Slovenski su anketari 2002. godine organizirali ispitivanje javnog mnijenja s pitanjem: “Koga biste htjeli vidjeti na mjestu predsjednika?” Sasvim razumljiva akcija budući da je te godine istjecao drugi petogodišnji mandat predsjedniku Milanu Kučanu, poznatom kao “bonsai”: zato što je niskog rasta, a u uredu je imao bonsai drvce koje je dobio na poklon.
Retorika nas još iz antike, od sofista, a i prije, uči da pitanja treba postavljati precizno kako bismo dobili odgovor koji želimo. Sokrata su dijelom i zbog toga što je postavljao pitanja koja su pogađala samu srž problema na kraju i osudili na smrt. E, slovenski anketari nisu dobro postavili pitanje jer su dobili sljedeći odgovor: Milana Kučana. I to gotovo 60 posto ispitanika. A on se više nije mogao kandidirati.
Kučanov primjer
Samo usporedbe radi navedimo da je Kučan oba puta pobijedio u prvom krugu izbora, a da je 2002. mirno otišao u mirovinu, sjedio pet godina u uredu bivšeg predsjednika, a onda se preselio kući iako nije bilo novog bivšeg predsjednika (Janez Drnovšek ubrzo je umro). Ima tu u okolici nekih bivših predsjednika koji smatraju da je nanesena šteta državi zato što oni više nemaju ured, auto i vozača (ne treba ni navoditi da je Kučan izuzetno međunarodno aktivan, ali uvijek u suglasju sa slovenskom Vladom za razliku od ovih drugih bivših). Ima nemalo onih koji smatraju da bi se rezultati ove ankete ponovili i kad bi se sada provela. Iako se Kučan drži podalje od domaće javnosti, što bi također mogla biti poruka nekim bivšima.
I ta činjenica izjeda vječnog lidera slovenske oporbe Janeza Janšu, predsjednika Slovenske demokratske stranke (SDS), desnog centra. Naime, od osamostaljenja do danas na predsjedničkom su položaju uvijek bili političari lijevog centra. Najviše što je njegova stranka uspjela postići jest ulazak u drugi krug izbora te 2002. godine kad je Janez Drnovšek bez većih problema pobijedio Barbaru Brezigar. Pet godina kasnije kandidat desnog centra bio je Lojze Peterle, koji je nadmudrio Janšu – on nije član SDS-a – jer je sam vrlo rano najavio svoju kandidaturu pa nakon toga Janša, da bi sačuvao potrebno jedinstvo desnog centra, nije isticao svog kandidata. Peterlea je u drugom krugu 2007. glatko pobijedio Danilo Türk. A na izborima 2012. potpuni krah desnice, u drugi krug ulaze Türk i Borut Pahor. Izbori su održani u razdoblju kad je Slovenija, poharana globalnom krizom, mijenjala vlade kao rukavice, a u takvim se okolnostima javnost okrenula Pahoru, poznatom i provjerenom licu.
Ovlasti predsjednika
Slovenski predsjednik ima vrlo malo ovlasti, prema njemačkom modelu, ali je izuzetno važna politička figura. Za što je “kriv” Kučan koji je postavio okvir predsjedničkog djelovanja: kao jedini izravno biran političar predsjednik je apsolutno lišen ikakva stranačkog sadržaja u djelovanju, beskompromisan u obrani svih temeljnih prava, vrijednosti i standarda modernog, europskog sekularnog društva i upozoravanju na bilo kakvo zastranjivanje Vlade. Türk se u tome nije najbolje snašao kao profesor i diplomat i na predsjednički položaj dolazi Pahor, u mladosti maneken, zatim lider omladinske organizacije, pa čelnik socijaldemokrata (SD), predsjednik Državnog zbora (parlament) i konačno premijer. I pokazao se dobrim predsjednikom, koristeći svoje ovlasti na najbolji mogući način. Da se malo korigiramo, vjerojatno bi jedino on pobijedio Kučana, ali u drugom krugu.
Upravo zato i ovi izbori koji se održavaju u nedjelju nemaju naboj kao oni prije pet ili deset godina. Dogodio se zanimljiv obrat pa je bivša Pahorova stranka SD skočila na prvo mjesto u redovitoj i preciznoj mjesečnoj anketi ljubljanskog Dela, a prema anketi Slovenske televizije, objavljenoj u petak, Pahor bi mogao pobijediti u prvom krugu: tanko, ali 55 posto bi bilo dovoljno. Ovakav je razvoj stanja izuzetno indikativan jer se u slovenskim predsjedničkim kampanjama raspravlja o svemu, od pitanja odnosa prema pobačaju do vjeronauka u školama – kojeg u Sloveniji nema – a utjecaj Crkve (bilo koje) na politička pitanja minoran je i zbog jasno postavljene odvojenosti Crkve i države, pa do skandala Mariborske nadbiskupije koja je profućkala nekih 900 milijuna eura i dugove vraćala i prodajući nedovršene zgrade crkava. Naime, desnica je bila uvjerena da će Pahora moći načeti, a onda možda i srušiti fokusiranjem na arbitražni sporazum s Hrvatskom. Jer, Pahorova je Vlada 2008. od Janšine naslijedila blokadu hrvatskih pregovora o ulasku u EU zbog nekih karata u kojima je granica u Piranskom zaljevu bila ucrtana po sredini (maslo bivšeg ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela). Sa Sanaderom nije uspio postići nikakav napredak jer ga je hrvatski premijer doživljavao kao nedoraslog protivnika (što je samo jedna u nizu Sanaderovih pogrešnih političkih procjena), a onda je zacvrkutao s Jadrankom Kosor i arbitražni je sporazum potpisan.
Slovenski prioriteti
Ali arbitražna presuda nije zadovoljila apetite Janše i zapjenjenih nacionalista koji su počeli lamentirati o “nacionalnom porazu” i o tome kako je “Hrvaška izigrala Slovenijo”, a za to je kriv, jasno, Pahor. Janša nikako da shvati da je njegovo vrijeme davno prošlo i da u svom samoizgnanstvu u svijetu koji nema veze s onime u kojem živi ne shvaća da je Slovencima svejedno za Piran. Važnije im je da opet bolje žive i da budu dijelom EU prve brzine, čvrstog eura i Schengena. Što dalje od Višegradske skupine, što bliže središtu zbivanja, Berlinu i Parizu. A upravo je Pahor ove godine bio u posjetu Berlinu odakle je otišao Putinu u Moskvu pa u Kijev. Tura koju si teško može priuštiti baš svaki europski političar (o hrvatskima nećemo, toliko inače o tome kako mali u EU nisu važni).
Desnica je ove godine odlučila izvući moćno oružje protiv Pahora. Janša je u vatru ubacio Romanu Tomc, eurozastupnicu, dobro poznato lice na slovenskoj političkoj sceni u nadi da bi ženski čimbenik mogao okrenuti dio neopredijeljenog glasačkog tijela ljepšeg spola. Ankete govore da je procjena bila više nego pogrešna: Romana Tomc tek je na četvrtom mjestu sa 7,8 posto glasova. Ne može, dakle, ni sanjati o drugom krugu.
Stranka Nova Slovenija (NSi), koja je godinama bila sestrinska Janšina stranka, ali se od njega odmaknula kad je vidjela da je ozbiljno derivirao i od prošlih se izbora nastoji prezentirati kao moderna slovenska konzervativna snaga, odlučila je testirati svoju popularnost šaljući na izbore predsjednicu Ljudmilu Novak, koja je treća s 8,2 posto podrške pa stoji bolje od svoje stranke koja se vrti oko granice za ulazak u parlament (5 posto). Da je desnica izašla i samo s jednim kandidatom, mogla bi računati s nešto više od 15 posto glasova. Premalo za drugi krug. Ako se pak uzme u obzir da je SDS do prije nekoliko tjedana bio najjača stranka u anketi Dela, tada se s pravom postavlja pitanje: u čemu griješi desnica? Odgovor se krije u izbornom sustavu: cijela je Slovenija jedna izborna jedinica i tada se desničarska uporišta izgube u odnosu na većinsko liberalno lagano lijevo orijentirano stanovništvo. A i dio desničara naprosto ne želi ženu. To se dobro vidi iz podatka da čak 34 posto birača SDS-a svoj glas daje Pahoru, a samo 30 posto stranačkoj kandidatkinji Tomc.
Tako se kao jedini relativno ozbiljan protukandidat Pahoru profilirao Marjan Šarec, gradonačelnik Kamnika, koji nije član niti jedne stranke. Iako se još prije dva tjedna činilo da će natjerati Pahora u drugi krug, sada je i to upitno. Sadašnji je predsjednik u televizijskim sučeljavanjima naprosto pregazio sve protukandidatkinje i protukandidate koji ni izdaleka nemaju tako dobar nastup i političko iskustvo.
Šarecov uspon
To se posebno vidjelo u odnosu prema Šarecu koji je diplomirani glumac (mentor mu je bio jedan od najpoznatijih slovenskih glumaca Boris Cavazza) iza kojeg stoji respektabilna televizijska i radio karijera političkog satiričara na čijem su se udaru našli političari i slijeva i zdesna. Umjetnički alias mu je bio Ivan Serpentinšek. No, kad je 2010. godine pobijedio na izborima za gradonačelnika Kamnika, prekinuo je glumačku karijeru – slovenski su mediji pisali kako je Serpentinšek otišao u mirovnu – i posvetio se novom poslu. Uključio se aktivno u rad stranke Pozitivna Slovenija ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, ali nakon njezina raspada osniva svoju listu i s njom premoćno pobjeđuje na izborima sa 64 posto glasova i osvaja drugi mandat na čelu Kamnika. Moglo bi ga se na neki način usporediti s Beppeom Grillom, talijanskim komedijašem koji je osnovao Pokret 5 zvjezdica, samo s tom razlikom što Talijan svojim političkim profilom odgovara odrednicama fašizma (posebno ako se upotrijebe karakteristike fašizma kako ih je definirao jedan ozbiljno veliki Talijan, pokojni Umberto Ecco) dok je Šarec ljevičar. Kamničani su njime očito zadovoljni, navodi se niz projekata koje je inicirao i proveo, no treba imati na umu da je riječ o gradu s 12 tisuća stanovnika.
Mnogi se u Sloveniji ipak nadaju da bi mogli imati drugi krug u kojem bi se suočili bivši maneken i glumac satiričar. To bi stvarno bilo zabavno.