Subotnje jutro donijelo je miris baruta, izgorene plastike i kože. Detonacija se začula preko cijelog grada, ali u ratnoj zoni rijetki su se osvrtali. U centru je život tekao normalno, koliko normalan može biti, za čovjeka koji je navikao na zvukove detonacija i na ruševine svuda oko sebe. Ali patetična izreka kako se “živjeti mora” ovdje dobiva puni smisao. Da, živjeti se uvijek i nekako mora, valjda je usađeno u gene. Tako i u Homsu, uz Alep jednom od najdevastiranijih gradova u sirijskom građanskom ratu.
Tog jutra 21. veljače 2016. u pretežno alavitskoj četvrti al-Zahra eksplodirala je dupla autobomba i ubila šezdesetčetvero ljudi, a ozlijedila više od stotinu. U isto vrijeme u šiitskom predgrađu Damaska Sayyida Zaynab slična je naprava ubila sto trideset i četvero. Odgovornost je preuzela teroristička organizacija Islamska država (Daeš na arapskom) čime je nagovijestila što se sprema građanima Sirije u sadašnjosti, ali i bližoj budućnosti, bez obzira na to bili oni poraženi na terenu ili ne. Terorizmu nije potreban teritorij da bi koristio svoje najstrašnije alate.
Detonaciju je začuo i Anas Allaban, vlasnik malenog obrta na rubu staroga grada, povratnik u svoj dom otprije godinu dana. On obrađuje sjeme za konzumaciju u obliku grickalica. Sjeme se vrti u bubnju u malenoj prostoriji među ruševinama koje će biti teško, gotovo nemoguće popraviti.
“Započeli smo s malim popravcima, zatim smo uveli struju, strojeve i sad napokon radimo. Za najžešćih sukoba preselili smo se na rub grada, gdje je bilo koliko-toliko mirno. Sada treba graditi ispočetka, ali sve ljude će biti nemoguće vratiti u grad”, govori Anas u svojoj radnji ispod slabog svjetla žarulje.
Posljednji pobunjenici povukli su se iz Homsa potkraj 2015. Njih nekoliko stotina, zajedno s obiteljima, sporazumno su napustili četvrt Waer i busevima prebačeni na sjever prema Idlibu. Sličan je to scenarij kakav se u proljeće 2014. odigrao u starom gradu. Tada je to bila najveća vladina pobjeda, ali i bitna jer je označila moguće rješavanje sukoba mirnim putem.
Podsjetimo da su ulicama Homsa u početku protuvladinih prosvjeda 2011. prolazile rijeke ljudi zahtijevajući promjenu društvene paradigme. Da je revolucija ukradena, mogli smo posvjedočiti na samom početku kad su iz prosvjedničkih kolona ispaljeni smrtonosni hici u smjeru vojnika, a vojska je reagirala kao što vojska jedino i zna. Potekla je krv, oformljene su pobunjeničke brigade i započela je bitka za Homs, koja će rezultirati s više od 2000 mrtvih. Najveća skupina bila je Sirijska oslobodilačka vojska, ali i manje brigade Al Nusre (ogranak Al Kaide) i Islamskog fronta.
Strategija povratka Homsa pod vladinu kontrolu podrazumijevala je stotine malih operacija u gradu isto kao i blokadu opskrbnih ruta i cesta, ali i tunela koje su koristili pobunjenici.
Nakon godinu dana sukoba pobunjenici su stjerani u gradski centar, tj. u staru povijesnu jezgru iz koje su nastavili s borbama još pune dvije godine, točnije do svibnja 2015. kad su se sporazumno povukli prema sjeveru.
Pripadnici artiljerije Sirijske vojske na području naselja Mahin
Dijelovi grada koji su se nalazili pod pobunjenicima danas podsjećaju na slike iz kolektivnog sjećanja ljudske destrukcije. Staljingrad, Hirošima, Dresden, Varšava, Vukovar...
Pobunjenici su se opskrbljivali pomoću tunelskih ruta, ali one su često bile prekidane i rušene, a poziciju su držali s nadom da će im izvana stići pomoć u ljudstvu i u naoružanju. Vlada je tijekom tog vremena, dominantna u zraku, redovno bombardirala grad i iscrpljivala neprijatelja.
Pobunjenicima je ostao izbor: ili ostaviti kosti među ruševinama, ili se sporazumno povući. Već za ranijeg primirja, sponzoriranog od UN-a, gotovo svi civili napustili su dijelove Homsa koji su i dalje bili pod kontrolom pobunjenika, što je omogućilo sirijskoj vojsci da pobunjenicima da ultimatum.
Na ulasku u stari grad Homs svaku normalnu osobu prođe jeza. Zgrade su potpuno razrušene.
Ulazak teških oklopnih vozila blokiran je nanosom automobilskih olupina i betonskih gromada nastalih od bombardiranja. Čak ni životinje više ne žive u gradu, psi i mačke bježe iz njega jer ostatke nečijeg ručka neće pronaći među ruševinama.
Opskrba hranom bila je toliko oskudna da su vojnici i civili zaostali u starom gradu tijekom borbi obrađivali vrtove i kulture koje su mogle rasti unutar zgrada, zaštićene od granatiranja. U lokalnoj je crkvi postojao jedan takav vrt.
Vojne patrole svuda su uokolo, kao da će se pobunjenici stvoriti negdje iz pijeska i nanovo započeti bitku. Dozvole su potrebne za snimanje svakog dijela posebno, a čim izvadite kameru, pojavi se zapovjednik odgovoran za područje i zahtijeva dokumente, dopuštenja, zove nadređene itd. Ta sukob još traje, možda ne u gradu, ali tik do njega odjekuje zvuk haubica.
U jezuitskom samostanu razvijaju program za djecu, postoje satovi engleskog jezika za sve učenike. Ispred samog ulaza život je izgubio Frans van der Lugt, svećenik koji je u Homsu živio pedeset godina. Iako su, zbog UN-ova nastojanja, civili napustili grad, on je odlučio ostati. Tek mjesec dana prije konačnog primirja i povlačenja pobunjenika pred uzlazom u samostan stvorio se nepoznati muškarac, ušao i izveo svećenika. S dva hica ustrijelio ga je u glavu.
Rula Bargudm vodi Jezuitsku udrugu za izbjeglice. Pronalazimo je upravo u samostanu u kojemu je služio Frans van der Lugt. Na zidu je njegov ogromni portret, a znatiželjna djeca prolaze pored nas zapitkujući o poslu kojim se bavimo i zemlji iz koje dolazimo.
U bici za Homs poginulo je više od dvije tisuće ljudi
“Život se u svakom slučaju vraća i građani započinju s obnovom kuća, a samim tim i obnovom svojih života. I ja sam se bila iselila iz grada, ali sam se vratila. S druge strane, zgrade će biti nemoguće obnoviti. Njih sve treba srušiti do kraja i izgraditi novi grad koji će stajati kao spomenik svemu što se ovdje događalo”, kaže Rula te dodaje:“Glavni nam je cilj da djeca nastave školovanje kako ne bismo imali rupa u gradivu, kako ne bismo iznjedrili naciju neškolovanih ljudi. Upravo to nam se i događa, mnogi izostaju iz škola, a znanje je jedino vrijedno oružje.”
Za neke je povratak siguran, a za druge gotovo nemoguć. Na početku izbjegličkog vala koji je pogodio Hrvatsku u ljeto 2015., moglo se naići na puno građana Homsa. To ne znači da su izbjegli iz starog grada, ali iz Homsa i okolice sigurno jesu. O detaljima svog odlaska nisu htjeli govoriti, ali moguće ih je nekoliko: htjeli su izbjeći mobilizaciju u Sirijsku vojsku, bili su pripadnici neke od pobunjeničkih skupina i dojadilo im je ratovati, a izlaz vide jedino u emigraciji, te najčešći uzrok od svih, jednostavno im je dosta rata i života pod granatama. Žele život potražiti negdje drugdje.
Upravo o tome govori mlada Lilian, studentica engleskog jezika na Sveučilištu u Homsu.
“Većina mojih muških prijatelja, vršnjaka i nešto starijih, već su otišli u Europu. Nisu se pridružili izbjegličkom valu, nego su pronašli druge načine kako da dođu do zaposlenja i promijene svoj život. Zbog rata su se raspala mnoga prijateljstva i dugogodišnje veze”, kaže, ali dodaje kako ona želi ostati u Homsu i dokumentirati sve što se događa. Njezina velika strast, fotografija, održava je u konstantnom pokretu.
Na pitanje kako je izgledao početak pobune 2011. Lilian odgovara da je tad “bila još mala” i da se ne sjeća svega, ali da su roditelji nju i braću sklonili na sigurno mjesto. U trenutku kad jedna djevojka kaže da je tada “bila još mala”, protok vremena dobije novi smisao i shvaćamo da su djeca u ratu prošla kroz cijelu adolescentsku dob, a on i dalje traje i, bez obzira na primirje koje je na snagu stupilo 27. veljače, ne nazire mu se kraj.
Regija Homs proteže se skroz do drevnoga grada Palmire, koji je u rukama Islamske države. To je pustinjski krajolik kroz koji prolazi ravna cesta duga gotovo dvjesto kilometara. Građani Palmire bliski vladi pogubljeni su čim je grad zauzet, a mogli smo posvjedočiti i barbarskom uništavanju antičkih spomenika.
Dok smo boravili u Homsu, Sirijska vojska pripremala je veliku ofenzivu na Palmiru, a trupe su stacionirane na pet kilometara od grada. Treba spomenuti da primirjem koje je na snagu stupilo 27. veljače nisu obuhvaćene terorističke organizacije ISIL i Front Al Nusra. Operacije protiv njih nastavljaju se na svim terenima.
Najbliža linija borbe protiv IS-a nalazi se tek trideset kilometara jugoistočno od Homsa. Mogli bismo reći na rubu velikoga grada. Na toj liniji tri su strateška naselja, i to redosljedom Sadad – Mahin – Karatin. Kad bi IS uspio osvojiti ovu liniju, približio bi se cesti Damask – Homs i praktički presjekao Siriju na sjever i jug. Upravo je zbog toga koncentracija Sirijske vojske povećana dok se sprema velika ofenziva.
Zadnji grad u nizu, Karatin, još je pod okupacijom terorista. Upravo se vodila borba kad smo se sreli s generalom Sirijske vojske Younisom Wardom, koji je s kolegama na vrhu zgrade koordinirao bitkom. Na udaljenosti od dva kilometra tenkovi su prolazili preko pustinje i dizali prašinu, a haubice iz pozadine su gađale neprijateljske položaje.
“Nalazimo se kod grada Mahina i napada mo područje Karatina. Cilj nam je okružiti cijeli grad u kojem su trenutačno pripadnici terorističke organizacije IS. U početku trebamo osvojiti područje Crnih brda, tamo ispred nas”, general pokazuje prstom na blage pustinjske brežuljke s kojih se pogled pruža na grad Karatin.
Prilikom dolaska IS-ovaca građani su odlučili ostati i prihvatiti nova pravila. Tako je svim kršćanima poručeno da moraju platiti posebni porez jizyu i kako ne smiju isticati svoje vjerske simbole i moraju se pokoravati većinskoj populaciji. Kopija srednjovjekovnog zakona prenesena je u moderno doba.
“Čim osvojimo prostor, naši se ljudi bace na čišćenje terena od skrivenih eksplozivnih naprava. To je još jedna bitka koju moramo dobiti”, objašnjava general Ward.
Grad Mahin u potpunosti je razrušen i u njemu osim vojske više nema nikoga. Nije preporučljivo skretati s glavne ceste jer mine se nalaze iza svakog ugla. Grad Sadad također se našao na udaru islamista. Godine 2013. pao je u ruke Al Nusre da bi se krajem 2015. našao u okruženju IS-a. Zbog straha je čak 12 tisuća stanovnika napustilo svoje domove. Neki su ostali, ali nije im bilo lako.
Anas Allaban, vlasnik obrta na rubu staroga grada Homsa, vratio se prije godinu dana
Vlasnik trgovine mješovitom robom Abdulah Dahi govori o svojem iskustvu:
“Ušli su u grad dok smo svi spavali. Bila je noć. U svojoj sam kući s ženom i djetetom ostao dva dana. Bojao sam se i sakrili smo se u podrum. Nakon dva dana iskrali smo se i pobjegli u smjeru sirijske vojske. Spasili smo se. Ubili su sve pripadnike sirijske vojske, sve ročnike koji su se spremali ili bili na odsluženju vojnog roka.”
Al Nusra je iza sebe ostavila više masovnih grobnica u kojima je uz vojnike bilo i civila.
U prašnjavom gradu ravnih krovova nekad je bilo mnogo djece, danas tek šačica. Kršćani i muslimani dijele istu sudbinu. Vidi se to i na komemoraciji u crkvi u koju ulaze svi. Ona se održava za dva mladića koji su oteti još prije dvije godine, a dojava o njihovoj sudbini do rodbine je stigla tek prije tri dana. Njihova sestra Nermin Farah nam kaže: “Prvi dan ulaska terorista u grad nije se dogodilo ništa. Drugi dan upali su u našu kuću i uhitili moja dva brata koji su služili u Sirijskoj vojsci. Imali su 18. i 22. godine. Tek smo prije tri dana saznali, dobili smo dojavu liječnika koji je bio s njima, to je sve što znamo, rekao je da su mi braća deset dana poslije otmice ubijena.”
Spomenuti gradovi i okolna naselja prelazili su u ruke islamističkih organizacija više puta i više puta su ih nanovo oslobađali. No, kako sada stvari stoje, Sirijska vojska potpomognuta ruskim zrakoplovstvom nezaustavljivo napreduje prema srcu teritorija pod dokupacijom IS-a. Na terenu se može vidjeti koordinirana akcija u kojoj sudjeluju svi rodovi vojske.
Kad smo zamolili generale da nas odvedu u zadnje redove gdje stoji teška artiljerija, pristali su. Stigli smo do zapovjednika koji je koordinirao raketnim bacačima i njihovim usmjeravanjem na snage Islamske države. No uši su nam parale haubice smještene samo 50 metara iza nas. Kad smo ih zamolili da odemo i do njih, nastale su male nesuglasice. Na kraju su se naš prevoditelj i zapovjednik složili da se tamo ne može ići.
Iako je objašnjenje bilo da se artiljerijska baterija nalazi pod drugim zapovjedništvom, to je samo dio izjave. Konstantno spominjanje Rusa i Rusije upućivalo je na nešto drugo. No to sad više uopće i nije tajna. U kopnenim akcijama pomažu ruski instruktori, a to se na terenu itekako vidi.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
