Iz godine u godinu hrvatska policija otkriva sve više seksualnih delinkvenata čije su žrtve djeca. Prošle je godine, prema policijskim statistikama, razotkriveno 521 kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, od čega je u 361 slučaju došlo do osobnog kontakta između žrtve i počinitelja, dok je još 160 kaznenih djela počinjeno putem interneta. Tijekom 2013. evidentirana su 372 kaznena djela, od čega 284 kontaktnih djela i 88 uz pomoć interneta. Ravnateljica Polikinike za zaštitu djece Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander tvrdi da se otkrije samo deset posto seksualnih zlostavljača, od čega samo 5 do 6 posto bude i osuđeno. To znači da je broj malih žrtava deset puta veći. Svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak do 14. godine u Hrvatskoj je doživio neki oblik seksualnog zlostavljanja, bilo kontaktnog ili nekontatnog. To je pokazalo istraživanje provedeno na uzorku od 4500 hrvatskih maturanata. Američko istraživanje otkrilo je kako osuđeni zlostavljač djece u prosjeku iza sebe ima 50 žrtava.
“Nedavno mi je došla gospođa od 74 godina i kazala da želi prije nego što umre nekome reći što joj se dogodilo. Kao djevojčicu u dobi između 5 i 8 godina seksualno ju je zlostavljao djed, majčin otac, što joj je ostavilo trajne traume i prouzročilo brojne probleme u emocionalnom životu. Kad je ona bila djevojčica, nije bilo institucija i stručnjaka kojima bi se mogla obratiti, a povjeravanje meni joj je, kako mi je rekla, bilo veliko olakšanje”, ističe Buljan Flander koja je i ekspertica Vijeća europe za zaštitu seksualno zlostavljane djece.
“Počinitelja takvih djela bilo je uvijek, ali im danas suvremena tehnologija omogućava da lakše dođu do žrtava, ali i policiji olakšava njihovo praćenje i otkrivanje”, tvrdi Dragan Josipović, voditelj policijskog Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji u Ravnateljstvu policije. Odjel djeluje u sklopu Kriminalističke policije i u svih 20 hrvatskih policijskih uprava ima koordinatore, policijske službenike za mladež koji su posebno obučeni za otkrivanje delinkvenata koje oni nazivaju predatorima, dok ih je u svakodnevnom govoru uvrježenije nazivati pedofilima.
Josipović otkriva kako su predatori gotovo uvijek muškarci, iako su u proteklih 20 godina uhvatili i nekoliko žena koje su u ulozi pomagača sudjelovale u seksualnom iskorištavanju djece. Među žrtvama, podjednako je djevojčica i dječaka, najčešće u dobi između 14 i 17 godina, no bilo je i mlađih.
“Seksualnih predatora na štetu djece ima i među ženama, u daleko manjem postotku i njihove su žrtve češće dječaci. Teže ih se primijeti, kao što je teže i uočiti muško dijete koje je žrtva. Veća je pažnja usmjerena na muške pedofile čije su žrtve djevojčice. Prema svjetskim statistikama, oko 70 posto žrtava su djevojčice”, govori Buljan Flander dodajući kako je kod svih seksualnih zlostavljača djece prisutna većina od četiri glavne karakteristike. Kao prvo, druženje s djecom pedofilu predstavlja i emocionalno, a ne samo seksualno zadovoljstvo, što znači da on poznaju dječje interese i navike i s djecom lako uspostavlja komunikaciju. Drugo, dijete ga seksualno uzbuđuje, odnosno izaziva kod njega fiziološku reakciju. Treće, svoje seksualne potrebe pedofil ne može zadovoljiti u odnosu s odraslom osobom, iako je 52 posto njih u braku. I četvrto, seksualni zlostavljači djece često uzimaju alkohol i drogu kako bi prevladali inhibicije i stekli hrabrost da krenu u vrebanje i iskorištavanje maloljetne žrtve.
Sustavna borba protiv počinitelja seksualnih delikata na štetu djece u Hrvatskoj se provodi od 1996. godina kad je i osnovan poseban policijski kriminalistički odjel koji je nedavno objavio rezultate najnovije akcije nazvane Nemezida, po grčkoj božici osvete. Uhićena su petorica muškaraca u dobi između 22 i 44 godine, i to po jedan u Splitu, Rijeci, Puli, Sisku i Čakovcu. Akcija Nemezida, ističe Josipović, pripremala se dulje vrijeme, a provedena je u osam policijskih uprava u otprilike mjesec dana tijekom kojih je policija intenzivno pretraživala stanove sumnjivih osoba, pregledavala im pa čak i oduzimala računalnu opremu te utvrđivala tko je vlasnik i korisnik pohranjenih materijala.
Budućnost uhićenih je sada u nadležnosti Državnih odvjetnika za mladež koje će dalje provoditi istrage kako bi se osumnjičeni izveli pred lice pravde, a Josipović ističe kako, po njegovu iskustvu, velik broj takvih kriminalističkih istraživanja završava sudskim presudama kojima se počiniteljima kaznenih djela dosuđuju zatvorske kazne. Zakonom su za takve gnjusne radnje predviđene kazne do 12 godina zatvora. Policijska analiza hrvatskih slučajeva navodi na zaključak da je među počiniteljima mnogo recidivista koji i nakon odslužene zatvorske kazne opet traže djecu za zadovoljenje svoje pohote.
“Oni koji su u zatvoru prošli psihološki tretman rjeđe ponavljaju kazneno djelo, no statistike pokazuju da ih 7 posto ipak ponovi. Ako su bili u zatvoru bez tretmana, njih čak 40 do 70 posto će nakon izlaska na slobodu opet vratiti starim navikama. U hrvatskim se zatvorima provode takvi tretmani sporadično, ali ne i sistematski, tako da su osuđeni pedofili po izlasku iz zatvora i dalje veoma rizični”, kaže Buljan Flander. Dodaje kako su Amerikanci izračunali da se, s obzirom na visoki recidivizam, više isplati imati zaposlene stručnjake u zatvoru nego da nakon recidiva počinitelj ponovno ide u zatvor na trošak države.
“Zato je važno da se naše društvo ne uljulja u lažnu sigurnost zato što postoji registar pedofila. Moramo misliti i na 90 posto djece koja nikad nisu rekla što im se događa. Zato je važno stalno podizati javnu svijest, učiti djecu kako se zaštititi, kome prijaviti, kome se povjeriti... Upravo je u tijeku kampanja Vijeća europe za zaustavljanje seksualnog nasilja prema djeci pod nazivom 'Jedno od pet'. Za razliku od Europe, u Americi je zadnjih 20-ak godina zabilježen značajan pade seksualnog zlostavljanja djece jer su uložili značajne financijske i stručne resurse u intervenciju i prevenciju”, zaključuje Buljan Flander.
Inspektor Josipović govori kako su u predinternetsko doba pedofili snimali i presnimavali VHS kazete, dok danas putem interneta razmjenjuju snimke eksplicitnih scena s osobama mlađima od 18 godina koje su fukusirane na intimne dijelove njihovih tijela. Takve snimke kolokvijalno se nazivaju i dječjom pornografijom, a njihovo posjedovanje, odnosno skidanje s interneta i spremanje na razne medije za pohranu digitalnih podataka, kao i svjesno pristupanje takvim sadržajima putem interneta - smatra se kaznenim djelom. No policija redovito otkriva i one koji snimaju takve materijale.
Prošle godine su, otkriva Josipović, na području Istre i Kvarnera uhitili nekoliko stranih državljana koji su na javnim plažama snimali djecu. Policija je reagirala na dojave građana koji su na plaži primijetili ljude koji se čudno ponašaju. Kod njih su pronađene sofisticirane kamere pogodne za snimanje iz skrovitih mjesta i pod vodom. Riječ je o uređajima u obliku kemijske olovke ili daljinskoga upravljača. Jednog sumnjivca su ljudi na plaži čak i zadržali do dolaska policije koja ga je uhitila. Preko Europola i Interpola hrvatska je policija provjerila njihovu kriminalnu prošlost i kod dvojice je utvrđeno da su u svojim zemljama već bili evidentirani kao višestruki počinitelji takvih kaznenih djela. Policija takve naziva “gostima s nečasnim namjerama”. Za kaznena djela počinjena u Hrvatskoj kod nas im se i sudi pa se neki još nalaze u hrvatskim zatvorima.
Posebno su opasni predatori koji djecu mame ili vrbuju preko interneta, najčešće preko raznih chatova i društvenih mreža na kojima se žrtvama obično predstavljaju kao njihovi vršnjaci te ih nagovaraju da im pošalju svoje obnažene fotografije ili čak komuniciraju uživo putem Skypea. Neki od tih slučajeva, nažalost, završavaju tako da zlotvor namami dijete na susret te ga prisili na seksualni odnos. Najteži slučajevi, ujedno i oni koje policija najteže otkriva pedofili su bliski djetetu, osobe iz njegova neposredna okruženja, obitelj, odnosno prijatelji i poznanici roditelja.
Maloljetna žrtva, objašnjava Josipović, u tog čovjeka ima povjerenje koje ovaj drsko iskorištava. Nerijetko nastradaju djeca čiji roditelji, opterećeni lošom socijalno-ekonomskom situacijom ili cjelodnevnim radnim obvezama, ne posvećuju dovoljno pozornosti djetetu, posebice načinima na koje provodi slobodno vrijeme. Policija, naime, roditeljima savjetuje da prate kako njihovo dijete koristi kompjuter i mobitel te posebno, komunicira li u kasnim večernjim i noćnim satima. Predatori, pokazuju policijska iskustva, svojim žrtvama u fazi mamljenja šalju kodove za nadopunu bona na mobitelu kako bi mogli održavati komunikaciju, a da roditelji to ne primijete po povećanim troškovima telefoniranja.
Kada su zlostavljači članovi djetetove obitelji, kućni prijatelji, poznanici ili susjedi najčešće se radi o dugotrajnom, ponekad i višegodišnjem zlostavljanju. Zlotvor će, govori Josipović, snimiti svoju maloljetnu žrtvu u kompromitirajućoj situaciji i ucjenjivati je da će snimku pokazati roditeljima, prijateljima ili u školi. Umjesto da se nekom obrati za pomoć – recimo roditeljima ili policiji – dijete će u strahu od razotkrivanja i javnog sramoćenja često do daljnjega pristajati na seksualne odnose.
Policajci specijalizirani za otkrivanje pedofila nerado pričaju o metodama rada, no ipak doznajemo kako se u istragu kreće na temelju inicijalne informacije koju policiji netko dojavi, najčešće anonimno. Ponekad je to i sama žrtva ili njezini roditelji. Veoma učinkovitim se pokazao sustav Red button kojim policija građanima daje mogućnost da anonimno dojavljuju sumnjivce. Onaj tko prijavljuje ne mora strahovati da će zbog toga trpjeti neugodnosti ili neke druge posljedice.
“Do informacija policija često dolazi i od kolega iz drugih zemalja budući su počinitelji takvih kaznenih djela ljudi poremećenih nagona rasprostranjeni širom svijeta koji putem interneta međusobno kontaktiraju i izmjenjuju pornografske materijale”, govori Josipović.
Policija i pravosuđe nastoje da tijekom njihovih postupaka djeca što manje pate, odnosno da ne budu dodatno traumatizirana. U policijskim postajama na području Republike Hrvatske uređeno je 60 posebnih soba za ispitivanje djece. Također se u sudskim postupcima nastoji da djeca žrtve ne svjedoče u sudnici, nego putem videolinka, te da ispitivanje traje što kraće.
Policajci iz Josipovićeva tima redovito odlaze na razne edukacije, najčešće u druge europske zemlje gdje uče iz pozitivnih iskustava tamošnjih policajaca. Od kriminalista se očekuje da uz klasična policijska znanja prilično znaju i o mogućnostima uporabe interneta, a potrebna su im i razna psihološka, sociološka i pedagoška znanja i vještine. Osim što je policija sve bolje obučena i opremljena za otkrivanje pedofila, Josipović važnom ističe i činjenicu da su hrvatski građani sve osvješteniji da takve slučajeve ne treba gurati pod tepih.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
