Ministri rada Europske unije ovih su dana donijeli prijedlog o reformi Direktive o upućivanju radnika, koja predviđa da uvozni i lokalni radnici imaju iste plaće. Tvrtke, dakle, moraju plaćati istu plaću na mjestu gdje se posao obavlja, bez obzira odakle dolazi radnik ili tvrtka koje ga šalje, pa će hrvatski građevinar, vozač ili, primjerice, instalater koji je poslan da obavlja posao u Njemačkoj, od sada imati istu plaću koju dobivaju njegovi kolege iz Njemačke.
Sporazumu o reviziji direktive su se protivili ministri iz Poljske, Mađarske, Latvije i Litve, a suzdržani su bili ministri Velike Britanije, Irske i Hrvatske.
Trenutno je, naime, moguće da tvrtke iz članica Europske unije šalju radnike na posao u druge zemlje EU-a, a da im visina plaće bude kao u domovini. No, Bruxelles već odavno u tom području vidi potrebu reforme jer smatra da se radi o nedopustivom izigravanju tržišnog natjecanja te već više od dvije godine zemlje članice pokušavaju postići dogovor oko promjene direktive koja je na snazi od 1996. godine.
Pitali smo što o tome misle sektorska udruženja u Hrvatskoj koja okupljaju građevinske radnike, prijevoznike, instalatere...
Davorko Vidović, savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje HGK, kaže da se načelno i dugoročno prihvatljivo načelo „za isti posao, na istomu mjestu, ista plaća“ ne može zakonski nametnuti, već se sustavnim mjerama poticanja razvoja konkurentnih gospodarstava svih, a posebno manje razvijenih članica, trebaju stvarati uvjeti za njegovo ostvarenje.
- HGK se zalaže za uklanjanje svih prepreka slobodnom i jedinstvenom tržištu i za nesmetani razvoj ukupnoga europskoga gospodarstva, ali i za prepoznavanje svih specifičnih povijesno-kulturološki utemeljenih razlika među članicama EU, koje se moraju uzimati u obzir prilikom donošenja bilo koje politike EU. Nepriznavanje tih razlika, pa i konkurentskih prednosti pojedinih članica, direktno ugrožava općenito prihvatljivu slobodu trgovine robama i uslugama. Razlike u plaćama imaju brojne uzroke i ne mogu se smatrati socijalnim dampingom. Ovaj argument koristi se kako bi se prikrile protekcionističke mjere za zaštitu pružatelja lokalnih usluga od poštene konkurencije – kaže Vidović.
Odluka Komisije, nastavlja, ne pridonosi približavanju željenom cilju ujednačavanja uvjeta slobodnog tržišnog poslovanja, već suprotno tome, predstavlja korak nazad u mogućnostima ekonomski slabijih članica za ravnopravniju tržišnu utakmicu. Nadalje, smatra da predložena revizija ignorira specifične uvjete u svakoj državi članici ili u pojedinom društvu jer je politika plaća nacionalna nadležnost, a nacionalni sustavi nagrađivanja vrlo su različiti u cijeloj EU. Činjenica je da naknade uključuju različite komponente i bilo bi potrebno za svaku zemlju odrediti koja će od tih komponenti biti obvezni dio nagrade izaslanih radnika, što ne bi značilo ublažavanje, već dodatno administrativno opterećenje za mala i srednja poduzeća.
- U ovome trenutku je teško precizno odrediti kako će se Odluka odraziti na brojnost hrvatskih tvrtki i broj upućenih radnika, ali je izvjesno njihovo smanjivanje u okviru europskoga gospodarskog prostora. Kako se radi o 39.000 radnika koji se godišnje upućuju, što čini 2,5 posto od ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj, tj. 1,9 posto od ukupnog broja upućenih radnika u EU iz različitih sektora, moguće je pretpostaviti značajnije smanjenje toga broja, odnosno smanjenje ionako niske stope zaposlenosti u Hrvatskoj, jer je izvjesno da Odluka Komisije ne ide na ruku tvrtkama iz slabije razvijenih dijelova EU, koji dio svoje konkurentne prednosti temelje i na nižim plaćama - zaključuje Vidović.
Mirjana Čagalj, potpredsjednica HGK za graditeljstvo, promet i veze, također, kaže da gospodarstvenici HGK nisu zadovoljni stavovima Europske Komisije.
- U slučaju građevinskog sektora vrijede pravila univerzalno važećih kolektivnih ugovora od strane socijalnih partnera te propisani minimalni uvjeti na koje upućeni radnici imaju pravo su minimalna plaća države domaćina, maksimalno vrijeme rada i minimalna razdoblja odmora, minimalno plaćeni godišnji odmor, uvjeti za iznajmljivanje radnika putem privremenih radnih tijela, uvjeti zdravstvene zaštite, sigurnost, higijena na radu i ravnopravnost spolova – komentira Čagalj te napominje da novi okvir pravila, uvjeta i odredbi radnoga odnosa koji će se primjenjivati na radnike upućene u države članice EU donosi određene promjene u odnosu na plaće upućenih radnika, univerzalno važećih kolektivnih ugovora, pod-ugovaranja radova i dr.
Dario Soldo, direktor Sektora prometa, ističe da iako je prijedlog Komisije da se Direktiva o upućivanju radnika odnosi i na mobilne radnike, tj. na vozače u javnome cestovnom prijevozu, do daljnjega će se na njihov rad primjenjivati do sada važeća pravila.
- S obzirom na specifičnost ove djelatnosti, još uvijek se vode pregovori oko načina reguliranja odredbi u vezi vozača, a modaliteti će se odlučiti kao dio "paketa mobilnosti" koji se odnosi na regulativu o cestovnom prijevozu koja je u pripremi - kaže Soldo.
U pogledu upućivanja radnika-vozača, nastavlja, Komisija predlaže da se vozači smatraju upućenim radnicima ako se na području države članice nalaze više od tri radna dana. U istom prijedlogu navodi se da se dnevno radno razdoblje kraće od šest sati provedeno na teritoriju države članice domaćina smatra kao pola dana, a dnevno radno vrijeme od šest sati ili više na državnom području države članice domaćina smatra se punim radnim danom.
- HGK se protivi Prijedlogu direktive o izmjeni Direktive o upućivanju radnika prema kojem bi se ista primjenjivala i na mobilne radnike, tj. vozače u međunarodnome cestovnom prijevozu, odnosno na prijevoz u tranzitu, bilateralni prijevoz i cross-trade prijevoz, tj. prijevoz između dvije države članice, a koje nisu države sjedišta prijevoznika – napominje Soldo.
On smatra da će pravila kako su navedena u Prijedlogu direktive dovesti do situacije da će većina prijevoza biti podvrgnuta ovim pravilima i poduzetnici će biti suočeni s iznimno velikim administrativnim zahtjevima i opterećenjima.
- Direktiva će zahtijevati primjenu velikog broja različitih nacionalnih propisa o mjesečnoj plaći. Kontrolne službe i prijevoznici se u provedbi vjerojatno mogu suočiti i s dvadeset različitih nacionalnih propisa ovisno o tome u koliko država su taj mjesec obavljali prijevoz, a moguće i s više različitih propisa o minimalnim plaćama ovisno o stažu vozača, vozilu, vrsti robe koju prevozi i drugim – upozorava Soldo.
Ovo posebno pogađa mala i srednja poduzeća koja nisu ekipirana na način da imaju posebno administrativno osoblje koje bi moglo obavljati odnosne administrativne poslove i nositi se s propisima raznih zemalja i zahtjevima vezanima za ispunjavanje zahtjevne dokumentacije. Sve navedeno povećava troškove tvrtki što dovodi do povećanje cijene prijevoza za korisnike, smanjenja konkurentnosti prijevoznika, posebno manjih, a što posljedično indirektno ograničava pristup tržištu.
U Hrvatskoj licence za međunarodni prijevoz ima ukupno oko 3.600 cestovnih teretnih prijevoznika i oko 700 autobusnih prijevoznika, koji raspolažu s oko 14.500 teretnih vozila i oko 4.000 autobusa. HGK nema podatke o konkretnom broju vozača koji će biti podložni primjeni ove Direktive, ali se može pretpostaviti da se radi o više tisuća.