Za jednog hladnog, proračunatog i poprilično dosadnog briselskog birokrata - a dobar dio prikaza karaktera novog hrvatskog premijera otkad je došao na vlast bio je upravo takav - Andrej Plenković je na Badnju večer povukao neuobičajeno smion potez. Jer, urgentna najava donošenja odluke o kupovini Ininih dionica od mađarskog MOL-a i de facto renacionalizacije hrvatske naftne kompanije zasigurno je najriskantnija i najneizvjesnija odluka koju je u dosadašnjem tijeku svoje političke karijere Plenković donio. A nije morao.
Za razliku od većine svojih bliskih suradnika, pa čak i oporbenih prvaka, u slučaju Ina Plenković je imao mogućnost relativno jednostavnog i bezbolnog 'pilatovskog' pranja ruku. Jer, u bilo kojoj od dosadašnjih faza razvoja 'sindroma Ina' on osobno nije sudjelovao, pojavivši se u cijeloj priči tek u trenutku kad je bolest već postala kronična. Pojednostavljeno rečeno, Plenković nije bio dio Vlade koja je MOL-u prepustila upravljanje kompanijom, ni one koja je s Mađarima ušla u sukob i obostrane arbitražne tužbe, a ni one koja je pokušala cijelu priču okončati netransparentnim dogovorom u okviru čudnih partikularnih interesa i privatnih poslovnih ugovora.
Dočekao ga je gotov čin i zadaća da potpiše kapitulaciju nakon poraza u bitki koju nije ni pokrenuo ni u njoj zapovijedao. Ipak, umjesto da prihvati takvu sudbinu, a krivnju (zasluženo) atribuira svojim prethodnicima, premijer je odlučio krenuti u hazard renacionalizacije Ine - cilja koji nudi malo prilika za trijumf i neproporcionalno puno šansi za politički krah. Kako to objasniti? Je li napokon proradio Plenkovićev politički eros? Ili je ipak to prvenstveno pragmatična odluka?
Premijerova dilema oko Ine zapravo je novi dokaz stare teze da se vođenje politike uglavnom svodi na obvezu izbora između malog broja vrlo loših mogućnosti. Nakon što je postalo jasno da je hrvatska arbitražna tužba odbijena, izbor s kojim je suočena hrvatska Vlada zapravo je postao binaran.
Prva opcija je bila potpuno odustajanje od bilo kakvog utjecaja na poslovanje Ine, a druga povratak tog utjecaja kroz pokušaj otkupa MOL-ovih dionica. Treće opcije, zapravo, na stolu nema.
Naime, usprkos čestim tvrdnjama raznih predstavnika hrvatske Vlade o tobožnjoj spremnosti na dugoročni dogovor s MOL-om o strateškom partnerstvu u Ini, taj odnos naprosto je postao previše toksičan da bi mogao biti dugoročno održiv. Više je razloga za to.
Kao prvo, usprkos pravosudnoj trakavici kojoj se kraja ne vidi, među većinom hrvatskih građana postoji čvrsto uvjerenje kako je u mandatu Ive Sanadera MOL nepravedno stekao pravo upravljačke kontrole nad Inom, te da je pozicija države nerazmjerno minorna s obzirom na vlasnički udjel koji posjeduje.
Nadalje, javni sentiment također je vrlo negativan prema načinu na koji MOL upravlja Inom od 2009. naovamo, a za dominantni broj građana neprihvatljiva je spoznaja da je čelnog čovjeka MOL-a mađarska država učinila trajno nedostupnim hrvatskom pravosuđu, iako je protiv njega u Hrvatskoj podignuta pravomoćna optužnica.
Te tri činjenice, nakon poraza na arbitraži, čine svaki dogovor s MOL-om politički neostvarivim. Naime, MOL više nema nijedan logični razlog pristati na smanjenje svojih upravljačkih prava u Ini, pogotovo zato što bi to značilo i dekonsolidaciju Ine iz bilance, te konzekventni gubitak za dioničare.
Mađarska očito nema ni spremnosti dopustiti kazneno gonjenje Hernadija, pogotovo nakon što je lobističkom akcijom trajno uklonjena Interpolova tjeralica protiv njega, a očekivati promjenu poslovne politike također je nerealno. Zašto bi MOL stvarao dobit u Ini, gdje je na koncu mora dijeliti s hrvatskom državom, kad kroz mehanizme upravljanja može osigurati da se sva novostvorena vrijednosti koncentrira u bilanci samog MOL-a?
Suživot Ine i MOL-a, tako, mogao bi se održati samo pod uvjetima potpunog odustajanja hrvatske države od upravljanja nacionalnom naftnom kompanijom, pristankom na kontinuiranu eroziju vrijednosti svog vlasničkog udjela u Ini te derogacije vlastitog pravosuđa ponižavajućim pristankom na nemoć procesuiranja vlastitog strateškog partnera.
Na koncu, i često spominjana mogućnost daljnje prodaje državnog udjela u Ini MOL-u utopijska je. Kako bi uprava MOL-a svojim dioničarima opravdala trošak milijardu ili više eura na kupnju daljnjeg udjela slabo profitabilne kompanije nad kojom MOL već ima potpunu operativnu kontrolu?
Takav aranžman, bez obzira na kratkotrajnu ugodu, na koncu bi se pretvorio u izvor latentnih problema za Vladu, koji bi se reinkarnirali u različitim pojavnim oblicima prilikom svake nepopularne odluke koju bi Ina donijela.
Rast cijena goriva, zatvaranje rafinerije, ekološki incident, smanjenje materijalnih prava radnika - svaki od ovih događaja Vladu bi izvrgnuo nezadovoljstvu građana, ali bez ikakve formalne mogućnosti da na njih utječe. U izboru između mogućnosti da postane ili Inin talac ili njezin vlasnik, Plenković je odlučio voditi aktivnu politiku, pa umjesto objekta radnje postati njezin protagonist.
Politički instinkt i odlučnost koju je pokazao promijenivši pravila igre u trenutku dok je u ruci držao naizgled gubitničke karte daju naslutiti državničku staturu hrvatskog premijera. Pitanje je drži li u rukavu koji skriveni adut ili blefira. Ako je ipak samo blef, mogla bi to biti vrlo skupa partija. I za njega i za državu.