak, što je povezalo klerikalne konzervativce koji politički vrludaju od filozofije Franje Tahija do Matije Gupca s osebujnim Splićaninom živopisne biografije toliko da su ga lani pretvorili u pomoćnika ministra turizma iako je zbog svojih otrovnih primjedbi o Srbima i Japancima bio kontraindiciran za taj posao? Zašto su mostovci nastupe čovjeka koji se javno ćuti kozmopolitom, a praksa svjedoči da to traje tako dugo dok je u društvu osoba samo sebi nalik, pravdali kao duhovitost jednog razbarušenog novinara? Patriotizam s greškom koji je Pauletića tjerao da prekine ljetovanje na Pagu nakon što je vidio da “Srbi okupiraju na teraci hotelčića najbolja tri stola i ustvari formiraju jedan veliki SAO stol”, nije ih brinuo. Razlog je, čini se, zapravo banalan: Most kadrova nema, a Pauletić od mostovaca uopće svjetonazorski ne odudara.
Pauletića je najšira javnost davnih godina upoznala kao mlađahnog lumena, najmlađeg pobjednika Kviskotetke, čiji su testovi inteligencije dali čudesne rezultate. Sam je naglašavao kako mu pripada pionirska uloga u osnivanju Mense, Međunarodne uduge superinteligentnih. Mensa se Pauletića, doduše, lani javno odrekla i odbila ikakvu vezu s njim. Kad su novinari izvukli uvredljive i ksenofobične izjave o Srbima i Japancima, poput one “Japanci, mrš nazad u Kinu! Ajde jebi mater japansku!”, Pauletić je svoje prostačenje operirano od humora pokušao opravdati satiričkim stilom Miljenka Smoje koji je rado spominjao “kurbe”. Mensa mu nije povjerovala pa su priopćili da se “Pauletić nikada nije testirao u organizaciji Mense i da u njihovu stvaranju nije sudjelovao”.
Enigmatski izdavač
Pauletić ima 52 godine i šestero djece iz više brakova - četiri sina i dvije kćeri, diplomu politologa i novinara, piše priče dalmatinskom ikavicom i protivi se kajkavizaciji crtanih filmova, autor je serije putopisa koji su postali hit - “Nepal u 77 priča”, a onda isto toliko priča o Brazilu, Himalaji i Južnom polu, pisao je pjesme za splitske kantautore. Svoju poslovnu karijeru izgradio je ipak kao enigmatski izdavač, “kruciverbolog”, sastavljač križaljki. Gotovo dvadeset godina honorarno je sastavljao pitalice za kvizove na HRT-u i bio je jedan od autora pitanja za hrvatsku verziju “Milijunaša”. Osnovao je tvrtku Sfinga art, od Vjesnikove kuće otkupio licencu magazina Kviskoteka koji uređuje od 1994. i kojemu je pridružio i dvotjedni magazin 50 Skandi. Pokrenuo je biznis s biljnim apotekama kroz tvrtku Soneste koja je imala 15 zaposlenih, a poslovanje 2014. završila s osam milijuna kuna prihoda i gubitkom u poslovanju... Imao je u Zagrebu još dvije tvrtke, Sedam crveno i Media plasman, ali one su brisane iz registra.
Svjetski putnik
Bilo ga je na svim stranama svijeta. Nije bilo ludo što se kao svjetski putnik Mostu učinio prigodnim izborom za pomoćnika ministra turizma. Ne znamo kakav bi bio pomoćnik; zbog pada Vlade nije ostao na toj dužnosti ni puna četiri mjeseca. Svejedno, zatražio je famoznu uhljebašku plaću “6+6” od države. No, javno se pohvalio kako to nije učinio iz niskih koristobljubivih motiva, nego humanitarnih: “Nije mi još ni odobren taj 6+6, a već sam uplatio kompletnu plaću mladom Slavoncu koji je odrastao u Dječjem domu Klasje u Osijeku. Njemu sam pomogao i svojedobno kad sam pobijedio u TV Kviskoteci. Tada sam podijelio kompletnu premiju od milijun kuna u humanitarne svrhe. Taj mali Slavonac i ja smo tijekom godina ostali u kontaktu i sad sam mu, eto, ponovno uplatio značajan novac. To me grije više nego da sam nešto sebi kupio ili ostvario kakvu golemu zaradu ili bonus”, tako je zborio Pauletić prije par mjeseci.
Glasovi za Pametno: Dva posto Pauletićevih birača mogli bi postati presudni za ulazak Marijane Puljak u drugi krug, smatra Macan. Na slici: Pauletić, njegova supruga Mija i Marijana Puljak
Nije zaboravio spomenuti da je “prvi od svih hrvatskih članova Vlade odustao od dodatka na odvojeni život, zatim od dnevnica, pa od državnog stana i na kraju još komisijski prerezao dvije doministarske kartice s limitom od po, mislim, tisuću eura na svakoj”.
Pridruženim, ali ne i formalnim članom Mosta postao je, prema vlastitim riječima, nakon što ga je prijatelj upoznao s Ivanom Kovačićem, omiškim mostovcem. Pauletića je fasciniralo kako je Kovačić “na juriš oteo vlast od hadezeovske ekipe”. “Osjetio je da se stvara nova hrvatska politička povijest.” A kad ga je Kovačić nakon nekoliko mjeseci nazvao i pitao bi li se uključio u politiku, “pristao sam i odmah iz prve ušao u Vladu”.
Slučaj garaža
Novinari su brzo iz arhiva izvukli epizode iz Pauletićeva novinarskog predživota. Drago Hedl podsjetio je kako je Pauletić pišući za kontroverzni Slobodni tjednik Marinka Božića, kojemu je bio i glavni urednik i zamjenik, žrtvu jednog sablazno okrutnog ubojstva u ratnom Osijeku proglasio teroristom na Glavaša. Radilo se o čuvenom slučaju koji je doveo do sudskog procesa i presude Branimiru Glavašu, srpskom civilu kojeg su pripadnici Zbora narodne garde u garažama današnje upravne zgrade Osječko-baranjske županije prisiljavali da pije sumpornu kiselinu iz akumulatora, od posljedica čega je umro. Pauletić je pisao tekst o tome u prvom licu i fingirao da je bio na licu mjesta, da bi nekoliko godina poslije Hedlu priznao da je opisao nešto čemu nije svjedočio i lakonski se opravdao “tako se to radilo”.
U sudskom procesu tvrdio je da su mu tekst mijenjali u redakciji i da je to uostalom bio razlog zašto je napustio novine koje su ljudima uništavale živote. Poslije je u Večernjem listu napisao u osam nastavaka feljton pod naslovom “Sto laži Marinka Božića”, ali bez propitivanja vlastite uloge i odgovornosti, osim priznanja da je i sam izmišljao poneki tekst pod pseudonimom. Kad je 20. travnja 1991. postao zamjenik glavnog i odgovornog urednika, na naslovnici je imao “nevino” osuđenog Andriju Artukovića... U feljtonu je pak zaboravio spomenuti najgoru naslovnicu Slobodnog tjednika - onu s listama za odstrel 200 građana Hrvatske, s konkretnim imenima, adresama i brojevima telefona, ozloglašenima kao državnim neprijateljima.
Tko zapravo čini Most
Krešimir Macan zbog činjenice da su mostovci ostavljeni na cjedilu, sad kad počinju sučeljavanja, upozorava kako Most teško može izbjeći štetu. Procjenjuje da bi od ovog slučaja mogli profitirati Željko Kerum i Marijana Puljak iz Pametnog - dva posto Pauletićevih birača mogli bi postati presudni za ulazak Marijane Puljak u drugi krug. Usto, napominje Macan, Split je u Mostovim dugoročnim projekcijama trebao biti važna izborna baza koju će sad teško pokrpati.
Je li Pauletić samo metafora Mostova neznanja? Nagovještaj nove političke prakse koja birače tjera u shizofrenu situaciju jer mostovci ujutro tvrde jedno, popodne nešto sasvim drugo - malo bi bili kandidati, ali samo pod uvjetom da imaju izglede pobijediti?
Profesor Maldini kaže da “često netipični i osebujni predstavnici” proizlaze iz specifične strukture Mosta koji nije klasična stranka, čak ni pokret, već heterogeni skup različitih političkih aktera, ad hoc skupljenih, bez zajedničke baze, političke i kadrovske, što je i razlog nekonzistentnosti u odabiru kandidata za političke dužnosti. “Njih objedinjuje primarno interes ostanka u strukturi vlasti, kako bi kao manjinski koalicijski partner mogli utjecati na političke odluke nerazmjerno više nego što ih za to legitimira njihov izborni rezultat. A taj rezultat je pak bio više afektivno nego racionalno utemeljen, tj. više je rezultat dugotrajnog nezadovoljstva građana dvjema velikim strankama nego nekog njihova posebnog političkog programa ili kvalitete. Svojom populističkom retorikom Most nastoji nametnuti ulogu stanovitog moralnog arbitra, onih koji najbolje znaju što Hrvatskoj treba. Da bi opravdali tu samopripisanu ulogu, oni nerijetko oponiraju HDZ-u kao većinskom partneru, zapravo vlasti koje su i sami dio, dok s druge strane nastoje iskoristiti sve prednosti vladajuće pozicije, vodeći se nerijetko sasvim partikularnim interesima i koristeći iste takve metode”, upozorava Maldini i zaključuje kako su i sami u vidno ambivalentnoj situaciji, prilično neobičnoj u demokratskoj praksi. A u njoj na “lokalnoj razini izostaju i oni minimalni obziri koje na nacionalnoj razini ipak moraju imati prema koalicijskom partneru, žele li ostati u strukturi vlasti”.
Ali za taj opstanak morat će prestati spavati s popišancima.