Na jesenskom sajmu televizijskih proizvoda MIPCOM u Cannesu mini serija “Posljednje pantere” bila je jedna od glavnih atrakcija. Proizvela ju je britanska kompanija Warp (etablirala se žestokim krimi dramama Shanea Meadowsa “Cipele mrtvaca” i “To je Engleska”), a za distribuciju su se pobrinuli Sky Atlantic s 21 milijunom pretplatnika u Velikoj Britaniji, Irskoj, Italiji, Njemačkoj i Austriji te francuski Canal Plus. Sundance TV ju je otkupio za američko tržište, a danas gotovo da više nema teritorija koji nije osigurao prava za emitiranje. Ovakva jagma ne čudi jer je mini-serija – koju nazivaju europskim pandanom “Pravom detektivu” kabelske mreže HBO – koštala 22 milijuna eura, snimana je u nekoliko zemalja, scenarij je napisao Jack Thorne (sjajnu reputaciju stvorile su mu mini serije “Nabrijani” i “Ljepilo” te brojni izdanci nastali iz filma “To je Engleska”), dok je redatelj Šveđanin Johan Renck, kojeg je, ne tako davno, francuski CB News proglasio ličnošću broj jedan kad su u pitanju reklame i glazbeni spotovi. Ovih dana je u centru pažnje jer je napravio skoro 10-minutni spot za novi album Davida Bowieja “Blackstar” koji će izaći u siječnju i njegova je zasluga što je slavni glazbenik dopustio da se njegova melodija i tekst koriste za naslovnu temu “Posljednjih pantera”, koja će se također naći na albumu. Kako je to u novije vrijeme običaj, nema više sinkroniziranja na engleski, svi govore materinjim jezicima, a podnaslovi su tu da nam pomognu shvatiti o čemu je riječ.
Britanski mediji proglasili su “Posljednje pantere” jednom od serija godine (na Sky Atlanticu narednog vikenda emitira se posljednja, šesta epizoda), a brojne fotografije i traileri mogli bi itekako zaintrigirati naše gledatelje. Dostatan je samo plakat na kojem najveći prostor zauzima zagrebački glumac Goran Bogdan, a u obrisima njegova lika su ostale tri zvijezde serije, engleska glumica i redateljica Samantha Morton (Spielbergov “Specijalni izvještaj”, dvije nominacije za Oscara za “Biti najbolji” Woodyja Allena i “San o Americi” Jima Sheridana), veliki britanski karakterni glumac John Hurt (nominacije za Oscara za “Ponoćni ekspres” Alana Parkera i “Čovjeka slona” Davida Lyncha) i francuski Alžirac Tahar Rahim (nagrada César za “Proroka” Jacquesa Audiarda, sjajan i u “Prošlosti” Iranca Asghara Farhadija). Još nikad dosad se ovako prestižan projekt nije reklamirao fotografijom hrvatskog glumca na udarnom prostoru, time se nisu mogli pohvaliti ni Rade Šerbedžija niti Goran Višnjić, glumci uistinu visoke međunarodne reputacije.
Prva epizoda počinje u Marseillesu, trojica gangstera preodjeveni u ličioce upadaju u mjesnu draguljarnicu, pod prijetnjom pištolja otkrivaju tko je šefica (ona je već uspjela neopazice pritisnuti zvono za uzbunu), izvedu je nasred dućana i poliju ružičastom bojom. Užasnuta žena otkrije im šifru sefa iz koje oni uzmu vrećicu najvrednijih dragulja i pobjegnu. Policija je, međutim, već tu, nastaje pucnjava, jedan od razbojnika je ranjen, a stradala je i djevojčica u obližnjem kombiju. Ipak, nitko nije uhvaćen, dragulji su ostali u rukama kriminalaca, a slučaj istražuje ne samo marsejski policijski inspektor Khalil (Rahim) nego i agentica osiguranja Naomi (Morton), čiji je šef Tom (Hurt) nekoć bio u obavještajnoj službi MI6, prije nego što se prebacio u unosniji biznis. Kako poslije doznajemo, pljačku je vodio Milan Čelik (Bogdan) nekadašnji pripadnik balkanske kriminalne skupine Pantere. Napravio je to iz prinude, brat Adnan (Nikola Rakočević među najtalentiranijim je mladim srbijanskim glumcima, gledali smo ga u “Šišanju” i “Krugovima”) ima srčanu manu i potrebna mu je skupa operacija, a Milan je pljačku izveo bez znanja bivših partnera. Zbog smrti djevojčice u Marseillesu dragulje je teško prodati, pa se Milan vraća u Beograd u nadi da će tamo unovčiti plijen. Situacija se međutim promijenila, bandu sada vodi Zlatko Mladić (Igor Benčina pravo je otkriće), njega više ne zanimaju pljačke, nego legitimni biznis, želi sudjelovati u izgradnji nove zračne luke pokraj Beograda: Milan mu samo smeta, nema ništa protiv toga da se domogne dragulja, zabadava ili po cijenu njegove smrti.
Istodobno, Khalil nastavlja istragu u Marseillesu, svjestan je da su njegovi pretpostavljeni korumpirani, mjesni gangsteri i dalje uvoze oružje preko Srbije - što ga puno više zaokuplja nego ukradeni dragulji, a problem je i to što mu je brat ogrezao u kriminalu i rado bi ga iz svega toga izvukao. Naomi pak strahuje od povratka na Balkan jer ima traumatične uspomene iz razdoblja dok je tu devedesetih bila u uniformi UNPROFOR-a, međutim, u Beogradu se pojavljuje i Tom, koji pokazuje neobično veliko zanimanje za izgradnju zračne luke i poručuje joj da obustavi istragu oko dragulja. Putovi svih protagonista isprepleti će se, Milan, Khalil i Naomi suočit će se u iznimno dramatičnim situacijama, a kako će sve završiti, doznat će se u finalu.
Thorneov scenarij inspiriran je idejom francuskog novinara Jérômea Pierrata, specijaliziranog za teme iz crnih kronika, a kao savjetnik mini-serije figurirao je britanski publicist Mischa Glenny, koji se također bavio balkanskim kriminalom. Nesumnjivo, dijelovi priče inspirirani su pothvatima poznate bande Pink Panteri, koji je izvodila nevjerojatno drske pljačke od Francuske do Japana, međutim, kako ističe Thorne, to nema puno veze s “Posljednjim panterama”: Milan Čelik bivši je pripadnik paravojnih skupina koje su usput i pljačkale, a pothvati Pink Pantera više bi odgovarali filmu u stilu “Paklenog vala” Kathryn Bigelow.
Bogdan je dobio jednu od glavnih uloga gotovo slučajno. Johan Renck došao je u Beograd s producentom Peterom Carltonom na razgledavanje terena i odabir glumaca, pogledali su film “Varvari” Ivana Ikića, u kojem je nastupila čitava plejada mladih tamošnjih glumaca, a Marija i Milan Stojanović (inače djeca pokojnog Aleksandra Stojanovića, direktora nekoć vrlo prominentnog beogradskog poduzeća Art film) sugerirali su mu još nekoliko imena među kojima je bio i Bogdan. On se pojavio na audiciji, namijenili su mu jednu od manjih uloga, Renck je smatrao da mu ta baš i ne odgovara, no dok ga je gledao i slušao, shvatio je da je našao glumca za glavnu ulogu Milana Čelika.
Bogdan je tako uletio u pogon u kakvom se dotad još nikad nije našao. Pripreme su bile dugotrajne i vrlo precizne, fascinirao ga je nevjerojatan entuzijazam svih ključnih članova ekipe, Hajdana Baletić, scenaristica kontroverzne lezbijske drame “Diši duboko”, adaptirala je Thorneov scenarij primjereno podneblju u kojem se odigrava, i glumci su imali pravo na sugestije koje su vrlo često usvajane, a Bogdanu je bilo najuzbudljivije što se u pauzama između snimanja mogao družiti s Renckom, Carltonom i Thorneom, profesionalcima nevjerojatno zanimljivih filmografija. Renck je svojedobno bio Madonnin “kućni” redatelj, Carlton je, između ostalog, radio na “Gladi”, probojnom filmu Stevea McQueena (kasnije će režirati “Sramotu” i “12 godina ropstva” – sve s Michaelom Fassbenderom), dok je Thorne danas u samom vrhu britanskih televizijskih scenarista.
Kad netko dobije takvu promociju kakvu je dobio Bogdan zahvaljujući “Posljednjim panterama”, prvi bi mu potez bio potražiti agenta u Londonu, Parizu ili Berlinu kako bi mu pomogao u građenju međunarodne karijere. Naš glumac za to baš nije zainteresiran, čini mu se da ovdje, na filmu, kazalištu i televiziji, ima jako puno prilika i da ih treba iskoristiti. U Vojvodini je završio snimanje ambiciozne serije “Vere i zavere” po Aleksandru Tišmi, redatelji su Ivan Živković (“Hadersfild”) i Žanko Tomić, a partneri Nina Janković, zvijezda prvog “Montevidea”, Nikola Rakočević, Mira Furlan i Mira Banjac. Puno očekuje i od filma “Muškarci koji ne plaču” koji će Alen Drljević režirati za Deblokadu Jasmile Žbanić i njezina supruga Damira Ibrahimovića (glumit će i Predrag Miki Manojlović i Emir Hadžihafizbegović), a vidjet ćemo ga i u manjim ulogama u novim filmovima Snježane Tribuson (“Sve najbolje”) i Nevia Marasovića (“Goran”). U regiji je on danas glumac broj jedan, bar kad su filmovi i televizija u pitanju: bio je odličan u košarkaškom filmu Darka Bajića “Bit ćemo prvaci svijeta” (igrao je Nikolu Plećaša i solidno uvježbao vještine pod košem), koji ćemo uskoro gledati kao seriju, popularnost mu je pribavio i crnogorski film “Dječaci iz ulice Marxa i Engelsa”, a bio je jedino uistinu poznato lice u ratnom akciću “Broj 55”, no Kristijan Milić ga je odlično uklopio u glumačku ekipu u kojoj se nitko nije smio posebno izdvajati.
I dalje je član Zagrebačkog kazališta mladih, u kojem je nastupio u nekoliko vrlo zapaženih predstava, nije osobito uznemiren odlaskom dotadašnje ravnateljice Dubravke Vrgoč u HNK koja je sa sobom povela Ninu Violić, Kseniju Marinković i Jadranku Đokić. HNK se, naime, dosta muči oko preobrazbe u moderni teatar, dok ZKM ostaje na zacrtanim standardima i ima vrlo solidne glumačke prinove.
Prvi veliki intervjui s njim zaredali su tijekom 2012. i 2013., nakon velikog uspjeha romantične komedije “Sonja i bik”, koja je dosegla brojku od skoro 100 tisuća posjetitelja u hrvatskim kinima. U tom je filmu igrao agenta osiguranja iz Zagore koji se spetlja sa Zagrepčankom (izvrsna Judita Franković) iz udruge za zaštitu životinja, uporne u namjeri da zabrani borbu bikovima, tako omiljenu u tom kraju. Novinari nisu mogli odoljeti pitanju: “Rođeni ste i odrasli u Širokom Brijegu, koliko vam je blizak lik koji ojka i nosi na trapericama veliki kičasti kožni remen?” Teško mu je bilo objasniti da je dijete sveučilišnih profesora (ima još tri brata i dvije sestre) i da mu je djetinjstvo bilo “gradskije” nego mnogih koji se sada zanimaju za njegove korijene. Uostalom, s kumom Nikolom Galićem pokrenuo je West Herzegowina Fest koji će naredne godine imati 14. izdanje i predstavlja vrlo reprezentativan spoj mladog filma i nove glazbe.
U Zagreb se preselio kad je tu došao studirati ekonomiju, usporedno je upisao i prometni fakultet i završio tri godine, no nakon diplome odlučio je ponovno postati student, 2005. primljen je na glumački odjel Akademije dramske umjetnosti (ovdje je diplomirao tek prije dvije godine, kad više nije znao čega će se prvog prihvatiti od silnih angažmana koje su mu nudili). Često je nastupao u studentskim filmovima (Ivana Livakovića i dr.), prihvaćao angažmane i u sapunicama, a za profesionalni film najprije ga je otkrio Dejan Šorak, dao mu je vrlo zapaženu karakternu epizodu u tragikomediji “U zemlji čudesa”.
Otad mu je karijera u neprestanom uzletu, a serija “Posljednje pantere” dosad mu je vrhunac. Bilo bi šteta da takvu promociju ne iskoristi što je bolje moguće.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
