Prošli tjedan, u četvrtak 5. srpnja, centralne banke Engleske, Europske unije (ECB) i Kine ponovo su iznenadile svijet svojim hrabrim potezima. Kineska centralna banka po drugi put u samo četiri tjedna snizila je kamatu na svoje pozajmice; ECB je kamatu snizila na 0,75 posto, najnižu u svojoj 14-godišnjoj povijesti; Banka Engleske objavila je da će povećati količinu britanskih državnih obveznica u svom portfelju za golemih 15 posto.
Krupne odluke ne samo da su donesene u istom danu nego su objavljene i unutar istoga sata, a bez ikakve koordinacije.
No, bile su očekivane. I američke Federalne rezerve (FED) dva tjedna ranije objavile su da će do kraja godine produljiti svoj program kupovanja američkih državnih obveznica.
New York Times je 5. srpnja to komentirao ovako: “Ti potezi još su jednom potvrdili ulogu centralnih bankara kao glavnih boraca protiv globalne ekonomske bolesti, koji ne posustaju u postizavanju glavnog cilja oko kojega se trude zadnjih šest godina: ohrabriti građane i poduzeća da više posuđuju i troše, i ulaze u veće investicijske rizike.”
A svjetske centralne banke doista se trude: Banka Engleske nakupovala je već zadužnica Ujedinjenog Kraljevstva za 508 milijardi eura i spustila kamatu na 0,5 posto. Uzevši u obzir inflaciju, Banka Engleske efektivno plaća bankama da posude od nje novac.
ECB je u zadnjih šest mjeseci poslovnim bankama u zoni eura otvorila neograničene kreditne linije i već plasirala 1,3 bilijuna eura. Američki FED je od 2007. do danas više nego utrostručio svoju bilancu, zapravo količinu novca koju je emitirao.
A što je s Hrvatskom narodnom bankom?
Neposredno pred izbijanje velike svjetske financijske panike 2007. godine, hrvatska centralna banka (HNB) u prosincu je držala u optjecaju 58,7 milijardi kuna. Prema zadnjem podatku za ožujak ove godine, hrvatskim građanima i privredi na raspolaganju je 48,1 milijarda kuna. Ne triput više kao u Engleskoj ili Americi, ne dva i pol puta više kao u zemljama eura, nego 20 posto - manje!
U takvoj situaciji Milanović i njegova Vlada odlučili su promijeniti guvernera. Odlučili su da neće dati novi, treći, mandat dr. Željku Rohatinskom, i za guvernera su postavili dr. Borisa Vujčića (rođ. 1964.), zamjenika Rohatinskog zadnjih 12 godina.
Pitanje svih pitanja za Hrvatsku sada je što će učiniti Vujčić. Hoće li i on kao njegovi kolege u Engleskoj, Frankfurtu, Pekingu ili Washingtonu, shvatiti centralnu banku kao “najistaknutijeg borca protiv ekonomske boleštine” (New York Times) ili kao instituciju koju se poduzeća uopće ne tiču?
A globalna kriza uzela je Hrvatskoj strahovit danak. Već prve, 2009. godine, industrijska proizvodnja pala je 10 posto, a trgovina na malo 16 posto. Privatna potrošnja i bruto domaći proizvod pali su šest-sedam posto, euro je poskupio sa 7,1 na 7,5 kuna. Godišnji rast kredita srozao se sa 20-tak posto na niske jednoznamenkaste brojeve.
U krizi je izgubljeno 150.000 radnih mjesta. U najvećim hrvatskim bankama depoziti poduzeća smanjili su se do danas 15 posto!
O tome što bi Vujčić danas mogao i trebao učiniti, razgovarali smo s nekolicinom dobro upućenih hrvatskih ekonomista, ali ne bez velikih poteškoća. Više ih je odbilo nego prihvatilo razgovor. Vujčiću se očito želi na početku dati otvoreni kredit.
Neki ekonomisti možda računaju i s pozivom u Savjet HNB-a, čiji se sastav također temeljito mijenja...
“Ništa Vujčić neće napraviti”, rekao nam je mladi financijaš s inozemnim obrazovanjem i radnim iskustvom koji zbog svog poslodavca ne može istupati javno.
“On je najodaniji sljedbenik Rohatinskog, član ‘Ekonomije moderne’ i skupine istomišljenika kojoj pripadaju Lovrinčević, Švaljek, Škegro, Šonje - grupe koja je svojim pogledima i stavovima uništila hrvatsko gospodarstvo.”
“No, najgore je”, misli naš anonimni sugovornik, “što Vujčić, baš kao ni njegov prijatelj i poslodavac, premijer Zoran Milanović, nemaju nikakvih osobnih uvjerenja, ne zauzimaju niti izriču bilo kakve stavove, a kamoli odluke, o potrebi pomaganja gospodarstvu. Obojica su aparatčici koji niti jednog dana nisu proveli u ekonomiji, na tržištu...”
Nažalost, Vujčića ni Sabor nije birao na temelju njegovih stavova, planova ili programa, jer saborski zastupnici ih nisu imali prilike ni čuti prije glasanja. Utoliko je Vujčić zapravo oktroiran i utoliko će mu biti slabiji legitimitet.
Takvim izborom premijer je ujedno zorno pokazao što misli o “samostalnosti i neovisnosti” HNB-a kao centralne banke, koja bi, kao “četvrta vlast”, trebala biti izvan dohvata i utjecaja izvršne vlasti. Utoliko se i Sabor i javnost moraju osloniti samo na usputne Vujčićeve izjave novinarima kako će s njim nova hrvatska monetarna politika biti puko protegnuće dosadašnje.
“To jednostavno neće biti moguće”, kaže akademik Gordan Družić, “Vujčić će pokušati nastaviti voditi istu politiku kao Rohatinski, ali neke će se promjene same nametnuti.”
“Vrijeme će donijeti promjenu tečajne politike, morat će je donijeti, zato što je sadašnja politika neodrživa. Tečaj bi trebao biti pokazatelj odnosa produktivnosti pojedinih zemalja, a on to kod nas nije, što znači da destimulira svu proizvodnju ovdje.”
“Došli smo u situaciju da se tu, takoreći, ništa ne isplati proizvoditi i raditi. Sve što uvezete je jeftinije! Ti dispariteti cijena će se morati ukloniti, oni ne mogu ostati. Mogu, ali ne dugo, to ne ide u nedogled. Već smo inozemstvu dužni 45 milijardi eura, hoćemo li za par godina biti dužni 90 milijardi? Sve ima svoj plafon, a ako ništa drugo, plafon je inozemni dug.”
Do plafona je Hrvatsku doveo mehanizam koji ekonomist Neven Vidaković, bliskiji “katastrofičarima” Santiniju, Zduniću i Baletiću nego svojoj generaciji, u svojim stručnim radovima naziva “ugrađenom sistemskom greškom” hrvatske monetarne politike, odnosno politike Rohatinskog i njegovih prethodnika.
Zbog te “sistemske greške” i sam HNB proglasio se nemoćnim u borbi s krizom i nastojanjima da gospodarstvo izvuče iz bezdana!
HNB je svjestan da mu monetarni režim ne valja, ali nije ni pomislio da ga promijeni, unatoč drastično promijenjenim okolnostima.
Sistemska greška bila je da je HNB praktički fiksirao cijenu eura u Hrvatskoj pa se odrekao glavnog mehanizma kojim je mogao spriječiti takozvanu realnu aprecijaciju domaće valute, odnosno relativno poskupljenje domaćih proizvoda i usluga te gubitak njihove konkurentnosti i u zemlji i u inozemstvu.
Praktički fiksni tečaj eura ne bi bio problem da je Hrvatska imala istu inflaciju kao i njezina eurska izvozna tržišta, na primjer Njemačka, i isti rast nadnica kao Njemačka. Ali, nije. Samo od 2000. naovamo hrvatska je inflacija svake godine bila za 0,5 do 1,5 posto veća od njemačke, što doista nije puno, ali pomnoženo s 15-20 godina daje realnu aprecijaciju kakva je pokosila i Grčku, Španjolsku, Portugal, Italiju.
A tu su i plaće. Kako je objavio Eurostat ovih dana, a analizirao Jutarnji list u ponedjeljak, dok su njemačke nadnice stagnirale, prosječna mjesečna bruto plaća u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina porasla je sa 642 na 1056 eura, i sada je tri do pet puta veća nego u zemljama koje su Hrvatskoj konkurenti.
Dodamo li tome jasan trend “tržišnog” pojeftinjenja eura u Hrvatskoj od 2004. do propasti Lehman Brothersa, jasno je u kakvu se kašu Hrvatska uvalila. Jasno je sasvim sigurno bilo i analitičarima HNB-a, no oni su problem riješili jednostavno, proglasili su se nemoćnima u njegovu rješavanju, “zbog monetarnog režima” - koji su sami odabrali.
“Rezultati te politike se lijepo vide”, kaže Družić. “Od Stabilizacijskog programa naovamo mi smo akumulirali više od 130 milijardi dolara vanjskotrgovinskog deficita. Reći da u tome tečaj nije igrao ulogu, bilo bi isto kao i reći da cijena proizvoda nije važna.”
“Hrvatska je stabilnost cijena i ukupnog gospodarstva temeljila na stabilnosti tečaja, a cijena tog projekta jest da je nama iznozemni dug sa 10 milijardi eura u 2000. porastao na 45 milijardi eura u ovoj godini. To je strašno visoka cijena stabilnosti”, smatra voditelj Akademijina Odsjeka za ekonomska istraživanja.
No, zašto bi HNB bio kriv za inozemnu prezaduženost privatnih hrvatskih poduzeća, na primjer? Jednostavno, jedna od funkcija narodne banke je da održava vanjsku likvidnost. A kad vanjski dug previše naraste, vanjska likvidnost dolazi u pitanje. “Tu se jednostavno nije smjela dopustiti tolika neravnoteža”, rezolutan je Družić.
“Lažnu sliku stabilnosti, u koju ni sam nije vjerovao, stvorio je Rohatinski”, rekao je za Globus i profesor monetarne politike dr. Ivan Lovrinović.
Ni Družić, premda umjereniji i oprezniji od većine hrvatskih “oporbenih” ekonomista, ne može skriti nezadovoljstvo.
“Iz meni posve nepoznatog razloga Hrvatska se, politikom stabilnog tečaja i ostalim mjerama, odrekla vođenja monetarne politike. Zašto je to tako, to je meni i dan danas enigma. Nitko to službeno nije odlučio, ali je tako”, kaže Družić.
A danas je broj stupnjeva slobode za pokretanje i vođenje vlastite monetarne politike bitno smanjen, upozorava chief economist HAZU-a, akademik Družić. Neka rješenja koja su bila moguća prije 10-12 godina danas to više nisu. Još donedavno bilo je puno više prostora, lakše je bilo pokrenuti rast, lakše ste mogli naći sredstva, zaduženost nije bila tolika, bilo je unutarnjih rezervi. Sve je to u međuvremenu iscrpljeno i potrošeno.
“Whatever it takes”, učinit će proslavljeni predsjednik FED-a Ben Bernanke da bi pokrenuo gospodarski zamašnjak i zapošljavanje u svojoj zemlji.
I Europa panično smišlja “nekonvencionalne mjere” monetarne politike jednu za drugom: kvantitativno popuštanje (čitaj: neograničeno štampanje novca), kupnju državnih, privrednih i potrošačkih zadužnica i na primarnom i na sekundarnom tržištu, bankovnu uniju, goleme stabilizacijske fondove, projektne obveznice, realno negativnu kamatu na emisiju novca, paktove, kompakte.
A Hrvatska narodna banka?
Jedino čime je novi guverner do sada javno zaprijetio, jest nastavak gušenja privrede u nelikvidnosti daljnjom prodajom deviza iz pričuva, i novim povlačenjem kuna iz optjecaja, ako će ikome pasti na pamet deprecijacija domaće valute radi povećanja konkurentnosti izvoza (taj trik ekonomske politike inače postoji otkako i novac).
No, treba priznati da novom guverneru objektivno nije lako. Hrvatska je zadnjih godina upala u sve monetarne stupice u koje je mogla upasti: zamku predugog držanja fiksnog tečaja i potom precijenjene domaće valute, zamku inozemne prezaduženosti, zamku euroizacije (deviznih klauzula u potraživanjima), zamku negativne vanjskotrgovinske bilance, zamku goleme negativne neto međunarodne investicijske pozicije - što znači da je inozemstvo puno investiralo u zemlji, a Hrvatska gotovo ništa u inozemstvu.
A kako kaže Družić, “kada ste dugo u jednoj politici, iz nje nije ni lako izaći.” Također, “pitanje je u kojoj mjeri Hrvatska uopće može voditi samostalnu monetarnu politku”.
Družić smatra da bi prava poluga za vođenje monetarno-kreditne politike bila snažna domaća poslovna banka. Također, da bi imala primjerenu politiku, Hrvatska najprije mora imati strategiju, a tek tada politiku za njezino provođenje. Strategija je tim važnija za malu zemlju koja ima premalo sredstava da bi sve financirala pa joj je nužna koncentracija.
No, uz koordinaciju monetarne i fiskalne politike, što je abeceda, Družić smatra da bi Vujčić svakako morao “opustiti monetarne stege, to bi u ovom trenutku, zbog besparice koja je zavladala i neplaćanja računa svakako bilo poželjno”.
Akademik Zvonimir Baletić, ekonomist iz kruga istomišljenika kojima pripada i Družić, također traži da HNB pusti u optjecaj dovoljnu količinu kuna da privreda može funkcionirati.
“Nakon izbijanja krize naša se novčana masa slomila. Urušilo se i kreditiranje i cijela je ekonomija ostala bez dovoljno novca”, rekao je nedavno Baletić za Jutarnji list.
“U toj situaciji ne možete i ne smijete - dalje stezati! Tada morate intervenirati s novom novčanom masom iz emisije. Morate činiti ono što su radile Amerika, Engleska, goleme količine državnog novca su ubacivale u privredu, banke, poduzeća... da ne bi došlo do deflacije, u tom smislu da preostali novac u optjecaju dobije preveliku vrijednost.”
“Vujčić se ne bi trebao družiti s Milanovićem, nego s Prkom i Lukovićem”, da se zaustavi nelikvidnost i pad depozita poduzeća i bilanci banaka.
Država bi trebala u suradnji s HNB-om emitirati kunske zadužnice i poplaćati svoje račune, kako bi i desetak najvećih hrvatskih poduzeća moglo podmiriti svoja dugovanja, da bi kroz banke ponovo potekao kunski “krvotok”. Kad bi vidjele da se financijski sustav stabilizirao, banke bi same počele kreditirati privredu.
Zatim bi kunu trebalo sustavno deprecirati po tri posto na godinu kako bi se obnovila konkurentnost hrvatske privrede u inozemstvu...
No, za manje od godine dana, bude li sve po planu, Hrvatska narodna banka i njezin novi guverner posve će izgubiti bilo kakve ovlasti za kreiranje monetarne politike u Hrvatskoj. Preuzet će ih Europska centralna banka.
Prvoga srpnja 2013. HNB će postati članom Europskog sistema centralnih banaka (ESCB), u kojem sve odluke donosi Vijeće guvernera, u kojemu će dr. Boris Vujčić biti jedan od 28 članova, s jednim glasom, i to osobno, kao posve neovisni stručnjak, a ne kao zastupnik ili predstavnik Hrvatske ili HNB-a.
HNB će, kao i sve druge nacionalne središnje banke u Uniji, primati instrukcije od Vijeća izvršnih direktora Europske centralne banke i te upute provoditi na svom teritoriju.
Možemo se samo nadati da će europska monetarna vlast za gospodarske probleme hrvatske vrste imati više sluha i bolja rješenja nego što je to do sada imala domaća monetarna politika.