Glasniji dio intelektualaca i političara, bez ijednog argumenta i brojke kojim bi potkrijepili vlastite tvrdnje, godinama neprekidno ponavlja da živimo u divljem, neobuzdanom, neoliberalnom kapitalizmu u kojem štednja uzrokuje krizu. No čak i letimičan pogled na proračunske prihode i rashode pokazuje kako štednje - nema. Liberalni kapitalizam podrazumijeva smanjenje potrošnje države, manji utjecaj države na gospodarstvo te posljedično smanjenje poreznog opterećenja da bi se odluke o potrošnji prepustile građanima, a investicije privatnim tvrtkama.
Vidimo li takav razvoj događaja u zadnjih 20 godina, a posebno od početka krize?
Postoji jedino rast državne potrošnje, rast zaduženja i rast poreza. Država već godinama troši više nego što zarađuje te tako ne samo da istiskuje privatni sektor, nego zadužuje i buduće generacije. Prema objavljenoj Strategiji Vladinih programa , ni budućnost Hrvatskoj ne donosi nikakav zaokret po tom pitanju. Jačanje uloge privatnog sektora potpuno je zanemareno, a sve smjernice upućuju na rast regulacija, državne intervencije i državnog spašavanja i vođenja gospodarstva. Kombinacija svjetske krize i nerealnog rasta uzrokovanog ulaganjem u neisplative kapitalne projekte doveli su do pada BDP-a od 11,8 posto, a promašenost fraze o vlasti neoliberalng kapitalizma u Hrvatskoj pokazuje i činjenica da je naša najveća deklarativno desna stranka svjetlosnim godinama udaljena od ekonomske desnice.
Prema tablici rashoda konsolidirane opće države, državi rashodi su 2005. (dakle par godina prije početka krize) iznosili 100 milijardi kuna, početkom krize, tj. 2008. porasli su na 130,2 milijarde kuna, a prošle godine narasli su do 132,4 milijarde kuna. Tu o štednji nema ni govora, možemo samo reći da se brzina rasta proračuna usporila, a sve predikcije proračuna ukazuju na nastavak rasta potrošnje.
Što se gospodarstva i zaposlenosti tiče, od ožujka 2007. do ožujka 2013. prerađivačka industrija izgubila je gotovo 50.000 radnih mjesta. U nesigurnim uvjetima poslovanja, neprestanih izmjena pravila poslovanja i poreza ne možemo očekivati zdravu investicijsku klimu, te rast zapošljavanja. Zbog pada prihoda i potrošnje građana nastradala je i trgovina u kojoj je izgubljeno 30-ak tisuća radnih mjesta, te brojni drugi sektori koji pune proračun.
S druge strane država je zapošljavala i opterećivala proračun kao da ne postoji problem s proračunskim rashodima. Obrazovanje je dobilo novih 12. 000 djelatnika, zdravstvena zaštita i socijalna skrb 8500, a administrativne djelatnosti dodatnih 5000 zaposlenih. Sve to dovelo je do rasta izdvajanja za plaće u državnom i javnom sektoru.
Naknade zaposlenima tako su 2008. iznosile 33,6 milijardi, a 2012. godine 35,4 milijarde kuna. U periodu od 2008. do 2012. uplaćeni socijalni doprinosi smanjili su se 3 milijarde, a isplate su porasle 2 milijarde. Dakle, sve manje radnika puni proračun, a sve više njih o njemu ovisi. Socijalne naknade 2005. iznosile su 42 milijarde kuna, 2008. godine 53 milijarde, a 2012. godine 56 milijardi kuna. Subvencije su 2005. iznosile 6 milijardi kuna, da bi do 2008. narasle do 8,1 milijarde, te u godinama krize polagano padale do 6,8 milijardi.
Što sve to znači za građane? Ukratko, veći porezi danas, još veći sutra.
Država je 2005. od građana prikupila 60,5 milijardi kuna poreza, a 2008. brojka je narasla na 79,7 milijardi. Tijekom krize, brojni građani suočeni sa smanjenjem plaća ili otkazima, smanjili su osobnu potrošnju, te je u 2012. u proračun uplaćeno 74 milijarde kuna. No država na smanjenje prihoda nije reagirala štednjom i restrukturiranjem, nego je nastavila trošiti, a proračunsku rupu krpati pojačanim zaduživanjem. Rashodi za mirovine nastavljaju rasti, zdravstvo ponovno treba sanirati sa 5 milijardi kuna (ili oko 1200 kuna po svakom muškarcu, ženi i djetetu), no ni jedno od ta dva ministarstva nije kandidat za promjene, dok god se iz građana može iscijediti dodatna kuna.
Uz sve to, još jednu bitnu stvar treba uzeti u obzir. Ubrzano starenje stanovništva, uz nisku stopu fertiliteta, te porast očekivane životne dobi predstavljaju velik izazov za već bankrotirani mirovinski sustav, koji vlade uporno odbijaju restrukturirati.
Već sada je više od četvrtine Hrvata u mirovini, a sustav se održava ogromnom pomoći iz proračuna.
Tako su 2011. ta dodatna izdvajanja iznosila 46 posto ukupnog troška mirovinskog sustava, a to znači: za svakih 100 kuna koje ste dali za mirovine, platili ste i dodatnih 85 kuna za neki oblik općih poreza za saniranje i održanje mirovinskog sustava na životu.
Status quo samo produbljuje problem i otežava rješenje, a izgledno povećanje odljeva mladog stanovništva u potrazi za poslom u inozemstvu za trenutno dizajniran model mirovinskog sustava ne predstavlja ništa dobro.
Nakon godina življenja na posuđenom novcu i posuđenom vremenu, Hrvatska se polako, ali sigurno susreće s okrutnom stvarnosti.
Sve to samo pokazuje kako su (ne samo od 2008. nego u proteklih 20-ak godina) rast državne potrošnje, mislokacija resursa i kupovanje socijalnog mira radi opstanka na vlasti uništili ekonomiju, ugušili tržište, desetkovali poduzetništvo i privatnu inicijativu.
Uz nikakve naznake budućih zdravih reformi državnog i javnog sektora i kreiranja uvjeta za razvoj konkurentnog gospodarstva i tržišta koji bi doveli do dugoročne održivosti, te nastavka deficitarne potrošnje i zaduživanja u funkciji potrošnje radi kratkoročnog očuvanja postojeće situacije, Hrvatska sve više ide prema pravim socijalnim neredima.
Priče kako trenutni štrajkovi predstavljaju izlazak radničke klase na ulice uglavnim nemaju previše veze sa stvarnosti. U trenutnim štrajkovima sudjeluju državni monopolisti i studenti ljevičarskih uvjerenja. Toj grupi korisnika proračuna uskoro se očekuje i pridruživanje poljoprivrednika ponovno nezadovoljnih poticajima. Ona istinska radnička klasa sa svojim neizvjesnim plaćama i nesigurnim radnim mjestima očito se jedina mora pripremiti na još štednje, odricanja i otkaza u korist očuvanja takozvanih stečenih prava i beneficija proračunskih korisnika.