Uoči predstojećih državnih blagdana, za koje mnogi od nas i ne znaju što znače i zašto ih slavimo, ponovno raste interes za bivšeg predsjednika SDP-a i premijera Ivicu Račana, za čije je vladavine (2000.-2003.) ukinut onaj stari i jedini pravi Dan državnosti, 30. svibnja - i to taman kada je već zaživio u cijelome narodu - da bi onda nečijom voljom bio premješten na 25. lipnja, dakle na dan ili datum koji je pred nama i koji ćemo i ove godine, htjeli mi to ili ne, morati proslaviti.
Ali nije to jedina kontroverzija ili jedini upitnik vezan za Ivicu Račana, a onda, hoćeš-nećeš, i za SDP (onaj stari, pod njegovim vodstvom), kojemu je on bio na čelu od 1989. pa sve do 2007., tj. do godine svoje smrti.
Tih upitnika ima nekoliko, čitav jedan niz, i to će prije ili kasnije biti vrlo težak i ozbiljan izazov za nekog budućeg istraživača ili povjesničara - koji će se, da bi mogao cjelovito i vjerodostojno rekostruirati to, najnovije razdoblje naše (ali, djelomice, i šire, tj. regionalne) povijesti, morati odgovoriti i na tzv. enigmu Račan. Ili je, za početak, raščlaniti na njezine sastavne dijelove ili elemente.
Proteklih sam dana razgovarao s više poznatih i uglednih članova SDP-a, i to mahom onih starijih, koji su svojedobno i politički i osobno bili vezani za Ivicu Račana. Ne znam je li mi se to samo učinilo ili je doista tako: među njima, tim starijim SDP-ovcima«, kao da postoji jedan, uvjetno rečeno, »kompleks manje vrijednosti« (u političkom smislu riječi), prouzročen - po mojoj procjeni - činjenicom da SDP, za razliku od Tuđmanova HDZ-a, nije (barem ne dokraja) aktivno sudjelovao u stvaranju samostalne hrvatske države. To jest da je 90-ih bio nekako po strani od čitavoga tog procesa (koji danas često izjednačavamo s pojmovima ili kategorijama »državotvorstvo«, »patriotizam« i »domoljublje«).
Taj kompleks, međutim, ne zapažam kod mladih SDP-ovih političara i dužnosnika, poput Peđe Grbina ili Siniše Hajdaša Dončića, pa ni kod samog predsjednika SDP-a i aktualnoga hrvatskog premijera Zorana Milanovića: vidi se već i na prvi pogled da su na oni hrvatsku političku scenu stupili mnogo kasnije (neki čak nakon 2011.), da nisu previše opterećeni prošlošću, a istodobno su potpuno okrenuti budućnosti. I imaju, koliko vidim, prilično jasnu viziju kako bi hrvatska država i hrvatsko društvo u budućnosti morali izgledati.
Kad je o samome Ivici Račanu (ali i SDP-u u razdoblju kad mu je on bio na čelu) riječ, možemo izdvojiti tri velika »crimena« (s navodnicima ili bez njih), koji mu (im) se najčešće stavljaju na teret.
Prvi je, kao što sam već spomenuo, ukidanje Dana državnosti 30. svibnja (tj. dana kad je konstituiran prvi višestranački Hrvatski sabor) i njegovo premještanje na jedan drugi datum, u jedan drugi mjesec ili dio godine, tj. na 25. lipnja.
Drugi je »crimen« nesuprotstavljanje (u najmanju ruku to) generalima Jugoslavenske narodne armije kad su, u onome kratkotrajnom razdoblju međuvlašća ili »bezvlašća« u Hrvatskoj - tj. u vrijeme neposredno prije, između dva izborna kruga i neposredno poslije parlamentarnih izbora 1990. - kompletno razoružali Teritorijalnu obranu Hrvatske i time Hrvatsku, uoči rata što je nedugo potom uslijedio, doveli u vrlo tešku i gotovo bezizlaznu situaciju.
A treći je »crimen« - koji je već prerastao u neku vrstu negativne legende - slika o saborskim zastupnicima SDP-a kako, 25. lipnja 1991., demonstrativno napuštaju sabornicu uoči glasovanja o Ustavnoj odluci o suverenosti i samostalnosti RH, kojom je, nakon netom provedenoga općehrvatskoga referenduma, Hrvatska i na papiru, tj. službeno, postala samostalnom državom.
Kako je ovaj moj tekst o Ivici Račanu dosta kritički postavljen prema temi o kojoj je riječ, tj. prema samome Račanu, osjećam, objektivnosti i korektnosti radi, potrebu da (odmah, u samom startu) ukažem i na drugu stranu, tj. naličje, čitave ove priče - i to upravo kada govorimo o ta tri velika, ako ne i najveća, Račanova »crimena«.
Prvo, ovo oko Dana državnosti. Prava istina glasi da to nije bila (barem ne izvorno) Račanova inicijativa - pa ni inicijativa SDP-a - iako se sve odigralo u onome periodu (2000.-2003.) kada je u RH na vlasti bio Račanov SDP. (A on sam, Ivica Račan, hrvatskim premijerom.)
Ta se ideja, naime, rodila u HSLS-u, a njezin je prvi i glavni inicijator, i predlagač, bio tadašnji saborski zastupnik HSLS-a Ivo Škrabalo. SDP-ov (pa onda i Račanov) doprinos sastojao se u tome što je taj Škrabalov (tj. HSLS-ov) prijedlog jednoglasno podržao - doduše, uz neke modifikacije - i bitno pomogao, već i samim glasovanjem »za« u Saboru, da on bude proglašen Zakonom i samim time automatski proveden u djelo.
Da bi se rekonstruirala prava istina, zapravo ne treba napraviti puno: dovoljno je pročitati intervju Ive Škrabala Jutarnjem listu (prilog »Magazin«) od 8. rujna 2001., tekst Tvrtka Serdara »Dan državnosti po Škrabalu« objavljen 30. svibnja 2002. u Informativnom tjedniku za iseljenike »Dom i svijet«, te dva opsežnija analitička članka Slavena Letice, publicirana u Vijencu (još 2009.) i Hrvatskom tjedniku (5. ožujka o. g.).
Ukratko, odnosno najkraće što je moguće: Škrabalo je - što se Dana državnosti 30. svibnja tiče - najprije predložio da se on više ne zove »Dan državnosti« nego »Dan Hrvatskog sabora« - te da pritom ostane (kao što je i dotad bio) neradni dan (a ne državni praznik). Saborska rasprava o tom pitanju počela je, u prvom čitanju, u ožujku 2001. A onda je, u samoj završnici rasprave, SDP gotovo preko noći pokrenuo inicijativu da se Danom državnosti proglasi 25. lipnja (dan kada je u Saboru usvojena Deklaracija o uspostavi suverene i samostalne RH) te da to, štoviše, bude jedan od državnih praznika u godini. Škrabalo i njegov HSLS su taj SDP-ov prijedlog (ili amandman) objeručke prihvatili.
Danas je sasvim jasno - i barem se u tome (gotovo) svi slažu - da je glavni krivac za cijelu ovu zavrzlamu bio HSLS-a (čiji je predsjednik tada bio Dražen Budiša), da je SDP (ali i Tomčićev HSS) taj HSLS-ov prijedlog jednodušno podržao, da je to bio jedan od sastavnih elemenata tzv. detuđmanizacije (koja je bila pokrenuta odmah nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana), a da je u pozadini svega toga stajala, nažalost, nečija puka mržnja prema Tuđmanu, a uz mržnju i stanovita crta (jer jedno ne ide bez drugoga) i osvetoljubivosti.
Ovo treba podvući s dvije ili tri linije i dobro upamtiti: glavna mržnja na Franju Tuđmana nije se razvijala - tijekom 90-ih i u prvoj polovici 2000-ih - u (Račanovu) SDP-u, nego u - (Budišinu) HSLS-u. U to sam se osvjedočio još 1990. na 1991., kada sam pisao knjigu o stvaranju višestranačja u Hrvatskoj, »Banket u Hrvatskoj«.
Između HSLS-a i HDZ-a postojao je golemi rivalitet (a onda i odgovarajući antagonizmi) još u onim prvim danima hrvatskoga višestranačja, kada su se te dvije stranke sporile (i) oko toga koja je od njih dvije zapravo prva osnovana, odnosno (idejno) začeta, na što su se kasnije nadovezale i (čak i do danas nerazriješene) kontroverzije oko inicijative za povratak spomenika bana Jelačića na nekadašnji Trg Republike.
HDZ i HSLS kontinuirano su se, od »nulte točke« u kronologiji hrvatskoga višestranačja pa nadalje, natjecale u tome koja je od njih dvije »prva«, »patriotskija«, »zaslužnija« itd. za stvaranje i razvoj parlamentarizma u Hrvatskoj, a kada je, osobito s Domovinskim ratom 1991. (i kasnije), postalo jasno da HSLS Tuđmanovu HDZ-u u shvaćanju (ali i prakticiranju) hrvatskoga domoljublja nije ni do koljena, među liberalima je sve više rastao osjećaj jala i ljubomore prema predsjedniku Tuđmanu, koji je s vremenom prerastao u čistu mržnju, pa i osvetoljubivost.
U svemu tome bilo je jako puno i čisto osobnih motiva, a samim time i beskrajno puno iracionalnosti. Predsjednik Tuđman je, npr., 1996. odbio potvrditi imenovanje Ive Škrabala za gradonačelnika Zagreba (nakon čega ga je on zamrzio), a vrlo su teške riječi na relaciji HSLS - HDZ pale i 1997., kada je liberal Vlado Gotovac svašta govorio protiv Tuđmana, u vrlo oštroj i žestokoj predsjedničkoj kampanji koja je vođena te godine (treći je predsjednički kandidat, da se prisjetimo, bio, uz Tuđmana i Gotovca, tadašnja »desna ruka« Ivice Račana u SDP-u, umirovljeni profesor politologije Zdravko Tomac.
Što se tiče drugog prigovora ili drugog »crimena« na račun Ivice Račana i njegova SDP-a - tj. njihova navodnog »pristajanja« na razoružanje TO u Hrvatskoj, u svibnju 1990. - to je također jedna od (super)teških zagonetki na čije ćemo cjelovito odgonetanje, bojim se, morati pričekati još dosta vremena, ali jedan je detalj u toj priči već i danas i više nego izvjestan i smatram da ga treba jasno istaknuti, kako se u sumnjičenjima i prozivanjima Račana i SDP-a ne bi (ipak) pretjerivalo, odnosno kako se ne bi prelazila (najčešće) vrlo tanka crta koja dijeli fair od ne-fair istraživanja i preispitivanja.
O tome mi je jedan moj (odlično) obaviješten sugovornik rekao:
- Oružje TO Hrvatske čuvala je, u glavnini, sama JNA; ono se, zajedno s oružjem JNA, nalazilo u skladištima i magacinima Armije, a ne u nekim posebnim skladištima. Čuvarska služba u tim skladištima bila je »njihova«, tj. armijska, a ne neka »naša«, tj. republička ili hrvatska. Prema tome, Račana se, zapravo, ništa nije trebalo ni pitati - to je oružje faktički već bilo u posjedu JNA. On, dakle, nije mogao niti trebao pokleknuti, jer on to (to oružje - op. a.) nije ni imao. Prema tome, to je vrlo tanak prigovor, i u tome današnji HDZ-ovci pretjeruju. Jedino oružje koje se tada nalazilo u Hrvatskoj a koje nije čuvala vojska - bilo je oružje RSUP-a SRH. Njega je čuvala policija. I upravo se iz toga oružja formirala, tijekom prve polovice 1991., prva jezgra budućih »Zengi«...
Međutim, i ovdje, ipak, postoje neke (i ne tako beznačajne) kontroverzije. Poznato je da su Ivicu Račana još od kasnih 80-ih, a onda i tijekom 1990., od vremena do vremena salijetali pojedini generali i »bezbednjaci« (tj. visoki dužnosnici KOS-a) JNA te na nj vršili strahovite političke i vojne pritiske. Od Marka Negovanovića i Aleksandra Vasiljevića nadalje. Jedan od tih njihovih tajnih sastanaka održan je (i) u ožujku 1990., u Kockici, dakle u samome jeku predizborne kampanje, a o njemu je sam Račan nešto više rekao u svom velikom (i donekle ispovjednom) intervjuu novinarki Globusa Jasni Babić u listopadu 1994.
On se tom prigodom pohvalio (i to prilično samouvjereno i drčno) da je generalima JNA tom prigodom jasno i odlučno rekao što ih ide, tj. da on ne pristaje na njihove pritiske, a pritom se pohvalio i podatkom - ako to ipak nije izmislio ili barem preuveličao - da su se u najužem krugu SDP-a već tada (dakle, još prije izbora!) razrađivali planovi o pružanju oružanog otpora budućem agresoru. Pritom se čak poslužio i sintagmom - »partizanski otpor«.
U fazi prikupljanja građe za ovaj članak sastao sam se s jednim bivšim vrlo istaknutim dužnosnikom i saborskim zastupnikom SDP-a, s kojim sam, zapravo, prijatelj još od ranih 90-ih. On mi je tom prigodom ispričao nešto za što, moram priznati, sve donedavna nisam znao.
Jedan od tajnih sastanaka generala i »bezbednjaka« JNA i Ivice Račana održan je i u nedjelju između dva izborna kruga 1990. Ako je taj podatak točan, onda to može biti samo nedjelja 29. travnja 1990. I on je, kao i većina drugih takvih sastanaka (pa i onaj iz ožujka 1990., o kojemu je Račan govorio u intervjuu Globusu), održan u Kockici, na Prisavlju.
Na njemu je, međutim, bila nazočna i skupina najviših dužnosnika tadašnjega SKH, koje je Račan već bio okupio (ili ih je barem okupljao) oko sebe, u stvaranju nove stranke, budućega SDP-a. Jedan od njih - on će kasnije postati visokim dužnosnikom budućega, višestranačkog Sabora - vodio je čak o tome bilješke. I te su bilješke, jedan od prvorazrednih izvora iz naše (naj)novije povijesti, i danas u njegovu posjedu.
Pokušao sam ga, zahvaljujući mom prijatelju, zamoliti da mi ih ustupi za potrebe ovoga teksta ili da se, ako ništa drugo, sastane sa mnom, no on tu moju ponudu nije prihvatio, uz obrazloženje da za to »još nije vrijeme«.
Pomalo sam se iznenadio zbog tog odgovora - jer otad je ipak prošlo već 25 godina. Dakle, pravi »srebrni« jubilej. Ponovio sam svoj upit još nekoliko puta, i uvijek dobio isti odgovor - da za objavljivanje tih bilježaka još »nije vrijeme«.
Onda sam, u razgovorima i s drugim (starijim) bivšim ili (i) sadašnjim dužnosnicima SDP-a, uvidio da za to, zapravo, svi znaju - tj. da postojanje tih zabilježaka nije nikakva tajna (barem među njima, SDP-ovcima). Ali svejedno, do tog dokumenta, pa čak ni do nekih konkretnijih podataka o njemu, nisam uspio doći.
A što se onoga trećeg »crimena« na račun Račana i SDP-a tiče - (navodno) napuštanje sabornice u trenutku donošenja Deklaracije o suverenosti i samostalnosti RH, 25. lipnja 1990. (tj. na današnji Dan državnosti) - tu mi je dilemu razriješio sam tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora i visoki dužnosnik HDZ-a Žarko Domljan, u razgovoru što smo ga, u njegovu stanu, vodili u svibnju o. g. Ponovit ću ono što mi je on tom prigodom rekao, uvjeravajući me, politički vrlo korektno, da Račana i SDP zbog te navodne epizode danas sasvim neopravdano sumnjiče i optužuju, i to najviše upravo u njegovim, tj. HDZ-ovim redovima:
- SDP-ovci su listom napustili saborsku dvoranu puno ranije - 25. srpnja 1990., prigodom donošenja Odluke o proglašenju amandmana na Ustav SRH, kojom su izbrisane zvijezda petokraka i socijalističke oznake u nazivima svih državnih ustanova, u sklopu čega je i dotadašnje Predsjedništvo SRH preimenovano u Predsjedništvo RH. A 25. lipnja 1991. SDP-ovi zastupnici - za razliku od te sjednice, iz srpnja 1990. - nisu demonstrativno napustili sabornicu nego su glasovali protiv Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, inzistirajući pritom na jednome svom protuprijedlogu - kojim su prihvaćali razdruživanje od dotadašnje jugoslavenske federacije, ali uz istodobno dopuštanje započinjanja procesa nekakvoga pridruživanja nekoj novoj državnoj zajednici, na temelju nekog novog ugovora. Taj njihov protuprijedlog nije prošao pa su glasovali protiv, i onda su neki od njih, koliko se sjećam, ipak izišli iz dvorane. Jedini SDP-ovac koji je podržao prijedlog HDZ-a bio je Korčulanin Marko Vlašić Čiće.
Eto, toliko o svemu tome - tj. o najveća tri »crimena« što se danas, ali i ne samo u redovima HDZ-a, stavljaju na teren Ivici Račanu i njegovome SKH-SDP-u.
Međutim, čak i onda kada svi oni budu definitivno razriješeni - a na to ćemo, ponavljam, još morati vrlo dugo čekati - ostat će, uvjeren sam, na snazi teza da je Ivica Račan u cijelosti, i kao političar i osoba, bio velika enigma i da mi o njemu danas, zapravo, puno toga više ne znamo nego što znamo. Ne postoji nijedan drugi političar ili državnik u Hrvatskoj čiji su život i javno i političko djelovanje satkani od toliko upitnika - kao što je to u slučaju Ivice Račana.
I on je sam o tome nešto rekao, tj. priznao je tu činjenicu - i to u svom intervjuu Roziti Vuković za Jutarnji list (od 4. travnja 2004.). Izrekao je, zapravo, jednu veliku i tešku istinu, no to je nekako prošlo nezapaženo i bez većeg odjeka. Uz ostalo, izjavio je (opisujući svoje djetinjstvo i odrastanje, 50-ih i kasnije):
- Često sam se selio i baš kad bih uspostavio neko prijateljstvo, morao sam otići. Nigdje nisam mogao baciti korijen...
»Čovjek bez korijena« - bilo je prvo što sam o Račanu pomislio, kad sam pročitao taj njegov intervju. Primjerice - Račanovi roditelji. Mi o njima - a samim time i o Ivici Račanu kao osobi - ni danas ne znamo gotovo ništa, osim ono nešto (vrlo malo) što je sam Račan otkrio, tj. izjavio, u nekoliko svojih (polu)biografskih intervjua, što ih je dao u kasnijem razdoblju svog života, tj. između 1994. i 2006. Pri čemu se sve, uglavnom, svodi na tezu da je on, Ivica Račan, rođen ratnih godina (1943.) u Njemačkoj, u periodu kada su mu oba roditelja bili (doduše u radnom, a ne koncentracijskom) logoru.
No tu je tezu samo godinu dana nakon Račanove smrti (2008.) pobio - ili barem pokušao pobiti - politolog, javni djelatnik, pisac i nekadašnji (do ranih 90-ih) član SDP-a Stribor Uzelac Schwendemann, u jednome svom zapisu što ga je objavio u »Brodskom tragu«, časopisu što ga je on sam svojedobno bio pokrenuo.
Uz napomenu da je poznavao Račanovu majku Mariju (»tetu Mariju«, kako je on u tom svom zapisu gotovo intimistički naziva), a poznavao ju je naprosto zahvaljujući činjenici da su u dužem razdoblju, 50-ih i kasnije, Račanovi roditelji, pa tako i sam mali ili mladi Ivica, živjeli u Slavonskom Brodu, odakle je rodom, a i danas u njemu živi, i dotični SDP-ovi pisac Uzelac Schwendemann - on je, uz ostalo, napisao:
»Za vrijeme rata, Nijemci su ga (Račanova oca - op. a.) uzeli za prevodioca u radnom logoru Ravensbrück. Kao prevodilac nije živio u logoru nego u gradu. U dvosobnom stanu. Logor mu je bio radno mjesto. Sve te priče kako je Ivica rođen u logoru su sranja. Teta Marija, njegova mati, mi je to pričala... Kakav logor, kakvi bakrači, to je Ivica sve izmislio. I u tom je on potpuno na ćaću...
Za taj zapis tajanstvenog izvora Stribora Uzelca Schwendemanna danas se u SDP-u (pa i izvan njega) zna, za njih to nije nikakva tajna (kao što, načelno, nije tajna ni postojanje onih bilježaka sa superpovjerljivog sastanka u Kockici, održanog potkraj travnja 1990.). Ali nitko o tome ne želi javno govoriti; a sam taj Uzelčev zapis, odnosno 7. knjiga »Brodskoga traga«, iz 2008., u SDP-ovim se redovima naziva - »apokrifnom knjigom«.
Uspio sam, preko HND-a i izdavača »Posavska Hrvatska«, doći do Uzelčeva telefonskog broja, no na broj što sam ga dobio nije mi se nitko javio - osim njegove (Uzelčeve) »telefonske sekretarice«.
Neslužbeno sam doznao da je Stribor Uzelac Schwendemann po nacionalnosti Srbin i da se zbog toga on već početkom 90-ih razišao s Račanom - koji je, zbog čega ga danas također neki optužuju, u tom razdoblju »čistio« stranku od Srba (ili srpskih nacionalista), odnosno Jugoslavena.
Jednako tako, totalna je enigma i to gdje je, i koje godine, Ivica Račan služio vojni rok. Za svakog, osobito poznatijeg čovjeka (osobito ako je on javna ličnost ili političar) zna se gdje je i kada služio vojsku - a ako nije bio u JNA, zašto je bio oslobođen. Međutim, u Račanovu slučaju o tome ne znamo doslovce ništa, pa tako ni to koja mu je bila vojna specijalnost.
Neki iz toga zaključuju da Račan, zapravo, nikada nije ni bio na odsluženju vojnoga roka.
Međutim, jednu od svojih najdubljih tajni Ivica Račan je, ali više u šifriranu (a samim time i uglavnom nezamijećenu) obliku, otkrio novinarki Globusa Jasni Babić, kad je opisivao svoje držanje i javno (ne)djelovanje uoči srpskog mitinga na Petrovoj gori, održanog 4. ožujka 1990. (dakle, neposredno uoči prvih parlamentarnih izbora). On je tada bio predsjednik SDP-a i bile su stvorene sve okolnosti da - kako je sam rekao - postane »hrvatskim Miloševićem«. To mu se, na neki način, kao čelniku hrvatske Partije, naprosto nudilo. Ali on na tu ponudu, u borbi (gotovo biblijskih razmjera) sa samim sobom, nije pristao, odbio ju je i time misiju »hrvatskog Miloševića« prepustio nekome drugome - tj. vođi HDZ-a Franji Tuđmana.
Račan je o tome u tom svom intervjuu izjavio:
»Odlučio sam te noći (kada se oko toga, kao u nekoj groznici ili snoviđenju, preispitivao - op. a.) da valja ustrajati na putu do slobodnih izbora pa neka narod izabere predstavnike koji će se dalje legitimno i legalno suprotstavljati velikosrpskoj najezdi...«
Normalnim (ili političkim) rječnikom rečeno, Račan je ovim priznao da se unaprijed pomirio s porazom, na predstojećim izborima u Hrvatskoj, da je dobrovoljno odlučio da on, tj. SKH (budući SDP), siđe s vlasti, da predstojeću (žestoku; zapravo, kako se pokazalo, ratnu i krvavu) dionicu »kormilara« hrvatske povijesti odradi, umjesto njega, netko drugi - a to je mogao biti, kao što je i bio, jedino predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman - a jednoga dana... E, što će biti, ili što bi moglo biti jednoga dana, o tome Račan u tom svom intervjuu nije rekao ni riječi.
Ono što se doista dogodilo, i za što danas svi mi znamo jer je to dio naše (naj)novije povijesti, to je činjenica da je tih »deset krvavih godina« za Hrvatsku odradio, kako je znao i umio, Franjo Tuđman (sa svojim HDZ-om), a da se nakon Tuđmanove smrti, tj. nakon parlamentarnih izbora održanih 3. siječnja 2000., vratio na vlast, zajedno sa svojim, tada već sasvim reformiranim, SDP-om, upravo on, reformirani komunist a tadašnji deklarirani socijaldemokrat Ivica Račan.
Mislim da raspolažem s dovoljno argumenata za obranu svoje teze da je Ivica Račan u proljeće 1990. dobrovoljno predao vlast Franji Tuđmanu i HDZ-u, ali kako to ne mogu učiniti samo u nekoliko rečenica, najbolje je da to bude zasebna tema, kojoj ću se uskoro posvetiti.
Nedavno sam, upravo u Globusu, objavio članak o nastanku “tajnog pakta” Franje Tuđmana i Mike Špiljaka 80-ih. Izišao sam, uz ostalo, s tezom da je tadašnji predsjednik hrvatske Partije (od 1984. do 1986.) Mika Špiljak unaprijed odabrao Franju Tuđmana za budućeg hrvatskog nacionalnog lidera koji će se jedini moći suprostaviti predstojećoj “velikosrpskoj najezdi”.
Sada toj tezi mogu pridodati još jednu: Špiljak je to učinio (i) zbog toga što je procijenio da u tadašnjem SKH ne postoji nijedan čovjek, ili nijedan političar, koji bi mogao odigrati tako tešku, zahtjevnu i odgovornu ulogu - te da nju naprosto treba prepustiti nekom drugom, izvan (službenih) partijskih redova. Izbor je pao na tadašnjeg hrvatskog disidenta No. 1 Franju Tuđmana...
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
