Iduće nedjelje Oružane snage Republike Hrvatske slave svoj 26. rođendan. U njihovoj revitalizaciji tek su poduzeti prvi pravi koraci dok se sigurnosno stanje hrvatskog susjedstva od migrantske krize 2015. ubrzano pogoršava. Na cijelom se području sukobljavaju interesi snažne i odlučne Rusije, SAD-a i sve slabije EU.
U tako kompleksnom sigurnosnom okruženju, Oružane snage RH moraju se nastaviti razvijati kako bi se mogle suočiti s izazovima samostalno, bez pomoći NATO-a. Prije 20 godina borbeno najefikasnija sila u Jugoistočnoj Europi svedena je na protokolarnu vojsku zaduženu za mirovne misije, obranu od poplava, prijevoz bolesnika, spašavanje turista i gašenje požara. Svrha postojanja prave vojske dulje je od desetljeća bila zaboravljena. A svrha vojske je da bude spremna za rat. Na tu činjenicu je opasno zatvarati oči, pogotovo u vremenima kada se sve češće spominje da će na Balkanu izbiti novi sukobi. Pa ipak od 2000. godine česte su bile floskule o maloj i profesionalnoj vojsci koja će uza sebe imati NATO ako slučajno zatreba.
No aktivacija famoznog Članka 5 Sjevernoatlantskog ugovora, koji jamči kolektivnu obranu, traje: SAD se pozvao na njega zbog napada 11. rujna, a NATO-u je trebalo puna 24 dana da potvrdi aktivaciju. Dulje od tri tjedna za vodeću članicu NATO-a kojoj se ni po kojoj osnovi nije moglo reći ne. Hrvatskoj je dovoljno da jedna ili dvije članice zatraže odgodu ili pojašnjenje situacije pa da se rasprave razvuku na mjesece.
Pod egidom NATO-a sustavno su vađeni zubi HV-u. Rezanje tenkovskih snaga, prepolovljivanje lovačkog zrakoplovstva, gašenje podmorničarstva i rashodovanje borbenih helikoptera Mi-24 samo su najočitiji udarci. Vojska od 43.000 ljudi danas broji oko 16.000, a sve je nadgledao dugi niz nezainteresiranih ministara činovnika bez vizije i plana osim rezanja.
Promjene su počele tek dolaskom Ante Kotromanovića na tu funkciju, a u tom je pozitivnom trendu još snažnije nastavio i sadašnji ministar Damir Krstičević. Od početka svog mandata Krstičević se uspio izboriti za povećanje proračuna, a da su se stvari konačno počele ozbiljnije kretati u pravom smjeru, svjedoči još nekoliko ključnih koraka. Tako se hrvatska vojska vraća u Ploče, Sinj, Varaždin i Vukovar.
Damir Krsticevic, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Republike Hrvatske.
Eskadrila dronova
Najznačajnije su upravo Ploče jer će tamo biti ustrojena nova borbena postrojba: satnija mornaričkog desantnog pješaštva, koja će kasnije moći izrasti u bojnu, te će jug zemlje napokon dobiti borbenu postrojbu. Postoji inicijativa da se već ove jeseni, prvi put, na dragovoljno vojno osposobljavanje uputi i treći naraštaj ročnika.
U MORH-u su nam potvrdili i da se priprema ustrojavanje eskadrile bespilotnih letjelica, što je posebno poželjno, a nedavno je provedena i prva vježba obrane od kibernetičkih napada te je napokon prepoznata i presudna uloga kibernetičkog ratovanja, no pažnja se mora posvetiti i njegovoj ofenzivnoj primjeni.
Da će se HV nastaviti razvijati u postojećim i novim smjerovima, potvrdio je za Globus i ministar obrane Krstičević: “Moramo se prilagođavati, uvoditi i neke nove sposobnosti, širiti bazu postojećih, s obzirom na brze promjene sigurnosnog okružja. Sve to traži novi pristup pitanjima nacionalne sigurnosti i smatram da ćemo upravo kroz strateške dokumente koji su u završnoj fazi i kroz koncept domovinske sigurnosti, osigurati kvalitetnu i sadržajnu transformaciju sigurnosnog sustava.”
Učinkovit sustav
“Razvijamo moderan, sveobuhvatan i učinkovit sustav koji će odgovarati našoj tradiciji i našim potrebama”, kaže Krstičević. “Da bismo u tome uspjeli, moramo nadograditi postojeće i razviti nove sposobnosti kojima ćemo se u budućnosti spremnije suočiti s rastućim sigurnosnim izazovima i prijetnjama. I upravo to i činimo. Samo dobro organiziran sustav može jamčiti svim našim građanima da Republika Hrvatska može u bilo kojem trenutku čvrsto, snažno i odlučno reagirati na bilo koju potencijalnu opasnost. Veći proračun preduvjet je za snažniju vojsku, za ulaganje u ljude, opremu, razvoj i modernizaciju. Napravili smo prvi korak i odmah na početku mandata, Vlada na čelu s premijerom Plenkovićem povećala je obrambeni proračun za devet posto. Naravno da ja kao ministar obrane smatram da se to povećanje mora nastaviti i u idućim godinama. I naravno da bismo svi u obrambenom sustavu htjeli i modernu opremu i zadovoljnog i čvrstog vojnika i nove sposobnosti, ravnomjeran razvoj svih grana Oružanih snaga i tome treba uvijek težiti.”
Krstičević je dodao da izuzetno važnim smatra donošenje odluke o zadržavanju borbenog zrakoplovstva. “Odluka o nabavci novih borbenih aviona nije pitanje samo Ministarstva obrane, već cijele države i društva u cjelini. Čvrsto sam uvjeren kako naše Oružane snage nisu i ne mogu biti iste sa ili bez borbene avijacije. Za ovakve odluke potreban je široki društveni konsenzus i pomoć svih drugih tijela i institucija koje bi bile uključene u ovaj proces. I očekujem da svi zajedno dođemo do racionalne i priuštive odluke u interesu naših Oružanih snaga, naše države i svih njenih građana.”
Nesumnjivo najvažniji projekt jest nabava sustava novog borbenog aviona. U najhitnijem roku se mora donijeti odluka o nabavi minimalno 18 višenamjenskih borbenih aviona, a ne trenažera na steroidima, za HRZ. Riječ je o strateškom interesu države i ključu obrane nacije, ali i razvoja industrije, znanosti i gospodarstva.
No avioni su samo vrh piramide. Potrebno je osigurati infrastrukturu, prilagoditi doktrinu uporabe i obuku: novi lovci moraju imati jasnu zadaću uspostavljanja zračne nadmoći, izviđanja i vatrene podrške snagama na kopnu i moru. Famozni air policeing ne smije biti okosnica njihove uloge, a uz njih se mora nabaviti i značajna, a ne samo simbolična, količina ubojnih sredstava.
Hrvatskoj vojsci neophodna je i prava zrakoplovna baza, jer Pleso ne može funkcionirati u borbenim uvjetima. Naš poznati pilot Ivan Selak predlaže: “Zemunik je jedina baza koja još ima armirana betonska skloništa za avione i ljudstvo, nakon što su takva u rekonstrukciji Plesa uklonjena. Školsku komponentu treba prebaciti u Split, a lovce prebazirati na Zemunik, tako da na Plesu ostane samo borbeni dvojac”, kaže Selak.
Pilot HRZ-a Ivan Selak
PZO
Razmatra se i nabava sustava protuzračne obrane srednjeg dometa. S obzirom na konfiguraciju zemlje, Hrvatskoj bi trebalo barem 4-6 bitnica. Dosad se spominjao norveški NASAMS, a sličan mu je i izraelski SPYDER-MR. S obzirom na potencijalne ugroze, u idućem desetljeću treba razmotriti i opcije većeg dometa, poput američkog Patriota ili izraelskog David’s Slinga.
Ambicije za razvoj OS RH trebale bi značajno porasti. Na temelju analize potencijalnih ugroza, razvoja novih tehnologija i sposobnosti te okolnosti u kojima se Hrvatska nalazi, evo što bi još trebalo Oružanim snagama da se mogu suočiti sa svim potencijalnim prijetnjama.
Preduvjet za istinsku revitalizaciju HV-a je nužni nastavak rasta vojnog proračuna prema dva posto BDP-a. NATO očekuje postizanje dva posto BDP-a za obranu najkasnije do 2022., a ako uzmemo godišnji rast BDP-a od tri posto kao prosjek, 2022. bi MORH u svojih dva posto trebao na raspolaganju imati oko 8,4 milijarde kuna, dvostruko više nego danas, što je dovoljno da se poduzmu ključne reforme, no treba biti jasno da je riječ o pothvatima koji ne mogu trajati manje od desetljeća.
Hrvatska bi trebala pristupiti sveobuhvatnoj reformi i širenju vojske. Ukupna veličina Oružanih snaga morala bi postupno biti povećana na 25.000 ljudi, od čega barem 5000 u HRZ-u i 3.000 u mornarici.
Doktrinarno, OS RH bi uzor trebale potražiti u Izraelskim obrambenim snagama, borbeno najefikasnijoj vojsci na svijetu, s kojima je nedavno potpisan ključan ugovor o suradnji. Poput Izraela, s kojim dijeli mnogo sličnosti u vidu nenaklonjenog, nestabilnog i često neprijateljski raspoloženoga susjedstva, Hrvatska si ne može priuštiti da izgubi niti jedan rat. Zbog male strateške dubine, OS RH moraju imati sposobnosti da u trenutku izbijanja sukoba brzo i odlučno neutraliziraju kapacitete protivnika da izvrši agresiju i prije nego njegove snage prijeđu na hrvatsko tlo. Razvije li se HV u silu koja će takve sposobnosti imati, postat će značajan čimbenik odvraćanja što će smanjiti rizik od izbijanja sukoba te učiniti Hrvatsku stvarnim faktorom stabilnosti.
Ratovi nisu prošlost
Dr. sc. Zvonko Orehovec, umirovljeni brigadir i jedan od naših vodećih vojno-sigurnosnih stručnjaka, naglašava da OS RH moraju razvijati sve svoje grane i rodove jer je nemoguće tvrditi da su konvencionalni ratovi prošlost. Nužnim zadržavanjem borbenog zrakoplovstva održavamo i sposobnost razvoja obrane od zrakoplovstva potencijalnog agresora, a isto vrijedi i za razvoj mornarice. “Uz to trebamo razvijati gospodarsku i civilnu obranu te sinergiju obrane i unutarnje sigurnosti. Sada nemamo ni odgovarajuće nositelje informatičkog i psihološkog ratovanja, a kao dio gospodarske obrane nužan je i razvoj vojne industrije. No, najbitniji je razvoj hrvatskog vojnika, od suvremene opreme i naoružanja do obrazovanja i statusa u društvu, za što su pak nužni znanstveno-istraživački kapaciteti, kakve ni MORH, ni MUP, ni DUZS nemaju”, Zaključuje Orehovec.
Dr. sc. Zvonko Orehovec, umirovljeni brigadir
Iz vojske valja isključiti sve civilne zadaće. Samo na gašenje požara godišnje odlazi 80 milijuna kuna. Protupožarna eskadrila trebala bi biti izdvojena iz vojske i stavljena pod Državnu upravu za zaštitu i spašavanje. Da se proračun zrakoplovstva koristi suprotno od onoga kako bi trebalo u ozbiljnom ratnom zrakoplovstvu, naglašava i Selak: “Čak 70 posto proračuna ratnog zrakoplovstva troši se na protupožarnu eskadrilu, koja se k tome koristi potpuno iracionalno, dok na lovačko zrakoplovstvo ide samo dva posto! Prije nekoliko godina u jednim sam češkim novinama pronašao članak koji savjetuje turistima da se, ako u Hrvatskoj žele besplatno letjeti helikopterom, samo trebaju popeti na brdo i tražiti spašavanje.” Ovo jasno pokazuje koliko se vojni resursi troše u nenamjenske svrhe.
Tako i helikopterski medicinski prijevoz i spašavanje također treba predati DUZS-u, unutar kojega valja formirati helikoptersku komponentu za koju financiranje treba tražiti iz EU. Obalna straža trebala bi biti izdvojena iz mornarice i predana MUP-u, čime se također otvara mogućnost djelomičnog financiranja iz EU. No mora biti jasno da se nikako ne bi smjelo pokušati smanjivati vojni proračun dođe li do neophodnog izdvajanja civilnih aktivnosti iz vojske.
Ovlasti vojske
Istovremeno, moraju se proširiti zakonske ovlasti kako bi vojnici mogli braniti granicu u slučajevima poput preklanjskog migrantskog vala. Uzor treba potražiti u najrazvijenijim državama Europe, poput Francuske i Belgije, gdje naoružani vojnici održavaju javni red i mir te ulijevaju osjećaj sigurnosti u velikim gradovima pogođenima terorizmom. Nužno je imati i stvarnu aktivnu pričuvu, a kao uzor može poslužiti ona izraelska, ili domobranstva nordijskih zemalja. MORH bi također trebao biti oslobođen obveze plaćanja PDV-a na nabavu opreme, čime se samo destimuliraju vojne nabave i guli vojni proračun.
Posebnu pažnju treba posvetiti razvoju množitelja sile te drastično unaprijediti sposobnosti cyber ratovanja i elektroničkog ratovanja. Izuzetno je važno što će naši časnici u Izraelu stjecati znanja upravo iz ovih područja. Dugoročno bi zrakoplovstvu trebala i dva laka radarska aviona poput izraelskog CAEW-a te dva aviona za elektroničko djelovanje SEMA, koje je na platformi G550 razvio IAI, što bi eksponencijalno povećalo situacijsku svjesnost i elektroničke sposobnosti Oružanih snaga RH.
I kopnena bi vojska morala biti proširena. Sada joj okosnicu čine samo dvije brigade: Gardijska oklopno-mehanizirana te Gardijska mehanizirana razmještena. Samo GOMBR raspolaže tenkovima M-84A4. Tenkovi će biti srezani na samo jednu bojnu od 48 komada, što je potpuno nedovoljno kada se uzme u obzir da će Srbija uskoro imati oko 250 tenkova M-84 i T-72.
Zastarjela borbena vozila M-80A i tenkovi M-84A4 ne mogu pružiti adekvatnu zaštitu posadi od modernih protuoklopnih sustava. Premda imamo najnapredniju varijantu M-84, sam je tenk tehnološki i koncepcijski zastario. Riječ je o licenciranom T-72, razvijenom kako bi činio okosnicu masovnih oklopnih snaga u sovjetskoj vojnoj doktrini, što je suprotno okolnostima u kojima se Hrvatska nalazi. Mogućnost njegove modernizacije i gradnje nekoliko desetaka tenkova M-95 Degman odbačena je početkom 2000-ih.
Danas više nema smisla ulagati u modernizaciju M-84, već se mora potražiti novi tenk. Tenkove moraju pratiti i borbena vozila daleko modernija od zastarjelih M-80A. Minimum bi bili rabljeni njemački Marderi, čija se cijena kreće oko milijun eura. Iako su u službi od 70-ih, u Afganistanu su se pokazali odličnima.
Potrebno je ustrojiti i nove postrojbe kako bi se vratila sposobnost samostalne obrane zemlje od bilo koje agresije, dok anakronističku topničko-raketnu pukovniju treba ugasiti jer je preranjiva da se pridruži brigadama u kontaktu, a doktrinarno spada u vojske s divizijskim ustrojem. Njena sredstva bilo bi dobro razdijeliti između postojeće dvije brigade, a dio ostaviti da pričeka nužno formiranje nove, treće brigade.
Nova brigada bi trebala biti oklopna kako bi se umanjila brojčana nadmoć Srbije u oklopu, a u novoj brigadi bi se prihvatili novi tenkovi i borbena vozila te savladalo njihovo održavanje i eksploatacija bez kompromitiranja borbene spremnosti, dok bi postojeća GOMBR nastavila koristiti dosadašnji oklop te bi tek kasnije prešla na novu tehniku. Barem dio nove oklopne brigade trebalo bi smjestiti u Vukovar, što bi osim sigurnosnog aspekta imalo povoljan ekonomski učinak koji bi revitalizirao grad.
Nabava novog oklopa mogla bi se obaviti u fazama tijekom idućeg desetljeća, a nova oklopna brigada u konačnici bi trebala imati dvije tenkovske bojne od po 48 tenkova i dvije mehanizirane bojne, dok bi postojeća imala jednu tenkovsku i tri mehanizirane. Tako bi u konačnici HV imao 144 operativna moderna tenka i oko 250 borbenih vozila pješaštva.
Kada su u pitanju lake postrojbe, Hrvatska ima značajnu rupu u sposobnostima. Postojeća mehanizirana brigada bazirana u Kninu je troma, a jedino se specijalne snage mogu smatrati sposobnima za brzi odgovor. One su ograničene jer je riječ o malim timovima koji mogu izvršavati diverzije i protuterorističke akcije, ali ne i veće operacije.
Kako bi se ta praznina popunila, trebala bi biti ustrojena zračno-desantna postrojba, u veličini pukovnije s borbenom okosnicom od tri bojne. Ovu postrojbu idealno bi bilo smjestiti u Udbinu, te na pripadajućem aerodromu bazirati i transportne helikoptere za desant te borbene za vatrenu podršku postrojbi. Principom rotacije, jedna od tri bojne bila bi u svakom trenutku spremna za operacije te bi inicijalni helikopterski desant mogla izvršiti bilo gdje u krugu od 400 kilometara, u roku od 8-12 sati.
Nabavka Kiowa
Spomenute reforme su dugoročni pothvati, dok kratkoročno treba postojeće snage modernizirati. Borbena vozila AMV trebaju 30 mm vatrene stanice u značajnim, a ne simboličnim brojevima: trenutno će se svega osam od 126 vozila opremiti njima i to za misije na Baltiku. Suradnja s Izraelom otvara mogućnost njihovog naoružavanja i odličnim protuoklopnim raketama Spike, a njima se može opremiti i pješaštvo. Značajan tehnološki iskorak učinjen je nabavom izvidničko-borbenih helikoptera OH-58D(R) Kiowa Warrior opremljenih protuoklopnim raketama Hellfire. U budućnosti bi trebalo razmotriti i njihovo preoružavanje izraelskim raketama LAHAT koje imaju veći domet, trostruko su jeftinije, a mogu se lansirati i iz tenkovske cijevi, čime bi se značajno povećala vatrena moć naših tenkova.
U idućem desetljeću nužna je i eskadrila pravih borbenih helikoptera, poput američkih AH-64 Apachea. Osim klasične uporabe, Apachei bi u sprezi s OH-58D mogli upravljati rojevima jeftinih, potrošnih dronova opremljenih kumulativnom bojnom glavom koji bi autonomno tražili oklopne ciljeve na bojištu i uništavali ih udarom na tanki gornji oklop.
Ratna mornarica
Hrvatska ima kapacitete da i sama razvije takve dronove, no prvo treba oživjeti razvoj na tom polju. Time bi se otvorila brojna radna mjesta u visokotehnološkoj industriji i podigla tehnološka razina zemlje te otvorio put k razvoju složenijih bespilotnih letjelica.
Ratna mornarica je u proteklih nekoliko godina značajno popravila svoje borbene mogućnosti, iako bi trebalo povećati broj mobilnih obalnih lansera za RBS-15 kojih imamo samo tri. Ipak, kritična slabost je nepostojanje podmorničkih i protupodmorničkih sposobnosti. Za razliku od tenkova i aviona, podmornice se mogu graditi u Hrvatskoj, a javnosti je već predstavljen projekt domaće džepne podmornice Drakon 220 naoružane teškim torpedima. S cijenom od 50 milijuna eura, Hrvatskoj bi trebalo barem 4-6 ovakvih podmornica, a njihova nabava u matičnoj zemlji jamčila bi i izvozni uspjeh, otvorila radna mjesta te stvorila temelj za razvoj većih i moćnijih podmornica u budućnosti.
Potrebno nam je i 6-8 protupodmorničkih helikoptera za upotrebu s kopna i mora, odnosno budućih ratnih brodova. Za tu ulogu Hrvatskoj bi trebale i barem dvije korvete, a idealne bi bila izraelska klasa Sa’ar 5, koje su teško naoružane za protuzračnu, protupovršinsku i protupodmorničku borbu te opremljene hangarom za helikopter. Slične brodove mogu graditi naša brodogradilišta.
Kada se sve ovdje izloženo zbroji, radi se o golemim svotama: samo za novi oklop trebalo bi preko milijardu eura ako se ne ishode popusti i donacije, pa oko 400 milijuna za borbene helikoptere Apache, 200-300 milijuna za domaće podmornice te jednako za korvete, a tu je samo tehnika. No mora se imati na umu da nije riječ o trošku, nego o ulaganju. Ne samo u sigurnost nego u razvoj industrije, znanosti, tehnologije, istraživanja, proizvodnje, zaposlenosti te rasta cjelokupne ekonomije.