U Hrvatskom dizajnerskom društvu otvorena je izložba grafičkog dizajna Dejana Kršića, pod nazivom “Što, kako i za koga&tako dalje”.
Dejan Kršić diplomirao je povijest umjetnosti i etnologiju, no ponajviše ga znamo kao grafičkog dizajnera. Počeo je raditi krajem sedamdesetih u novinama Studentskom listu, Poletu, Quorumu, Startu i Danasu. Devedesetih godina bio je jedan od pokretača, grafički i glavni urednik dvotjednog magazina Arkzin. Posljednjih deset godina član je udruge za vizualnu kulturu WHW/Što, kako i za koga.
Kroz novu izložbu u HDD-u ponajviše se provlači vaša suradnja s kustosicama WHW. Suradnja je započela povodom izložbe posvećene 152. godini Komunističkog manifesta. Kako je to izgledalo?
- Objavljivanje Komunističkog manifesta sa Žižekovim predgovorom nismo shvaćali kao reizdanje jednog klasika, nego kao političku intervenciju u društvenu klimu tuđmanovskih 90-ih. Ideja je bila i da javnim akcijama potaknemo diskusiju o temama aktualnog kapitalizma. Tako sam pozvao Natašu Ilić da zamisli projekt, nešto što sam maksimalno ambiciozno vidio kao nekoliko performansa u javnom prostoru. Ta ideja se na kraju razvila u veliku međunarodnu izložbu koja je održana u tada neuobičajenoj suradnji grupe nezavisnih kustosica, Arkzina, multimedijalnog instituta mi2 i njihovog tek pokrenutog net-kluba mama te HDLU-a koji je tad vodila Nevena Tudor, otvorena za takve neobične prijedloge.
U intervjuu uz izložbu kažete da se do sada niste, začudo, niti posvađali niti poubijali. Znači da suradnja dobro funkcionira?
- Svaka kreativna suradnja zna biti naporna, zbog toga se i najuspješnije muzičke grupe raspadaju. Rekao bih da dobro surađujemo. Zajedno promišljamo osnovni koncept projekta, a onda se ja baš ne petljam u kustoski dio posla, a ni one se ne miješaju u dizajn.
Prošli ste, zajedno, mnogo toga. Da li su se mogli, primjerice, očekivati protesti skupine katolika protiv jedne kutije šibica, kako je bilo uz izložbu “Stvarno korisno znanje” u Muzeju Reina Sofia?
- Možda i naivno, nismo očekivali probleme baš oko toga rada, budući da smo na izložbi imali i projekte koji su ozbiljno propitivali granice hrabrosti muzeja. Na primjer rad «Autonomna kocka» Trevora Paglena i Jacoba Appelbauma, za koje možda znate preko filma o Edwardu Snowdenu “Citizenfour”, pomoću kojeg je javna internetska mreža muzeja za vrijeme trajanja izložbe radila preko kontroverznog sustava Tor koji osigurava anonimnost korisnika, tj. zaštitu od nadgledanja. Očekivali smo da će neki od projekata pokrenuti javnu raspravu, ali najkonzervativniji dijelovi društva očigledno prvi agresivno reagiraju.
Surađivali ste i na izložbi o fašizmu u suvremenom društvu. Čini mi se da ta izložba nije bila toliko razvikana, a postavila je vrlo bitno pitanje?
- Pitanje onoga što se naziva oblicima suvremenog fašizma je jedna od konstantnih tema WHW-a, jasno povezana s tematiziranjem suvremenog kapitalizma. Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, najbolje je da šuti i o fašizmu. WHW upravo realizira projekt Otpisane, o čišćenju “nepoćudnih” knjiga iz hrvatskih knjižnica 90-ih.
Na koji ste način birali podatke koje ste kontekstualizirali na svojoj izložbi u Hrvatskom dizajnerskom društvu?Uz same početke, primjerice, stoji kako je 2000. samo sedam posto stanovništva koristilo internet?
- U projektima WHW-a nikad nije riječ o umjetničkim djelima kao tek lijepim objektima. Uvijek je važan društveni kontekst. Kako sam formu timelinea, kao vizualizacije vremenskog toka, sinhroniciteta pojedinih događaja, doslovno njihovog uvezivanja s drugim društvenim zbivanjima, još od Arkzina preko niza WHW projekata često koristo, Marku Golubu kao kustosu i Hrvoju Živčiću, dizajneru izložbe, činilo se vrijednim da taj pristup i ovdje ponovimo. Podatak o korištenju interneta mi je posebno bio zanimljiv zato što zbog dominantne retorike desnice, često imamo utisak da se u proteklih 20 godina u Hrvatskoj ništa nije promijenilo. Današnjim mlađim generacijama je teško i zamisliti da je postojao svijet bez interneta i smartphonea, kao što je i nama teško zamislivo da su ljudi nekad živjeli bez električne energije. Takav mali podatak podsjeća nas koliko se-gotovo bez ikakve naše zasluge-cjelokupno društvo ipak promijenilo. Agresivna retorika desnice, općenito u svijetu, samo je reakcija na te tektonske lomove. Starom marksističkom slikom, duh kapitalizma je pušten iz boce, i ništa ga više ne može vratiti.
Nick Bell, kojeg volite citirati, tvrdi kako je kontraproduktivno to što je većina kulturnih institucija i muzeja prigrlila helveticu i korporativni jezik advertisinga oglašavajući svoje izložbe, pa se njihova kreativnost tako posve gubi?
- Doista je na prvi pogled začuđujuće da najveći broj velikih svjetskih galerija i muzeja ima veoma sličan vizualni kod. U magazinima posvećenim umjetnosti gotovo svi oglasi isto izgledaju. Naravno, ideologija je uvijek na površini. Dakle, suvremeni muzeji i jesu korporacije, zanima ih prvenstveno profit. U onoj frazi “kulturnih i kreativnih industrija” sve je na strani “industrije” i trgovine, a jako malo kulture i kreativnosti. Moj pristup dizajnu za WHW i Galeriju Nova pokušava biti suprotan tome. I upravo zbog toga me Charles Esche bio pozvao da surađujemo na novom načinu predstavljanja Van Abbemuseuma u Eindhovenu.
Što mislite o helvetici?
- Kao čista tipografska forma sigurno ima određenu kvalitetu, inače se ne bi toliko dugo održala. Na osobnom nivou, mogu parafrazirati Grace Jones, “možda je helvetica savršeno pismo, ali nije savršeno za mene”. Kod nas su Picelj i Arsovski znali raditi s njom, ali to je ipak bilo drugo vrijeme i druga tehnologija. Nekoliko puta sam je pokušavao upotrijebiti, i nikad mi nije uspjelo. Američka dizajnerica Paula Scher ustvrdila je da je riječ o “službenom pismu kapitalizma”. Vjerojatno ga i zbog toga ne mogu ozbiljno koristiti.
Često ističete da ste u dizajnu samouki, studirali ste povijest umjetnosti i etnologiju. Prednost ili mana?
- U to vrijeme nije bilo studija dizajna, tako da su generacije dizajnera dolazile iz arhitekture, umjetnosti, grafičke tehnologije. Danas kad imamo nekoliko studija dizajna, bilo bi bez veze da ona ili onaj koji se želi baviti dizajnom upisuje likovnu akademiju ili povijest umjetnosti.
Počinjete 1978. godine, uz novine, Studentski list, Polet, Quorum... Kako j etada to sve izgledalo?
- Uza svu divnu kaotičnost redakcija, iza toga je postojala institucionalna organizacija, struktura, stariji novinari, urednici, fotografi i dizajneri su radili s nama klincima. Davali nam zadatke za koje ni mi sami nismo mislili da ih možemo obaviti, i onda kritizirali, pomagali, doista uređivali tekstove. I to se pristojno plaćalo. Sve je bilo suprotno od današnje situacije.
Kultni “Arkzin” izlazio je u devedesetim godinama. To ga je vrlo specifično razdoblje formiralo?
- Britanski pjesnik Auden rekao je: «Svi smo mi regruti svog vremena...» Društvenom i političkom kontekstu ne možete izbjeći, čak i kad biste htjeli. Drugo, podjednako važno, bez čega Arkzin vjerojatno ne bi bio moguć jest širenje digitalne tehnologije. I u sadržajnom i u oblikovnom smislu - s naglaskom na razbarušenom tipografskom pristupu - Arkzin jest rezultat svog vremena. Nasuprot dominantnoj političkoj i ideološkoj matrici, ali i njen simptom.
U “Arkzinu” ste zagovarali nužnu povezanost kulture i politike. Što s onim autorima koji bježe u larpurlartizam?
- Nisam siguran da je «larpurlartizam» uopće moguć. Ako mislite da radite izvan ideologije, samo ste neosviješteni zatočenik nečije tuđe ideologije. Zato je i trijumfalni neoliberalizam promovirao ideju “kraja ideologija”: da neometano vlada. I zato je danas važno ponavljati da pitanja ideologije nisu rezervirana za ustaše i partizane, nego da ideologija prožima sve naše svakodnevne izbore.
Promovirali ste i umjetničke radove, koji se danas izlažu u najvažnijim muzejima svijeta, primjerice “Gen XX” Sanje Iveković, koji je kasnije bio u MOMA-i i slično...
- Ne samo promovirali, nego smo ih u Arkzinu sa Sanjom i dizajnirali. Od početaka mog rada u 80-im, to je za mene preferirani oblik umjetnosti: umnožavana, medijska, načelno svakome dostupna, s onu stranu originala i kopije... Bivša SFRJ ima vjerojatno najkvalitetniju umjetničku “reprezentaciju” u svijetu - i ne, ne mislim tu na Marinu Abramović ili Bracu Dimitrijevića koji su odavno “zapadni” umjetnici - nego na Sanju Iveković, Mladena Stilinovića, Mangelosa, Gotovca, Trbuljaka, Marteka, Martinisa i Davida Maljkovića, ali i NSK i bivšeg umjetnika Gorana Đorđevića. Tom nizu moram dodati i imena kustosica WHW-a, Branke Stipančić, Ane Janevski... Svjetska prepoznatljivost domaće scene u velikoj mjeri rezultat je te sinergije.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
