GLOBUS O HAŠKOM PROCESU

PRAVDA ZA ŠESTORKU Početak kraja suđenja Herceg-Bosni: Hoće li Haag prihvatiti žalbu Hrvata?

    AUTOR:
    • Snježana Pavić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.03.2017. u 20:20

HANZA MEDIA

Haškom sudu predali su se 2004. Prvostupanjskom presudom osuđeni su ukupno na 111 godina zatvora. Već 13 godina sjede u pritvoru. Odgovor na žalbu čekaju četiri godine. No mogućnost da pravomoćnom presudom budu oslobođeni – vrlo je mala

Petog travnja 2004. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić sjeli su na avion u zagrebačkoj zračnoj luci koji će ih odvesti u Amsterdam pa Haag. To je bilo prije trinaest godina. Šestorica haških optuženika još su u pritvoru u Scheveningenu i tamo čekaju na pravomoćnu sudsku presudu.

Prije četiri godine, 29. svibnja 2013., izrečena im je prvostupanjska presuda: sud ih je sve proglasio krivima, Jadranko Prlić je kao prvooptuženi i kao prvi čovjek HVO-a i vlade Herceg-Bosne osuđen na 25 godina zatvora. Nešto nižu kaznu dobili su šef ureda obrane Bruno Stojić te dvojica ratnih načelnika glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, koji su osuđeni na po 20 godina.

Šef vojne policije HVO-a Valentin Ćorić kažnjen je sa 16 godina zatvora, a najmanju kaznu dobio je šesto­optuženi Berislav Pušić, bivši šef komisije za razmjenu HVO-a: 10 godina zatvora. Od izricanja presude svi su u haškom pritvoru u Scheveningenu i tamo čekaju pravomoćnu presudu kojom će sud odgovoriti na njihove žalbe. Ranije bi ih sud povremeno puštao kućama, da pod striktnim sudskim uvjetima u Zagrebu ili Mostaru čekaju nastavak procesa, no od izricanja prvostupanjske presude 2013. nemaju više pravo na to.

Dvojbena postignuća

Suđenje šestorici političkih i vojnih lidera Herceg-Bosne najopsežniji je predmet na Haškom sudu, koji će ga simbolički i zatvoriti. Sud je na određeni način počeo s njima i završava s njima: ICTY je osnovan rezolucijom UN-a 1993., usred rata u Bosni i Hercegovini. Dio krvavih zbivanja iz toga doba završit će u haškoj optužnici protiv lidera Herceg-Bosne. Četvrt stoljeća kasnije nekadašnji su moćnici izmučeni ljudi u pritvoru u kojem se prozori ne smiju otvarati, a nekadašnja velika nada međunarodne pravde zatvara svoja vrata s vrlo dvojbenim postignućima.

Slučaj šestorke lidera Herceg-Bosne i suđenje srpskom generalu Ratku Mladiću zadnja su dva slučaja koje će dovršiti Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) prije nego što završi s radom. Radovan Karadžić i Vojislav Šešelj uspjeli su mu izmaknuti, njima će žalbenu presudu izreći takozvani Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, privremeno i manje UN-ovo sudsko tijelo nadležno za završetak poslova sudova za Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Da Haški sud zatvori vrata sa slučajem Ratka Mladića, to je još razumljivo, jer je srpski general godinama bježao pa ga se Haag dokopao tek 2011. No Jadranko Prlić i petorica ostalih optuženih nisu bježali, u Haag su odletjeli redovnom avionskom linijom. I nisu opstruirali proces.

Najveći proces

Slobodan Milošević imao je ogromnu optužnicu, jer mu se sudilo po tri odvojene optužnice za zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te na Kosovu. Velike su optužnice protiv Karadžića i Mladića, koji su posebno optuženi za genocid u Srebrenici, a posebno za zločine u ostatku Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. No slučaj Herceg-Bosne najveći je haški proces, s obzirom na obuhvaćeno razdoblje, prostor i broj optuženih. Za genocid u Srebrenici u jednom su postupku u Haagu bila optužena sedmorica oficira vojske Srba u BiH: i tu je bilo puno optuženih, ali je predmet suđenja bio ograničen događaj iz srpnja 1995. na području Srebrenice i Bratunca.

Samo prvostupanjska presuda napisana je na 2600 stranica. Šestorica sudaca Žalbenog vijeća – suci Liu Daqun, Fausto Pocar, Theodor Meron, Bakone Justice Moloto i predsjedavajući Carmel Agius – moraju pročitati još i stotine i stotine stranica tužbi.

Sva šestorica optuženih za Herceg-Bosnu žalili su se na presude. Idućeg tjedna, 20. ožujka, u Haagu počinje uobičajena žalbena sjednica, na kojoj će suci Žalbenog vijeća dobiti tražena pojašnjenja, a odvjetnici optuženih priliku da ukratko iznesu svoje prigovore na presudu. Na kraju će i svatko od optuženih dobiti priliku da se i osobno obrati sudu. Konačna, žalbena presuda očekuje se u studenome ove godine.

Uoči žalbene konferencije razgovarali smo s odvjetnicima trojice optuženih. Nitko se ne usuđuje prognozirati kakva će biti konačna presuda: u Haagu je sve moguće, a posebno su završne godine bile bogate neočekivanim obratima, gdje su se već oslobođeni ljudi vraćali u zatvor, a osuđeni na visoke kazne u žalbenom postupku oslobađali svake odgovornosti i puštali na slobodu.

Mogućnost da budu oslobođeni je minimalna. Osuđeni su na relativno visoke kazne, po vrlo opsežnoj optužnici u kojoj su nabrojeni skoro svi zločini HVO-a od 1992. do 1994. godine na ogromnom području od Ljubuškog do Vareša. I po obliku odgovornosti koji je obrani jako teško pobijati, na osnovi sudjelovanja u “udruženom zločinačkom pothvatu”. Svi su oni svjesno, tvrdi tužitelj a prihvatili su suci u prvoj instanci, htjeli protjerati Bošnjake, tadašnje Muslimane, s prostora Herceg-Bosne, pa su zato osmislili plan zločina kako bi ih protjerali. “U većini slučajeva zločine nije nasumično počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici udruženog zločinačkog pothvata kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne”, stoji u presudi. I to je jedna o glavnih uporišnih točaka presude, ali i žalbe: obrane pokušavaju dokazati da su zločini, koji su se nesumnjivo dogodili, žalosna ali neizbježna posljedica ratnog sukoba, a ne dio unaprijed smišljenog zločinačkog plana.

Tuđman, Šušak i Bobetko

Po haškoj shemi pravde, daleko najviše zločina počinili su Srbi, i njih je najviše optuženo i osuđeno; njima se sudilo za najteži zločin, genocid, Hrvatima se sudilo za teška kršenja Ženevskih konvencija, a Bošnjacima za “obično” kršenje pravila rata. U Hrvatskoj nitko od Hrvata nije u Haagu odgovarao za zločine nad Srbima, ali se Mirku Norcu i Rahimu Ademiju po haškim optužnicama sudilo u Hrvatskoj. Haag je osudio dvadesetak Hrvata, ali za zločine u Bosni i Hercegovini. Sve te optužnice, od one za Tutu i Štelu do onih protiv Blaškića i Kordića, obuhvaćene su krovnom optužnicom po kojoj se sudilo šestorici lidera Herceg-Bosne. U dva zadnja postupka u Haagu indirektno se sudi Beogradu i Zagrebu za zločine u Bosni i Hercegovini. Ni Hrvatska ni Srbija nisu formalno optužene, jer ICTY ne sudi državama, nego pojedincima. Ratni vođe Srbije od Miloševića nadalje svi su završili u haškom pritvoru, no Haag nije podigao optužnice protiv niti jednog hrvatskog političkog lidera devedesetih, tako da o izjednačavanju krivnje ne može biti govora. No već sama činjenica da se u presudi u slučaju Herceg-Bosne spominju imena prvog predsjednika Franje Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka, izazvala je uznemirenost u Zagrebu. Zato je Vlada lani, u vrijeme premijera Tihomira Oreškovića, zatražila da se u svojstvu “prijatelja suda” uključi u žalbeni postupak u slučaju Prlić jer su bivši predsjednik Franjo Tuđman te Gojko Šušak i Janko Bobetko nepravomoćnom presudom proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH. Tuđman, Bobetko i Šušak su mrtvi i imaju pravo na presumpciju nevinosti, navedeno je u hrvatskom podnesku. ICTY je zahtjev odbio uz obrazloženje da nitko ne sudi Tuđmanu i Šušku, nego Prliću i suradnicima.

U optužnici za Herceg-Bosnu to proširenje odgovornosti na ratno vodstvo Republike Hrvatske ostalo je visiti u zraku, dok su slične optužnice sa srpske strane temeljito potkrijepljene drugim haškim optužnicama i presudama. Ratku Mladiću upravo traje suđenje za zločine koje je, kako tvrdi Haško tužiteljstvo, počinio u sklopu udruženog zločinačkog pothvata sa Slobodanom Miloševićem i drugim beogradskim političarima. Kao članovi tog “zločinačkog pothvata” imenovani su drugi haški optuženici iz BiH: Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić te Nikola Koljević, koji se ubio prije nego što je stigao biti optužen.

“Zločinački pothvat”

Osim Miloševića, članovi zločinačkog pothvata su šefovi njegove tajne policije Jovica Stanišić i Frenki Simatović, Vojislav Šešelj, koji se u očekivanju haške presude upravo kandidirao za predsjednika Srbije, te pokojni Željko Ražnatović Arkan. Stanišić i Simatović bili su oslobođeni, ali onda im je Žalbeno vijeće naložilo ponavljanje suđenja. Ne pred ICTY-jem, nego pred tim privremenim sudskim mehanizmom. Osim ratnog ministra trgovine Momčila Mandića, svim ostalim imenovanim članovima srpskog udruženog zločinačkog pothvata sudilo se u Haagu ili im se pripremala optužnica do trenutka smrti.

Sličan “udruženi zločinački pothvat” postoji i u optužnici za Herceg-Bosnu. Prvostupanjsko sudsko vijeće, na čelu s francuskim sucem Jean-Claudeom Antonettijem, u prvostupanjskoj je presudi od 2600 stranica većinom glasova utvrdilo da je Herceg-Bosna stvorena u sklopu “udruženog zločinačkog pothvata” u kojem su sudjelovali hrvatski političari iz BiH i iz Hrvatske.

Plan za Herceg-Bosnu

“U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor”, pročitao je sudac Antonetti prilikom čitanja presude.

Suci su ocijenili da je taj zajednički pothvat kao krajnji cilj imao stvaranje hrvatskog entiteta, koji bi se dijelom poklapao s granicama Banovine hrvatske iz 1939. “kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”. Ovaj hrvatski entitet trebao se pripojiti Hrvatskoj nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine ili postati nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana s Hrvatskom, pročitao je sudac Antonetti prilikom izricanja prvostupanjske presude. O tome suci nisu odlučili jednoglasno, nego preglasavanjem dva suca naspram jednoga. Većinom glasova tročlano sudsko vijeće je zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi vodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima Mate Boban, te lideri Hrvatske, među kojima Franjo Tuđman, “ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta, nužno promijeniti nacionalni sastav stanovništva” na tom području. Protjerivanje, odnosno provedba plana “udruženog zločinačkog pothvata” po sucima je počela sredinom siječnja 1993. napadima HVO-a na sela kod Gornjeg Vakufa. Istodobno je HVO organizirao iseljavanje Hrvata iz Srednje Bosne i slanje u Hercegovinu: cilj iseljavanja je bio zaštititi dio hrvatskog stanovništva od borbi koje su se vodile u tom području, “ali i da ojača prisustvo Hrvata u Herceg-Bosni s ciljem da odnos snaga prevagne u korist Hrvata”, ustanovili su suci. Dio hrvatskih stanovnika iz Srednje Bosne otišao je u Hercegovinu dobrovoljno, “dok je druge HVO iselio uz primjenu sile”.

Sva šestorica osuđena su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu protjerivanja Muslimana s područja Herceg-Bosne od siječnja 1993. do travnja 1993. kad je hrvatsko-muslimanski sukob okončan Washingtonskim sporazumom, što je bio uvod u konačni kraj rata u BiH i temelj za potpisivanje Daytonskog sporazuma u studenome 1995.

Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić osuđeni su nepravomoćno jer su “uspostavili sistem protjerivanja muslimanskog stanovništva koje je živjelo na teritoriji Herceg-Bosne”. Taj sistem se sastojao od iseljavanja, ubojstava, zlostavljanja i uništavanja imovine.

Napad na selo Duša

Na žalbenoj konferenciji koja počinje u ponedjeljak 20. ožujka svaki tim obrane imat će po dva sata za svoje izlaganje, a u utorak 28. ožujka svaki optuženi dobit će deset minuta za osobno obraćanje sudskom vijeću. Suci žalbenog vijeća, koje čini šest sudaca na čelu s predsjednikom ICTY-ja Carmelom Agiusom, postavili su obranama molbu za obrazloženje deset točaka koje iz bilo kojeg razloga smatraju spornima. Tri od njih se odnose na napad HVO-a na selo Duša kod Gornjeg Vakufa u siječnju 1993.: neki odvjetnici smatraju da bi suci možda mogli odbaciti tezu o tome da je napad na to selo bio dio “udruženog zločinačkog pothvata”, što bi onda kompletan koncept skratilo za barem tri mjeseca, do idućih napada krajem ožujka i početkom travnja.

Odvjetnica generala Milivoja Petkovića Vesna Alaburić kaže da im je glavni zadatak dokazati da do lipnja 1993. nije bilo etničkog čišćenja. U lipnju se već razbuktao sukob između HVO-a i Armije BiH, prostor pod kontrolom Herceg-Bosne kontinuirano se smanjuje. Zločina je bilo, ali je ključno pitanje jesu li počinjeni s unaprijed smišljenim planom protjerivanja Bošnjaka, kako tvrdi tužiteljstvo, ili su neželjena ali neizbježna posljedica ratnih zbivanja, kako navodi obrana. U tom bi slučaju mogli očekivati bitno niže kazne.

Iz drugih medija

Najnovije