Kako se javna percepcija majke mijenjala kroz različite faze minulog stoljeća, što je značila društveno poželjna partizanska, a što postratna, socijalistička majka, koje su odlike kćeri postsocijalizma i kakav je diskurs o majčinstvu općenito za tih vremena, a potom i s mijenjanjem društvenih paradigmi prevladavao u socijalizmu i na Zapadu - u knjizi “Imaginarna majka – Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća” (Sandorf, 2017.) analizira Ksenija Vidmar Horvat, sociologinja kulture s Odsjeka za sociologiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta.
Iščitavajući i komparirajući stručne ali i javno-popularne novinske napise (časopis Naša žena) o ženama, majkama i majčinstvu, što ju je osobno najviše začudilo? “Najveće iznenađenje za mene bio je lik partizanske majke. Kroz ranija istraživanja nailazila sam na klasične portrete žena u socijalizmu, koje su prikazivane snažnima, ali lik majke je uvijek bio u drugom planu.
U kasnijim godinama poslijeratnog razvoja, u doba liberalizacije 1960-ih i 1970-ih, žena se pojavljuje i kao konzumentica, primjerice modno je osviještena, bira kućne aparate, a majka postoji tek nekako ‘usput’. Kao majka se pojavljuje tek na način neprisutne prisutnosti, u smislu prava i poštovanja integriteta ženskog tijela, prava na abortus i negativnog stava prema pornografiji, ali manje je prisutna u smislu svakodnevne javne idolatrije ‘biološkog poslanja’ majke, kako je to bilo u zapadnoj poslijeratnoj kulturi”, analizira autorica pa ističe: “No, partizanska majka se stavlja na pijedestal heroizma i u javnom i privatnom. Makar, poslijeratni, pogotovo diskursi raznih stručnjaka, kad je riječ o odgoju najmlađih, prema majci pokazuju sumnju i nepovjerenje, govore da je bolje da se majčinstvo ‘regulira’ od strane institucija, većim upletanjem stručnjaka, jer postoji mogućnost da sve majke ne znaju najbolje kako odgojiti budući socijalistički naraštaj.
Ipak, i taj poslijeratni diskurs proizašao je iz likova partizanke i partizanske majke. Razlika je da su partizanske žene bile aktivne u borbi, a partizanske majke su djelovale u zaleđu, skrbeći za vlastitu djecu te za djecu drugih i sirotinje.
Poslije rata ta su se dva lika pretvorila u lik matere koja je aktivna u javnosti, u izgradnji društva te u lik majke skrbnice koja pod svoje okrilje uzima sirote. Plemenitim osobinama skrbi za drugog (i za kolektiv), što je u etici partizanskog majčinstva, poslije oslobođenja pridodaju se socijalistički ciljevi. Ti ciljevi sukladni su kolektivnom, ali ne i individualnom interesu.”
Sretna žena
U to doba, od 1960. nadalje, piše Vidmar Horvat, odnos prema majci je ambivalentan – od toga da ju se štuje do toga da se na tu ulogu gleda podozrivo, s oprezom. “Taj dvoznačni odnos prema ženama majkama nalazimo i na Zapadu i kod nas, u prvim godinama poslijeratne konsolidacije društva, kao i u kasnijim periodima prijelaza u potrošačku kulturu. Dobra majka znači predanost, ali ne u smislu klasičnog pojma žrtve, njezin je lik bliže predodžbi o sretnom samoodricanju, odricanju od vlastite osobe za dobro drugih, posebice obitelji i djece. To je to takozvano majčinsko ‘blaženstvo’ koje majci, drže, dolazi prirodno, iz njezine biologije. Paradoksalno, o tim temama govore stručnjaci muškarci, oni analiziraju i vode žene kroz različite etape majčinske skrbi za djecu.”
Rasprave o društvenoj ulozi majke na Zapadu i u zemljama socijalizma se razlikuju. Na Zapadu glavne su preokupacije vezane na reprodukciju patrijarhalnih odnosa, što podrazumijeva jaku mušku figuru kakva je vidljiva u javnom životu te zadovoljnu, ispunjenu ženu koja je, prikazuju, sasvim sretna u zatvorenom prostoru kuće i obitelji. Zadatak majke je da svakodnevno, osobnim primjerom, uči djecu što znači muško, a što žensko ili, nudi primjer Vidmar Horvat, “kako kaže slavna misao Nancy Chodorow, da bude majka svojoj kćeri tako da i ona jednog dana zna biti majka svojoj. Što se tiče dječaka, bitno je da im pruži emocionalno sigurnost, a intelektualni zadaci prepuste se ocu, kad dođe kući.”
U socijalizmu pak od majke se traži i njezina je društvena uloga odgojiti fizički zdravu djecu, jer je to osnova za stvaranje generacija kakve trebaju društvu, a uz to idu i sve očekivane idejno-politične konotacije, u duhu socijalističkih ideja jednakosti, pravednosti i napretka. Pitanja seksualnog identiteta muškarca i žena su u pozadini, drži se da su to - problemi Zapada.
Analizirajući kako se žene prikazuju u slovenskim medijima od 1990-ih, zaključuje da novi lik žene osobito uspješno artikulira – poduzetnica, dominira narativ po kojem karijera poduzetnice ne ugrožava obiteljski život. Dapače, portretiraju se žene koje mogu sve, imati zahtjevne poslove i biti dobre majke. No, majčinstvo je sudbina koju žene ne mogu izbjeći čak i kad – nisu majke. Ilustrira to člancima kojima vlasnicu obiteljske tvrtke radnici nazivaju “naša mama”. Druge interpretacije pak kažu da potpuna predanost poslu znači da posao postaje polje – zamjenskog majčinstva.
Za razliku od novinara i medija, stručnjaci, neki liječnici primjerice, u javnosti ističu “motiv majčinskog naručja”, ohrabruju žene da ostanu kod kuće, uz djecu, majčinstvo postaje novo tržište gdje se nude savjeti i proizvodi, a majka se pretvara u postmodernu potrošačicu. Prilikom izbora dječje prehrane pažljivo će birati zdravu hranu, po mogućnosti organsku, zagledavat će etikete na dječjoj odjeći, ergonomski namještaj za djetetov radni kutak... dijete postaje područje ulaganja. Autoritet roditeljstva se disperzira na psihologe, pedagoge, odgojitelje, razne stručnjake. Instinktivna majka, zaključuje Vidmar Horvat, postaje povijesni relikt, umjesto “unutrašnjih” instinktivnih ženskih znanja sve češće se pojavljuju priče o nedostatnom znanju koje ugrožava djetetov zdrav razvoj, uvjerenje da se majčinstvo treba bitno osloniti na stručnu pomoć.
Sretna žena
Analizirajući odnos javnosti prema suprugama vladara, a one su u tom kontekstu valjda neka vrsta mogućih priželjkivanih javnih majki, ili njihova sasvim labava personifikacija, slovenska sociologinja Jovanku Broz uspoređuje sa Sissi, tj. Elizabetom Habsburškom i Marijom Antoanetom, a u tom kontekstu progovara i o sudbini Marije Terezije. Sve nabrojane su, izuzev Marije Terezije, bačene u politički život a da za to same nisu imale pravog motiva. Sissi su prigovarali da bježi od majčinstva, da zanemaruje djecu i da se prepušta egomaniji. Mariju Antoanetu su optuživali za preljub, seksualnu nezasitnost; predstavljala je opasnu figuru žene koja ne treba muža i djecu da bi pronašla ispunjenje i životni smisao.
Marija Antoaneta
Ipak, i Marija Antoaneta i Sissi na koncu su u javnosti rehabilitirane. Jovanki su, poznato je, a sažima i autorica, citirajući Milovana Đilasa, prigovarali “karijerizam, ulizivanje, prepredenost, zloupotrebu Titove osamljenosti, koristoljublje”. Hoće li i ona jednog dana – doživjeti rehabilitaciju?
“Vjerojatno hoće. Ali, nadam se da će rehabilitacija Jovanke Broz biti više vezana uz historijsko i sociološko istraživanje roda i politike, a manje uz njezinu popularizaciju kroz tabloide, kao što su to posthumno doživjele Marija Antoaneta i Sissi. Mnoge žene izgubile su pravo na autonomiju i dostojanstvo jer ih se smatralo rodno ‘neprimjernima’ - nisu se ponašale kako se to očekivalo od žene – za njih se, ako je riječ o anonimnim osobama, uglavnom ne zna, a kad je riječ o intelektualno aktivnima ženama, mogu se barem nadati da će biti rehabilitirane. U slučaju Jovanke treba reći da je rehabilitacija žena političkih vođa kompleksnija. Teško je tu rehabilitirati ženu a da se ne dirne u nacionalni panteon muških junaka”, zaključuje Vidmar Horvat.