Nakon kratkotrajnoga rata u Sloveniji i raspada Jugoslavije u hrvatsko-slovenskim odnosima ispočetka nisu na prvome mjestu bila teritorijalna pitanja, a još manje granične nesuglasice ili sporovi. No s vremenom, a osobito otkako je Hrvatska napredovala na putu ulaska u Europsku uniju, slovenska je politika i diplomacija sve jače posezala za pitanjem morske i kopnene granice, služeći se time kao sredstvom pritiska i ucjene, a slovenski su teritorijalni apetiti, iz godine u godinu, bivali sve veći. Tim je slijedom, na inicijativu i uz posredovanje Europske komisije, između Hrvatske i Slovenije bio sklopljen Sporazum o arbitraži, potpisan u Stockholmu 4. studenoga 2009.
Arbitražni postupak pred ad hoc peteročlanim arbitražnim vijećem počeo je nakon potpisivanja Ugovora o pridruživanju Hrvatske EU, 9. prosinca 2011. Strane su se složile o tajničkim uslugama Stalnog arbitražnog suda (PCA: Permanent Court of Arbitration) u Haagu i početkom 2012. izabrale trojicu priznatih međunarodnih arbitara: francuskog pravnika Gilberta Guillaumea kao predsjednika Arbitražnog suda, a njemačkog suca Bruna Simmu i oxfordskog profesora Vaughana Lowea kao članove. Svaka država izravno je imenovala još po jednog arbitra: Hrvatska bivšeg potpredsjednika Međunarodnog suda za pravo mora prof. Budislava Vukasa, a Slovenija dr. Jerneja Sekolca, arbitra specijaliziranog za trgovačko pravo. Nakon dvogodišnje pismene faze postupka, provedene od 2012. do proljeća 2014. godine, u lipnju 2014. u Haagu, u Palači mira – sjedištu PCA, ali i Međunarodnog suda – održana je usmena rasprava. Arbitražni sud bio je najavio donošenje presude za prosinac 2015.
Međutim, 22. srpnja mediji, prvo u Srbiji, a potom u Hrvatskoj, objavljuju tonske zapise i dijelove razgovora jednog od arbitara Jerneja Sekolca i zastupnice Slovenije pred Arbitražnim sudom Simone Drenik. Ta objava razotkriva konspiraciju između arbitra i predstavnice Slovenije kao stranke u postupku, a na vidjelo posredno dolaze i razni zakulisni podaci iz tijeka arbitražnog postupka unutar sudskog vijeća i tajništva PCA. Objelodanjuje se da je arbitar Sekolec postupao u sprezi sa zastupnicom Slovenije, prenosio joj povjerljive informacije dostupne arbitrima te primao njezine upute, pri čemu se išlo toliko daleko da se dvojac dogovarao o načinima podmetanja dokumentacije, osmišljavanju taktike za utjecanje na pojedine arbitre, a sve s ciljem protupravnog utjecaja na ishod spora u korist Slovenije.
Već 23. srpnja, dan nakon objave skandaloznih transkripata, arbitar Sekolec i zastupnica Slovenije Drenik podnose ostavke. Međutim, Slovenija ubrzo, već 28. srpnja, u zamjenu imenuje novog arbitra – i to ni manje ni više nego aktualnog predsjednika Međunarodnog suda u Haagu Ronnyja Abrahama. Dva dana kasnije, 30. srpnja, ostavku na funkciju arbitra podnosi prof. Budislav Vukas, obrazlažući da su brojne povrede načela arbitraže i protupravno ponašanje zastupnice Slovenije i arbitra Sekolca takvih razmjera da njihove ostavke nisu dovoljne za ispravljanje štete nastale za arbitražni postupak.
A samo nekoliko dana nakon toga, 3. kolovoza, ostavku podnosi i tek imenovani sudac Abraham. U priopćenju što ga je Tajništvo PCA objavilo sa zadrškom od dva dana, 5. kolovoza, stoji da se predsjednik Međunarodnog suda Abraham prihvatio sudjelovanja u arbitražnom postupku u nadi da bi to “moglo pomoći u obnovi povjerenja među strankama i Arbitražnim sudom te omogućiti normalan nastavak procesa, uz suglasnost obiju strana”, no da je ostavku podnio uvidjevši “da se u sadašnjoj situaciji ta očekivanja ne mogu ostvariti”.
U međuvremenu, Hrvatski sabor, na izvanrednoj sjednici održanoj 29. srpnja, jednoglasno donosi zaključak kojim obvezuje Vladu na pokretanje postupka za prestanak Sporazuma o arbitraži, zbog bitne povrede Slovenije. Vlada 30. srpnja donosi takvu odluku, u skladu s odredbama Bečke konvencije o pravu ugovora, a Ministarstvo vanjskih poslova izvještava Sloveniju i Arbitražni sud da Hrvatska prestaje primjenjivati Sporazum o arbitraži. Premijer Milanović poziva zatim slovenskog premijera Cerara na dogovor o iznošenju bilateralnog spora pred odgovarajući međunarodni forum, no Cerar taj poziv odbija jer Slovenija i dalje ustrajava na arbitraži.
Unatoč opisanom razvoju, koji je bez presedana u novijoj međunarodnoj praksi, Arbitražni se sud nije raspustio. Nakon što ni Hrvatska ni Slovenija nisu imenovale nove arbitre, imenovao ih je, s osloncem na članak 2. Sporazuma, sam predsjednik Arbitražnog suda Gilbert Guillaume. Premda mu je za pronalaženje novih arbitara bilo potrebno dulje vrijeme, Tajništvo PCA 25. rujna napokon je izdalo novo, i za sada posljednje priopćenje, u kojem je objavljeno da je Guillaume za arbitre imenovao norveškog veleposlanika u Parizu Rolfa Einara Fifea te Nicolasa Michela, nekoć pravnog savjetnika Ministarstva vanjskih poslova Švicarske, a sada umirovljenog profesora prava.
Od tog su priopćenja prošla puna dva mjeseca, a od objave transkripata i izbijanja arbitražnog skandala čak pet mjeseci. No, Arbitražni sud najavio je poduzimanje novih koraka. Za komentar nastale situacije i perspektive u rješavanju hrvatsko-slovenskog graničnog spora razgovarali smo s prof. dr. Davorom Vidasom, međunarodnim pravnikom i direktorom Odjela za pravo mora u Institutu Fridtjof Nansen u Oslu.
Davora Vidasa sretao sam, inače, kao mladića, studenta, u uredništvu davno upokojenoga lista za kulturu Oko, gdje smo radili njegov otac, ugledni književnik i novinar Fedor Vidas i ja. Čak je jedan od prvih stručnih radova objavio u našim novinama. Bio je to članak “Nuklearno pravo: od Hirošime do transfera nuklearne tehnologije” (1984., br. 316, za znatiželjnije čitatelje). No, eto, posvetio se u daljnjem radu pravu mora, ali se tim prvim stručnim koracima vratio u posljednje vrijeme u sklopu Radne grupe za antropocen, jer se posljedice početka nuklearnog doba uzimaju u zadnje vrijeme kao jedan od ozbiljnih geoloških pokazatelja sadašnje prekretnice epoha u povijesti Zemlje.
Gospodine Vidas, bili ste pravni savjetnik hrvatske Vlade u stvari arbitraže, međunarodni ste pravnik. No, i povrh pravnih razmatranja, očito je da je arbitražni postupak sada do te mjere zagađen da je sasvim obezvrijeđen. Kako onda komentirate najavu Arbitražnog suda da namjerava nastaviti arbitražni postupak, i to tako što će razmotriti stajališta obiju strana, uključujući, kako to Sud navodi, učinke hrvatske odluke o pokretanju postupka prestanka Sporazuma o arbitraži i posljedice po arbitražni postupak događaja koji su doveli do te odluke?
– Tu bih najavu komentirao upravo onako kako je i iznesena: kao najavu, prije svega, proceduralnih razmatranja. Arbitražni sud svakako je dužan donijeti proceduralnu odluku. Istina, takvu je odluku mogao donijeti već ranije, jer su okolnosti slučaja, bolje rečeno neviđenog skandala koji se dogodio u ovom arbitražnom postupku, na konkludentan način već potvrđene ostavkama glavnih aktera: arbitra Sekolca i zastupnice Slovenije. Nastavak priče koji je uslijedio, začinjen daljnjim dvjema ostavkama uglednih profesora i sudaca, odgođenim priopćenjima i sličnim, u najmanju je ruku mučno i teško pratiti mnogima koji su dobro upućeni u načine funkcioniranja međunarodnog pravosuđa i svjesni važnosti koju u cijelom tom sustavu ima neupitnost vjerodostojnosti sudske odnosno arbitražne instance. Upravo je ta kvaliteta povjerenja u vrhunsku objektivnost i nepristranost suđenja pred međunarodnim pravnim forumom, u ovom slučaju arbitražom, bila bitna za rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora. To je sukus Sporazuma o arbitraži, on je zato i nastao, a na tom temelju je onda oformljen i Arbitražni sud. Taj sud sada, istina, može donijeti proceduralnu odluku, no ima i elemenata koji ovdje bitno izlaze iz sfere njegova djelokruga, izvan onoga što se naziva “Kompetenz-Kompetenz” – načelo o ovlasti suda na odlučivanje o vlastitoj nadležnosti – i o kojima sud ne može valjano odlučivati.
Možete li to ukratko pojasniti? Naime, dojam je da se, bez obzira na to što Arbitražni sud u sljedećem razdoblju poduzeo, nastavkom arbitražnog postupka ne može više očekivati rješenje merituma hrvatsko-slovenskog spora. Može li se takvo stajalište opovrgnuti?
– Temeljne povrede su ovdje izvršene na barem dvije razine. Jedna je razina odnosa između Arbitražnog suda i pojedinog arbitra, kao i države stranke u sporu. Ono što je počinio arbitar Sekolec, u sprezi sa zastupnicom Slovenije, zasigurno ulazi u tu razinu i podliježe odlučivanju Arbitražnog suda o sudbini postupka. Volio bih vjerovati da će Sud, uza svu razumljivu ambiciju da unatoč svim teškoćama nastavi postupak, ipak zaključiti da je procesu arbitriranja u ovom slučaju nanesena takva šteta da je što brži prekid neophodan kako bi se zadržalo povjerenje u instituciju.
Međutim, postoji i druga razina, koja je u domeni pravnih odnosa između dviju država, Hrvatske i Slovenije, koje su među sobom sklopile međunarodni ugovor. Djelatnost zastupnice u arbitraži jest djelatnost države. Na toj je razini, u odnosima između dviju država, došlo do bitnih povreda, i to takvih koje su u pravom smislu fundamentalne. Slovenija se, prije svega, grubo ogriješila o temeljnu normu međunarodnog prava, prema kojoj se ugovori na snazi moraju izvršavati u dobroj vjeri. Djelatnost slovenske zastupnice jest školski primjer upravo suprotnog od “dobre vjere” – to je djelovanje u očitoj namjeri da se izigraju odredbe sporazuma. A time je izvršena i fundamentalna povreda samog Arbitražnog sporazuma jer je, spregom s jednim od arbitara, bit objektivnog i nepristranog suđenja sasvim obezvrijeđena.
Ako biste me onda pitali, koje je konkretno odredbe Arbitražnog sporazuma Slovenija povrijedila, rekao bih vam – sve one koje su u tadašnjem postupku bile bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe tog sporazuma.
Svakome tko je pročitao transkripte objavljene 22. srpnja nužno se nameće niz pitanja, koja se u osnovi svode na jedno: je li doista moguće da se u međunarodnim postupcima stvari rješavaju na takav način? Tamo se spominju privatne večere, naknadno namještanje i doturanje dokumentacije, ali i nonšalantno baratanje državnim područjem u trećinama ili četvrtinama...
– Točno je da sadržaj onoga što je do sada objavljeno ili dostupno baca sjenu na sam postupak i otvara niz daljnjih pitanja. Niti jedno od tih pitanja za sada nije javno i, štoviše, službeno postavljeno, niti je za sada traženo daljnje objašnjenje o istinitosti navoda koje je iznosio arbitar Sekolec, na primjer o njegovim privatnim kontaktima s drugim arbitrom na kojem je, prema njegovim riječima, on 'radio'. Također, je li doista predao tajniku arbitraže naknadnu dokumentaciju koju je spominjao? Ne postavlja se ni pitanje o višestrukoj šteti koja je, zloupotrebom arbitražnog postupka slovenske zastupnice i arbitra, nanesena Hrvatskoj. U konačnici, povjerenje javnosti počiva na uvjerenju o neupitnoj objektivnosti i nepristranosti sudskog vijeća. To je bit za meritorno rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora pred bilo kojim međunarodnim sudbenim tijelom.
Hrvatsku javnost u ovom trenutku ipak zanima kada će se i kako riješiti hrvatsko-slovenski granični spor. Kakve su vaše procjene?
– Mislim da je ovo vrijeme kad treba 'stati na loptu' i stvari iznova sagledati u njihovu pravom sadržaju. Hrvatsko-slovenski spor, zbog arbitražnog skandala, posljednjih je mjeseci postao jednom od glavnih tema, ne samo u kuloarima gotovo svake konferencije međunarodnih pravnika, nego je tome bilo posvećeno i završno predavanje na ovogodišnjoj konferenciji Europskog udruženja za međunarodno pravo, održanoj u rujnu u Oslu. U jesenskom, dvomjesečnom izdanju utjecajnog međunarodnog časopisa Global Arbitration Review, arbitražni skandal u predmetu između Hrvatske i Slovenije poslužio je kao glavna tema broja, s velikim naslovom, “Otrovne vode?”, istaknutim na naslovnici. Jesu li naše vode doista otrovne? Je li naš spor baš takvih razmjera da bi opravdao toliki interes međunarodne javnosti i drmao koridore renomiranih međunarodnih institucija?
U osnovi, bavimo li se mi ovdje doista krupnim graničnim sporom ili tek prividom nekog takvog spora, odnosno kreiranom političkom percepcijom? Jer samo to bi moglo objasniti takav nerazmjeran naglasak na jednom, među nebrojenim drugim međunarodnim graničnim sporovima. Ne zaboravite, danas je u svijetu riješena jedva polovica otvorenih pitanja razgraničenja na moru! U gotovo svima se radi o većem području...
U tekstu iz 2009. pisali ste: 'Granični spor između Hrvatske i Slovenije mogao bi se relativno brzo i lako riješiti primjenom međunarodnog prava pred Međunarodnim sudom'. Na osnovi čega ste gradili takvo stajalište?
– Na temelju stvarnog, a ne perceptivnog opsega tog graničnog pitanja. Granica između Hrvatske i Slovenije ondje je gdje je bila na dan proglašenja njihovih deklaracija o neovisnosti, 25. lipnja 1991. Tada nekog osobitog graničnog spora nije bilo, nego se moglo govoriti o relativno manjim problemima u preciznom utvrđivanju granične crte, osobito u području ušća rijeke Dragonje, između njezina prirodnog toka i naknadno izgrađenog odvodnog kanala. Uostalom, Sloveniju je priznale kao državu tadašnje članice Europske zajednice i temeljem Mišljenja br. 7 Badinterove komisije, od 11. siječnja 1992., u kojem stoji da je Slovenija izjavila kako nema teritorijalnih sporova niti s jednom susjednom državom, kao ni – izrijekom – s Republikom Hrvatskom! Ta činjenica kao da je u međuvremenu pala u zaborav...
Poznat je, međutim, slovenski Memorandum o Piranskom zaljevu, iz travnja 1993., kao i niz kasnijih akata, sve do zakona o proglašenju zaštićene ekološke zone i o epikontinentalnom pojasu Slovenije iz 2005., kojim su se njezini zahtjevi na moru širili sve južnije...
– Svi su ti zahtjevi, od 1993. nadalje, predstavljali kreiranje i širenje područja spora ondje gdje ga nije bilo na dan 25. lipnja 1991. Međutim, ti slovenski zahtjevi, koliko god nerealni bili, vrlo su vješto
medijski predstavljani, ne samo u slovenskim, nego i u renomiranim inozemnim medijima, i zatim uporno i dosljedno ponavljani. Tako ste, na primjer, u New York Timesu mogli svojedobno pročitati nonsens prema kojem je Sloveniji važnost Piranskog zaljeva u tome da bi imala pristup do otvorenog mora, kao i da njezini brodovi moraju proći kroz taj zaljev da bi došli do luke Kopar. A u Memorandumu Slovenije iz travnja 1993. piše da bi njezino teritorijalno more s Hrvatskom trebalo razgraničiti na specifičan način, jer se 'radi o vitalnom pitanju stjecanja dovoljnih količina prirodnih izvora za preživljavanje slovenskog naroda'. Dvadeset i nešto godina kasnije, teritorijalno more i dalje nije razgraničeno, no preživljavanje slovenskog naroda s time doista nije ničime povezano. Cijelo to vrijeme pitanje Svete Gere, koja je nesporno hrvatski teritorij pod okupacijom Slovenije, jedva da se spominje – a slovensko osoblje se i dalje tamo nalazi!
Čulo se, osobito u televizijskim blic-anketama, rezoniranje: 'Dajte Slovencima taj lavor mora', kad ga već imamo toliko, pa što škrtarimo?! Doista, Hrvatska posjeduje čak 6278 kilometara obalne crte, računajući i onu oko više od tisuću otoka, nasuprot slovenskih 45 kilometara...
– Jedan od vrlo vješto plasiranih 'argumenata” je upravo taj o kratkoj obali Slovenije naspram vrlo dugoj, razvedenoj obali Hrvatske. No, to s razgraničenjem nema nikakve veze, jer tu nije važna ukupna obala neke zemlje, nego samo tzv. relevantna obala, a to je ona koja se uzima u obzir pri određenju granične crte na moru. Da nije tako, podjela mora na političkoj karti svijeta danas bi izgledala sasvim drukčije.
Vi ste jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji stvari naziva punim imenom i ne boji se govoriti istinu. Stoga ste 2009. uputili otvoreno pismo hrvatskim i slovenskim političarima, naslovljeno 'Odgovornost za granice'. Biste li ga i danas ponovili ili biste ga sada mijenjali?
– To je otvoreno pismo u integralnom tekstu bilo objavljeno početkom veljače 2009. u Glasu Koncila i na internetskom portalu Index.hr, a u sažetom obliku preneseno u drugim hrvatskim i slovenskim medijima. Bit pisma sastojala se u dvije poruke. Prva, da hrvatski i slovenski političari imaju visok stupanj odgovornosti za omogućivanje postizanja trajnog i stabilnog rješenja graničnog spora između Hrvatske i Slovenije. I druga, da dugotrajno stabilno rješenje može biti samo ono koje se temelji na vladavini prava u odnosima među državama, tj. na međunarodnom pravu, a da je međunarodno pravosudno tijelo koje to može omogućiti Međunarodni sud u Haagu. Danas bi me možda zasvrbjeli prsti da dodam i treću poruku: gospodo političari, ako to sada niste u stanju omogućiti, ostavite stvar po strani na neko vrijeme i nemojte podgrijavati 'spor', nego prepustite njegovo rješavanje budućim, mudrijim naraštajima; možda će se oni znati obračunati s nečime što bi se u iskusnijim zemljama tretiralo poput bure u čaši vode.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
