PROFESOR BIĆANIĆ ZA GLOBUS

SUROVA ISTINA O HRVATSKOJ I EURU 'Plenković može sjediti za stolom s velikim dečkima, ali ne i govoriti...'

    AUTOR:
    • Ivo Bićanić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.11.2017. u 19:52

Zagreb, 301017.
Hotel Westin.
Konferencija Vlade RH i HNB-a Strategija uvodjenja eura u Hrvatskoj. Predsjednik Vlade RH Andrej Plenkovic govorio je o strateskim smjernicama, koristima i troskovima uvodjenja eura.
Na fotografiji: Gordan Jandrokovic, Andrej Plenkovic, Boris Vujcic, Martina Dalic.
Foto: Marko Todorov / CROPIX
Marko Todorov / HANZA MEDIA

Gordan Jandroković, Andrej Plenković, Boris Vujčić, Martina Dalić

 

Hrvatska će jednom uvesti euro. To je potpisala, s većinom glasova na referendumu potvrdila, a Hrvatice i Hrvati su časni ljudi i drže se zadane riječi. To je bilo gotovo prije deset godina. Sada se odjednom i nenajavljeno Vlada zainteresirala za ovu temu i proglasila je strateškom (sve je strateško). Ne samo da se Vlada bavi uvođenjem eura nego je već i odlučila da to želi napraviti što je moguće prije. Nema sumnje da je ovaj potez povukla kako bi bacila novu kost novinarima i komentatorima i tako skrenula pažnju s toga da je sve u vezi s Agrokorom zabrljavila. Dakle, kost je bačena i glođu je svi, distrakcija je uspjela.

Na ovaj način Vlada se ukrcala u vlak koji je prije nekoliko mjeseci pokrenula Hrvatska narodna banka. S tom prikolicom HNB je izgubio puno perja, gurnut je u situaciju da mora prihvatiti stav Vlade i sada je njegova neovisnost i samostalnost doista postala upitna (što je Vlada Vujčiću i kompaniji dala zauzvrat, to ćemo tek vidjeti).

Kako bi lansirali svoju ideju, Vlada i HNB održali su jedan skup (nije to bila konferencija, kako to oni nazivaju, nego PR, i to ne osobito dobar) i time su otvorili javnu raspravu o euru i Hrvatskoj. No fokus rasprave skrenut je s prave teme jer zapravo se ne vodi javna rasprava o pitanju uvođenja eura, nego o prijedlogu Vlade da se uvođenje eura maksimalno ubrza. Dakle, sada su u javnoj raspravi s jedne strane Vlada sa svojom silom, HNB sa stručnim kapacitetima, najveća klijentistička stranka koja je na vlasti i svi njihovi prijatelji i ovisnici (kojih ne manjka), a s druge su strane neorganizirani slobodni strijelci, bez podrške institucija, bez dovoljno vremena i novca da izbruse svoje stavove. To nije rasprava ravnopravnih pa se ishod unaprijed zna, a postupak ne jamči najbolje rješenje. Vladu ne zanimaju druge ideje i drugačija mišljenja (neće nikoga začuditi ako se one s druge strane proglasi ignorantima koji “kleveću i lažu” ili izdajicama nacionalnog interesa), a ne zanima je ni mogućnost da svoje stavove promijeni kada čuje drugačije ideje. Civilizirana pomisao da bi se drugima mogli stvoriti uvjeti ravnopravnog pristupa diskusiji (recimo preko nekog javno financiranog projekta) ili možda ideja da bi bilo dobro financirati i jednog advocatus diaboli uopće nisu na stolu. Ovaj put nije potrebna čak ni demokratska fasada.

U prvom tjednu PR-a Vlade, HNB-a i njihovih satelita izlagala su se samo hrvatska stajališta, po običaju vladao je kroatocentrizam (što gotovo sigurno ne garantira najbolje rješenje). Naglašavale su se samo prednosti uvođenja eura i opravdala brzina, i zapravo se ni o jednom problemu nije govorilo s dužnim poštovanjem. Takvu pristupu pridružili su se i drugi. Uvođenje eura iz naše se perspektive svodi na tri pitanja: kada početi (Vlada i HNB kažu što prije), kojom brzinom prelaziti preko postavljenih prepreka (Vlada i HNB kažu što brže) i koji je ulazni tečaj (Vlada i HNB kažu sadašnji). Pitanje inkluzivnosti (jer bit će gubitnika) nije ozbiljno uzeto u obzir.

Prevladavajući kroatocentrizam ima još jednu posljedicu: omalovažavanje iskustva drugih. Problemi Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i Danske, odnosno zemalja koje od početka nisu htjele euro i odbacile su ga nakon duge i temeljite diskusije, ili pak Poljske i Češke, koje ga sada ne žele iako za njega imaju uvjete pa stoga odugovlače s njegovim uvođenjem, jednostavno se minoriziraju. Razlozi tih zemalja svode se na “njihove političke posebnosti” (koje nisu precizirane), a za Plenkovića i Vujčića tu nema nekih općih pitanja koja bi mogla biti zanimljiva i nama, a osobito nema nama zanimljivih ekonomskih tema. Sve to ni na koji način ne dovodi u pitanje njihove odluke.

U takvom kroatocentričnom pristupu nitko se nije upitao dvije stvari. Prvo, žele li oni nas uopće? Drugo, u kakav bismo to klub ušli? O prvom će se vjerojatno i povesti neka rasprava, no ovo drugo pitanje nije se našlo na stolu, pa će se njime malo tko baviti.

U kakvu je zapravo stanju eurozona? Za to je mnogo bolje čitati američke ekonomiste. U vezi s eurom i eurozonom Europljani imaju dvostruki program. Za njih euro nije samo novac, a eurozona nije tek monetarna unija. Euro je ljepilo koje povezuje rastrgane dijelove, a eurozona jača i produbljuje europsko jedinstvo. Euro i eurozona imaju uzvišeni cilj jačanja europejstva i na koncu vode višoj razini ujedinjenja Europe. Na taj način europski ekonomisti, možda nehotice ali ipak objedinjuju ekonomske (novčane) i političke ciljeve, što Europljanima zamućuje analizu i otežava izvođenje jasnih zaključaka. U Hrvatskoj tim dvostrukim ciljevima treba dodati i treći. Uvođenje eura i članstvo u eurozoni ima dodatnu političku važnost jer se tumači i kao prihvaćenost u klub pristojnih ljudi. Amerikanci nemaju tu zbrkanu prtljagu pa stvari jasnije vide.

Nije ovdje bitno to što su Amerikanci od početka vidjeli nedostatke “projekta euro” (Europljani su smatrali da nije politički korektno o tome pisati i dovoditi u sumnju politički aspekt projekta, kasnije, kada je euro uveden, sramežljivo se i o tome počelo pisati). Na nedostatke su upozoravali američki ekonomisti raznih pristupa, uključujući i mnoge mainstream ekonomiste. Svima njima odmah je bilo jasno da nedostaje jedan dio temelja. Naime, ne može se imati monetarna unija bez jakih fiskalnih ograničenja, usklađivanja i istih fiskalnih pravila za sve članice Unije. To ne znači nužno i fiskalnu uniju, ali izvan svake sumnje znači da nema fiskalne autonomije i da zemlje članice ne mogu imati fiskalnu suverenost. S Velikom recesijom to je postalo potpuno jasno, a s Grčkom se vidjelo da sistem, onako kako je utemeljen, omogućava da zemlje budu zadužene baš kao Grčka. Što se drugih problema tiče, postalo je jasno da se eurozona ne može nositi s divergencijom troškova i rasta proizvodnosti među zemljama članicama (što vrijedi i za fiksni tečaj). To generira višedimenzionalne prostorne nejednakosti koje ovakva eurozona ne može riješiti.

Sve to postalo je jasno tada. A što je sada? Nijedan od navedenih nedostataka nije “popravljen”. Budućnost eurozone u sadaš­njem obliku je neodrživa. Američkim ekonomistima jasno je da opstanak eura i eurozone zahtijeva korjenite reforme, europski ekonomisti s tim u vezi još uvijek petljaju.

Dva su problema koja se moraju u skoroj budućnosti riješiti da bi eurozona opstala.

Prvo, opstanak eura i eurozone zahtijeva značajne institucionalne promjene u dva smjera, odnosno stvaranje prave monetarne unije i uvođenje paneuropskih fiskalnih uređenja. Stvaranje pune monetarne unije znači da Europska središnja banka nadgleda sve vidove novčarstva i da potpuno nestaje bilo kakav monetarni suverenitet. HNB će postati ekspozitura, a guverner HNB-a Vujčić bit će manje važan od guverera NBH Šokmana. Neophodne i nezaobilazne su fiskalne promjene koje ukidaju neki dio fiskalnog suvereniteta zemalja članice monetarne unije. To je namjerno neodređeno formulirano jer je moguć niz fiskalnih uređenja, ali u svima njima zemlje moraju izgubiti fiskalnu autonomiju, odnosno moraju postojati zajednička pravila fiskalne politike i kazne za one koji ih se ne pridržavaju. Možda je zanimljivo spomenuti da je Jugoslavija bila monetarna unija s fiskalnim federalizmom, pa su, s izuzetkom carina, svi hrvatski porezi išli u Zagreb, a ne u Beograd (zato se Hrvatska institucionalno mogla tako lako i brzo osamostaliti, a Katalonija to ne može).

Drugi postojeći nedostatak je potpuna nepripremljenost eurozone za sljedeću recesiju, koja će sigurno uslijediti za dvije do četiri godine (to je tako u kapitalizmu, poslovni ciklus se ne može ispeglati i traje četiri do osam godina). Nije samo stvar u tome da neophodne promjene još nisu stigle na pregovarački stol, nego eurozona nema ni municije za dolazeću recesiju (ili nedajbože krizu). Sve je potrošeno u rješavanju Velike recesije. Kamatnjaci na obveznice su nula ili oko nje, i dalje ne mogu padati, Europska središnja banka ne može kupovati dugoročne obveznice i tako poticati gospodarstvo. Bez fiskalne koordinacije fiskalni bi se stimulansi naprosto prelili u uvoz i rast duga.

Dakle, izloženost sljedećoj recesiji je velika, a neophodni razgovori za postavljanje solidnih temelja eurozone još nisu na vidiku. Eurozona je sada nestabilna, a ta je nestabilnost prikrivena njezinim poletom. Drugim riječima, održavanje eura i eurozone zahtijeva vrlo bolne pregovore oko gubitka fiskalne autonomije (i suverenosti) s neizvjesnim krajem.

A naša Vlada želi pohrliti u to društvo. Manje je važno što se Plenković i opet našao u za sebe tipičnom paradoksu. On, koji je proglasio stabilnost ciljem važnijim od svega drugoga, sada zemlju gura u nestabilno društvo. Možda da, prije nego što se zapute u tu maglu, hrvatske guske i gusani ipak razmisle i pričekaju da bi vidjeli kako će se razviti rasprave o fiskalnom usklađivanju i Europskoj uniji dvije-tri brzine. Hrvatska, posve sigurno, neće biti u Europi jezgre (prve brzine), nego će se naći u poluperiferiji (druge ili treće brzine). Tu se ponovno spotičemo na “njihov” stav o našem uvođenju eura. Opravdano je misliti da već jesmo u poluperiferiji i da u nju spadamo (bolje se s time suočiti što prije i iz toga izvući maksimum). Jezgri, stvarno, ne treba još jedan kamenčić u cipeli.

I za kraj o još jednoj iluziji i o tome u čemu je bit problema.

Neki kažu da uvođenje eura daje Hrvatskoj ravnopravnu sjedalicu u sobama i hodnicima odlučivanja, mogućnost da bude u unutarnjem krugu (inner circle kaže Plenković). Nemojmo biti smiješni, Hrvatska neće imati nikakav utjecaj na ishod pregovora o novoj europskoj arhitekturi. Gotovo najsiromašnija zemlja, svadljiva i korumpirana, sa slabom reputacijom, zemlja čiji je BDP 1,5% njemačkoga i 2% francuskoga (ili njemački je 69, a francuski 49 puta veći), s velikim dečkima za stolom može sjediti, ali ne i govoriti. U najboljem slučaju, može ispaljivati dosjetke i viceve u pauzi za kavu (Plenković za sebe kaže da je vicmaher, možda je to i Vujčić, no Marić/Dalić baš tako ne djeluju) ili se dati štipati od odabranih za guzu. Od naših se političara ne očekuju da govore, a uspostavljanje dvotračne ili trotračne Europe mogu pratiti i bez eura, imajući pritom više slobode slušanja.

Drugi aspekt problema je ozbiljniji. Naime, pitanje koje se postavlja jest treba li Hrvatskoj fiskalna suverenost. Hrvatska ima lošu političku ekonomiju (kroni kapitalizam) i veliku, slabu, visoko korumpiranu i neuspješnu državu. Hoće li se to promijeniti, nije sigurno, ali je moguće, no jesu li šanse za promjene veće ako zemlja ima veći stupanj fiskalne suverenosti? Neki će reći da je upravo zbog Europske unije nastao Agrokor i da je to dobro i da je stvorilo mogućnost za korak naprijed (koji nije napravljen jer postojeće je rješenje u duhu vladajuće loše političke ekonomije) pa bi možda i fiskalna pravila mogla isto tako biti egzogeni šok koji će popraviti unutarnje stanje. Otvoriti šansu. Doduše, ta su fiskalna pravila još nepoznata. S druge pak strane, možda je odugovlačenje s uvođenjem eura ipak bolji put jer znači veću fiskalnu slobodu. Takva sloboda može olakšati bolnu drugu transformaciju koja mora početi sa šokom, ali će trajati dugo. Šira fiskalna suverenost daje više slobode i širu paletu dopustivih politika (u tom smislu valja spomenuti i proklamirani “strateški” cilj u vezi s dugom koji pošto-poto treba smanjiti, što je u stvarnosti krivi cilj koji otežava, a ne pospješuje promjene). Osobno sam skloniji izlaz vidjeti u jačanju djelotvorne demokracije i uspješnim endogeno generiranim promjenama postojeće loše političke ekonomije.

Ako se sve ovo uzme u obzir, očigledno je da uvođenje eura nije monetarno, nego fiskalno pitanje.

Globus
 

Izdvajamo