Godina je 1844. Dalmatinska obala egzotično je mjesto, nepristupačnim kršem i kamenjarom dominiraju spretni tovari i nonice s teškim paketima na glavi. Grade se suhozidi, ne apartmani, a gospodarstvo se temelji na poljoprivredi. Nešto sjevernije, na Kvarneru, svijet se, malo-pomalo, otvara “novoj pomodnoj pošasti” – turizmu. Talijani i Česi sporadično dolaze nauživati se ljekovitog svježeg zraka i bućkati noge u moru. Žene se još ne kupaju, muškarci jedva da i znaju plivati, a gastronomska ponuda svodi se na ono što ti da domaćin.
U Opatiji niče prvi službeni turistički objekt na području današnje Hrvatske, tada u Austro-Ugarskoj. Villa Angiolina, čija je gradnja dovršena te 1844., započinje novu eru ovih krajeva, a prvi konobari, kuhari i sobarice vjerojatno i ne slute da su pioniri nečega što će stoljeće i pol kasnije postati najznačajnija, neki kažu i jedina uspješna, gospodarska grana.
Dolazak gostiju na Žuljanu na Pelješcu 1958. godine
Turizam na Hvaru počinje 22 godine kasnije osnivanjem lokalnog higijeničkog društva, a Dubrovnik se priključio novim trendovima otvaranjem raskošnog hotela Imperijal 1896. godine. Već 1914. Opatija bilježi više od 500 tisuća noćenja godišnje, uz turiste koji u gradu u prosjeku ostaju za današnje prilike gotovo nepojmljivih dvadeset dana.
No, koliko god sve to za ta vremena bilo revolucionarno, turizam je tek bio u povojima. Za vrijeme Austro-Ugarske malo se koji avanturist odvažio na dug put do Dalmacije, putovalo se kočijama ili sporim brodovima, a većina mjesta turistima je bila nepristupačna.
Marija Lopin Rude i Ivoslav Hasan iz Žuljane početkom 50-ih godina
Stoga se s pravom pedesete godine prošlog stoljeća uzimaju kao pravi početak turističkog buma na jadranskoj obali. Iako je već 1926. prvi put bila ostvarena brojka od milijun noćenja, a rekordne sezone 1938. ostvaruje se dolazak gotovo 400.000 posjetitelja koji ostvaruju 2,72 milijuna noćenja, prava klima za razvoj društveno korisnog i donekle održivog turizma stvara se tek polovicom 20. stoljeća.
Kako se do osamdesetih obala već pretvorila u destinaciju masovnog turizma s naglaskom na turizam kroz privatni smještaj, baš kroz malena mjesta zanimljivo je promatrati razvoj ponude i kvalitete usluge. O tom fascinantom razdoblju hrvatske povijesti svjedoči netom postavljena izložba “Od putnika do turista i od domaćina do iznajmljivača: Pioniri turizma na Jadranu”. Umjetnici Hrvoje Đukez i Stanislav Habjan iz umjetničke organizacije Petikat prikupili su fotografije i svjedočanstva koji pokazuju kako su izgledali i ponašali se prvi gosti i domaćini, što su jeli, a što pili, gdje su i kako dolazili, što su vidjeli...
Davorka Lopin i svekrva Amalija snimljene tijekom 60-ih godina. Amalija Lopin s mužem Dragom ugostila je 1930. prve turiste u Žuljani
Ivan Lipanović Pinta otplovio je, prema podacima iz arhiva Fazinić i po pričama svoga unuka, početkom 20. stoljeća u Australiju na rad kako bi, poput mnogi svojih suvremenika, zaradio za gradnju kuće. Nakon tri godine vratio se u Lumbardu i nadogradio, uz očevu kuću, svoj dio. Godine 1925. otvorio je gostionicu Lumbarda i počeo se baviti ugostiteljstvom i uslugama smještaja. Dobar se glas s vremenom pročuo pa je sve više turista željelo ovdje odsjedati; tako su u turističku ponudu bili uključeni i susjedi na Veloj Glavici. Svi Pintini gosti imali su puni pansion: doručak, ručak i večeru. Kuharica je bila Kata Lipanović rođ. Dračevac. Na jelovniku je najčešće bila pašticada, gulaš i riba.
Kod Pinte su navraćali i turisti iz Orebića na slane gere i domaći pršut te se često veseli vraćali natrag preko kanala. Dolazili su i Korčulani, najviše nedjeljom, kad se igralo na karte, a pogotovo na blagdan sv. Roka jer se tada na stol iznosilo sve najbolje, osobito za goste i prijatelje. Omiljena je bila lumbarajska dinja (lubenica) koja je sazrijevala u kolovozu, upravo za sv. Roka, i bila nadaleko poznata koliko je bila slasna.
Goste bi u Korčuli pričekao Aleksandar Arambašić koji je imao lijep brod s kabinom te bi ih prevezao do Lumbarde. Istim brodom prevozile su se namirnice, soda voda, led i šabeza (u to vrijeme popularno njemačko bezalkoholno piće) koja se kupovala kod stanovitog Šuvara. Led bi se umotao u vreće od jute i tako transportirao. U gostioni bi se čuvao u jaceri gdje bi se hladilo razno piće.
Ples na mulu 1960., Žuljana je mjesto na južnom dijelu poluotoka Pelješca u pješčanoj uvali okrenutoj prema zapadu
Za goste se kruh pekao u krušnoj peći (do 15 kilograma) obično svakih sedam dana. Na Veloj Glavici kruh se pekao u pekari Jurjevića.
U sobe se dvaput na dan u bokalima nosila voda za umivanje i pranje zuba. Kako su imali tri cisterne za vodu, nije bilo nestašice. Roba se prala na ruke (na dasku), a sapun su sami izrađivali. Struje nije bilo, pa se peglalo sa supražom na žeravu. Svoje bi goste vozili barkom u škoje na kupanje, a navečer ih vraćali.
Stare knjige gostiju nisu se sačuvale, pa tek od 1958. možemo pratiti tko ovdje dolazi na ljetovanje: Nijemci, Austrijanci, Slovenci i domaći gosti.
Ta povijesna slika djeluje gotovo nestvarno u usporedbi s današnjom turističkom ponudom. Nije bilo blještavih fast foodova, kičastih suvenirnica ni glasnih glazbenih festivala. Promatrajući stare fotografije Lumbarde, ali i drugih mjesta duž hrvatske obale, na prvu u oči upada kako na metar do mora nema kuća, hotela ni šetnica.
Dolazak stranih gostiju bio je, moglo bi se reći, mjesni događaj. Pa bi se s njima, kad bi došli, ili na odlasku, domaćini fotografirali, davši im komad pršuta ili usoljene ribice za popudbinu. Iako je i tada novac bio važan, fotografije odaju dojam da ipak nije bio na prvom mjestu. Dobra hrana, domaće vino, gost je bio na prvom mjestu.
Obitelj Peranić s gotima na svome brodu Lola
Baš u objekt obitelji Lipanović-Pinta (koja je 2005. dobila priznanje za 80 godina kontinuiranog turističkog rada) stigao je u posjet i engleski kralj Edward VIII., a i domaći političar Stjepan Radić. Korčulu su pohodili pretežno dobro obrazovani ljudi, liječnici, umjetnici, glumci i kulturni djelatnici. Iako su bili gosti, svatko je od njih, koliko je mogao, htio svojim znanjem i strukom pomoći mjestu u koje bi došao. Turizam je tako, uz ekonomsku, imao i prosvjetiteljsku crtu, otvarajući mještane za nova iskustva, informacije, znanja i poglede na svijet.
U Hrvatskom muzeju turizma pomno čuvaju uspomene potomaka prvih iznajmljivača. Neda Šestanović ispričala im je tako priču o svom ocu, priču koja je u Lumbardu dovela turizam samo zbog – ljubavi.
Ante Šestanović Šuda također je kao mladić, krajem 20-ih godina 20. stoljeća, iz Lumbarde pošao u svijet u potrazi za boljim uvjetima opstanka svoje mlade obitelji. Planirano pridruženje supruge u Americi nije se dogodilo; neki je službenik zakasnio s njezinim papirima i nje nije bilo među putnicima na brodu koji je Ante čekao i dočekao. Stoga je Ante istim brodom krenuo natrag svojoj Mari u Stari svijet. Dotad priskrbljenu vrijednost uložio je u gradnju kamene kuće u Lumbardi, godine 1930. Te im se godine rodila i kći Neda.
Marija Peranić s gošćama. U Staru Novalju turizam je stiga tek sredinom pedesetih godina, a pionirska je bila obitelja Peranić i njezina glasovita Kuća Livić
Jedna od prvih slika što ih Neda pamti prizor je male barke na vesla kojom se dovoze gosti, a kad bi odlazili, preko cijele bi se uvale čulo veslačevo pjevanje “Adio, Mare”...
Šudin pionirski prilog povijesti mjesnog turizma (gostionica sa smještajem u dvije ili četiri sobe, s po dva kreveta u svakoj) završio je davno, pedesetih godina. Prvo je turizam bio prekinut ratom (premda je gostionica nastavila s radom i ratnih godina te je “bilo uvijek straha da ne dođu skupa partizani i Talijani”), a krajem pedesetih, s izgradnjom Zadružnog doma s gostinicom preko puta njegove kuće, Šudinoj je gostionici ukinuta dozvola za nastavak rada.
Ante Šestanović još je godinama kasnije, prema priči svoje kćeri, držao svoju gostionicu čistom i spremnom u stanju svojevrsnog zatvorenog muzeja, redovito čistio i prao posuđe i čaše, kao što je to činio i u najboljim sezonama poslovanja. Neda Šestanović nije nostalgična za tim lokalom:
“Meni nije bila draga ta gostiona nikako, bilo je bučno i nikad mira, ja sam bila mlada, tu bi se i potukli, tako da sam ja uvik imala neki strah, i kad je pošla ća gostiona, ja sam se preporodila”, ispričala je kći pionira lumbaranskog turizma.
Sudjelovanje gostiju u berbi grožđa obitelji Lipanović 60-ih godina prošlog stoljeća
Kao malo koje turističko mjesto, Lumbarda je do danas uspjela sačuvati svoj nekadašnji šarm, o čemu dovoljno govori da još uvijek u nju dolaze neki od onih gostiju koji bi se također mogli smatrati pionirima hrvatskog turizma. S popisa takvih događanja iz godine 2005. izabiremo dodjelu zahvalnica obitelji Groll iz Austrije koja već 48 godina ljetuje u Lumbardi, a slijede ih talijanska obitelj Peruchic i Danese s 45 godina, kao i obitelj Hutmacher iz Njemačke, Otto Pratzel s 43 godine kontinuiranog dolaska na Korčulu.
Da bi došli do egzotičnih i prekrasnih mjesta, prvi turisti su se ipak morali potruditi. Nije bilo trajekata, aviona ni interneta, booking.com tada je radio po principu – dođi u mjesto pa pitaj gdje ima mjesta. Tako je bilo i u dalekoj Žuljani, na južnom dijelu Pelješca. No, unatoč udaljenosti, prvi gosti u ovo su idilično mjesto (koje je i do danas uspjelo zadržati svoj mediteranski šarm) došli već 1930. Ugostio ih je u svojoj kući mladi bračni par Amalija i Drago Lopin.
Prema obiteljskim sjećanjima, o tome govore njihova snaha Davorka i sin Neven.
“Mislim da su prvi turisti došli ovdje slučajno. Dopala im se Žuljana i pitali su ima li negdje stan, prenoćište... I djed je rekao – idem ja doma pitat ženu i vratio se s pozitivnim odgovorom. Oni su bili sretni. I to nije još bilo u ovoj kući, nego u onoj tamo maloj. Bilo je jako tijesno, jer velika je bila obitelj. Međutim, svekar i svekrva su se dogovorili da idu spavati u konobu njenog brata, i pripremili sobu za goste, s velikom ih radošću dočekali i ugostili. I ti su gosti sigurno bili zadovoljni jer su došli i drugu, i treću, i svaku godinu sve više prijatelja svojih dovodili. E, i sjećamo se samo, naravski po pričanju majke i oca, da su ti prvi bili Slovenci, gospođa se zvala Hermina, a muž joj je bio židovskog porijekla, iz Rusije”, ispričali su.
Svake godine u Žuljanu je stizalo sve više gostiju, iako je put nerijetko bio mukotrpan. Česi bi najprije sjeli u vlak do Splita, a onda bi parobrodom krenuli linijom Split – Korčula – Dubrovnik. Kad bi konačno došli na mjesto o kojem su samo čuli, uvalili bi se pod prvu smokvu pa dane provodili dokoličareći.
Lopini govore kako bi se nekad reklo, ako netko sjedi – ili ako sretne susjed susjeda pa na pitanje jednog “Što radiš?” drugi odgovori “Ništa, evo sjedim” – “E, uživaš kako Čeh.” Nije tada u Žuljani bilo struje, što je domaćinima bilo i pomalo neugodno, a Nijemci bi im govorili kako su ovamo došli zbog mira i tišine, ozbiljno im priprijetivši da će prestati dolaziti kad se Žuljana elektrificira.
Kako je u kući Lopin bilo sve tjesnije, naročito ljeti, već 1936. oni su izgradili veliku kuću i uspješno se bavili turizmom sve do Drugog svjetskog rata, kad je broj gostiju, razumljivo, drastično pao. No, nastavili su kasnije, sve do danas, uvijek pod onim istim motom koje su im usadili preci, pioniri hrvatskog turizma:
“Ne mo’š se bavit turizmom ako ne shvaćaš da sve mora biti freško i domaće – i vino i riba i sve što gostu daješ.”
No, i u prvim danima turizma država, koja god bila, strogo je pazila da dobije svoj dio kolača. Svjedoči o tome Marija Lopin udana Hasan koja kaže kako je birokracija već tada dobrano otežavala rad iznajmljivača.
“Prije se kad dođe gost, kad ga primiš u kuću, moralo se odma’ ispisat’ da je doš’o. I ako je doš’o večeras, sutra se ujutro moralo odma’ poć’ na noge u Janjinu na policiju prijavit ga. Inače bi policija došla u kontrolu i onda nije bilo ni kazna nego u zatvor. To je bilo odmah poslije rata, tako je bilo strogo to. A tako je bilo i kad je poš’o, odjavit ga. A i mi smo bili isto lupeži, isto bi ukrali štogod. Pa bi rekli doš’o je danas, a doš’o je prije dva dana ili jedan dan. Te prijave, to je bilo strogo, nije tebe niko pitao možeš li poć’ u Janjinu... Koliko se pješačilo do tamo? A dobra ura. A znate li vi kakva je to bila obuća onda! Lako je sad pješačit. To je bila od kože cipela koja se sklizala po kamenjima. I teška. Nije bilo jednostavno. Ja sam stotinu puta pošla. Mi smo bili djeca, to je uvijek na nama bilo da idemo”, prisjeća se. Kad se turizam u Žuljani razvijao, imala je tek dvanaest-trinaest godina, no moralo se, kaže, raditi i “kad si bio ovolicni”.
Turisti su se u počecima privatnog turizma u prvim malim apartmanima bez problema osjećali kao kod kuće. Družili bi se s drugim gostima, motali se po kuhinji, pili i pjevali s domaćinima. Stara Novalja nije u tome nimalo zaostajala. Zrće je tada (kao, uostalom, i sada izvan sezone) bilo tek neugledna plaža, a Novalja je bila oličenje mira, čiste prirode i svježeg zraka, mjesto gdje su turisti dolazili odmoriti tijelo i dušu.
U Staru Novalju turizam je stigao tek sredinom pedesetih godina, a pionirska je bila obitelj Peranić i njezina glasovita Kuća Livić. U tu su kuću turizam potpuno slučajno dovela tri mladca iz Njemačke koji su, lutajući pješice otokom, došli do simpatične kuće i zamolili smještaj. Već idućih godina dolazili bi s obitelji i prijateljima, a uslijedila je slovenska obitelj Grčar. Bili su to, za današnje prilike, idealni gosti koji bi, jednom kad su stigli, u Novalji ostajali i po čitavih mjesec dana svoga godišnjeg odmora. Uživali su u vinu, pršutu i siru, a najveća im je atrakcija bila tada “moderno prijevozno sredstvo” – jahati magarca. Još šezdesetih godina u Staroj Novalji magarca je imala skoro svaka obitelj.
Gostiona Ante Šestanović Šude, koji je kao povratnik iz Amerike podigao kamenu kuću u Lumbardi 1930. godine
“Njih je veselilo što mi imamo magarce”, sjeća se djetinjstva Nenad Peranić, “a nama djeci bilo je smiješno što oni tako vole jahati na njima.”
Idućih sezona, povratkom prvih gostiju zajedno s prijateljima te dolaskom novih, broj se ljetnih stanovnika Kuće Livić povećavao. Ozračje tih “nevinih i znatiželjnih godina” poklopilo se s prirodnim ambijentom, slika pitome morske uvale i izdvojene kuće na samoj njenoj obali odgovarala je idealnom zamišljanju situacije u kojoj su gosti iz raznih krajeva bili spremni provesti godišnji odmor, ali ga i proslaviti, podijeliti sretni trenutak, prisnost i prijateljstvo.
Današnji iznajmljivači sa sjetom govore o tim vremenima. Kažu, bilo je tada puno ljepše baviti se turizmom. Gostima se nudilo ono najbolje, autohtono, a oni su bili puno manje zahtjevni. Živjelo se ljepše, sporije, ne u stalnoj trci za novcem. Idealna slika Mediterana bila je jača no ikad, a gostoljubivost je fascinirala goste.
Bilo je, naravno, i domaćih gostiju jer je baš tih 50-ih počela velika ekspanzija domaćeg turizma. Povećavajući standard, Jugoslavija je htjela stvoriti i sliku sretnog građanina, pa je poticala odlazak radne klase na ljetni odmor. Davali su se tako regresi, popusti za ljetovanja i dodatne stimulacije, a gradila su se društvena odmarališta u kojima bi svatko mogao na dva tjedna osjetiti “tu novu modu” – turizam. Časopisi tada objavljuju i upute za sigurno putovanje do mora, ženama se savjetuje kako da svog supruga opuste dok on netom napravljenom Jadranskom magistralom klizi prema Jugu. No uskoro se idilična i šarmantna slika jadranske obale stubokom mijenja. Niču golemi betonski hoteli na čijim terasama orkestri prate šansonijere i šlager-pjevače. Sve do Domovinskog rata turizam se razvija u potpuno drugom smjeru od onog kakav je bio prijašnjih desetljeća. Kvalitetu mijenja potreba za kvantitetom, Maru i Anku za kuhačom zamjenjuju školovani konobari i kuhari, Duje više neće “kajićem prevesti goste do škoja”, nego će otvoriti obrt “Taxi boat”, a školjke se ne izranjaju već kupuju na štandu – kineske.
Nije to neočekivano, dogodilo se – uostalom – u svakom kutku turističkog planeta. No, izložba postavljena u Hrvatskom muzeju turizma dobra je prilika nostalgičarima da puste koju suzu za autohtonim kolorom Dalmacije, ali i turističkim radnicima, pa i gostima, da vide kako je cijela ova gungula zapravo počela.
“Premda su, prema iskazima domaćina, vremena danas znatno drugačija od davnih šezdesetih ‘kad su se svi gosti voljeli i svi međusobno družili’ – a možda je na djelu i optimizam pamćenja – praksa obiteljskog ugošćivanja ipak pokazuje da se gosti rado vraćaju tamo gdje su se osjećali kao kod kuće i gdje su, pozvani i uključeni u život domaćina, postali prijatelji ljudi i mjesta te upoznali ili barem pretpostavili sebe u jednoj drugačijoj životnoj sudbini”, kažu u Hrvatskom muzeju turizma.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
