KREŠIMIR PENAVIĆ ZA GLOBUS

NAJVEĆI HRVATSKI FILANTROP I KOLEKCIONAR ZA KOJEG NIKAD NISTE ČULI 'Ne znam točan broj umjetnina koje imam, no znam da je doma postalo tijesno'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 06.05.2017. u 14:49

Zagreb, 250417.
Poduzetnik i filantrop Kresimir Penavic, fotografiran u NSK.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Poduzetnik i filantrop Krešimir Penavić

"Ako me djelo zainteresira, sjest ću na prvi avion radi njega, i otići kamo treba", kaže Krešimir Penavić, zagrebački matematičar i njujorški broker koji je upravo NSK poklonio kolekciju plakata Mirka Ilića, a prošle jeseni MSU djela Roberta Rauschenberga

Krešimir Penavić u Ameriku je otišao početkom devedesetih kao diplomirani student matematike PMF-a. Ondje je godinama radio za jedan od uspješnijih međunarodnih investicijskih fondova Renaissance Technologies LLC. Fond je nekoliko godina prije Penavićeva dolaska osnovao nagrađivani matematičar James Simons.

Specijaliziran za razbijanje kodova tijekom Hladnog rata, Simons je primjenjujući spomenuta stečena znanja trgovao vrijednosnicama isključivo na temelju preciznih matematičkih i statističkih analiza. Penavić se dobro uklopio. Kako mi kaže na početku našeg razgovora: “U New York sam otišao radi stipendije koju sam imao na Sveučilištu SUNY Stony Brook. Imao sam mogućnost upisati postdiplomski i u Londonu, no u britanskoj sam prijestolnici studij trebao doplatiti, što je bilo previše novca za jednog zagrebačkog studenta. U New Yorku sam magistrirao, kasnije je bilo previše posla pa nisam stigao doktorirati.” U ovom je gradu ostao i živjeti, iako održava kontakte sa Zagrebom: “Znaju me pitati kad ću se vratiti, no meni nije jasno na što misle, ja svako malo dođem ovamo.”

Paralelno s brokerskim poslom u Americi je prije nepunih deset godina utemeljio zakladu AIC, Aliis Inserviendo Consumor. Zaklada je, među ostalim, sufinancirala Festival tolerancije Branka Lustiga, gostovanja jazz muzičara poput Matije Dedića i danas pokojnog Boška Petrovića u New Yorku, te Životnu zajednicu Mostari kraj Zagreba, koja udomljuje odrasle osobe s autizmom. “Postoje milosrđe i filantropija, to su različite stvari. Milosrđe je kad pomažete nekome u nevolji, filantropija je kada pomažete nečemu do čega vam je stalo”, kaže.

Donacije MoMA-i

Ipak, u temelju su njegove zaklade umjetnine. Poznato je kako je donirao neka djela umjetnika poput Mirka Ilića, Mihajla Arsovskog i Borisa Bućana njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, znamenitoj MoMA-i. Ovaj muzej, podsjetimo, ne prima sve donacije, nego isključivo djela umjetnika koja ocijene važnima. Također, Penavić je zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti poklonio djela nekih važnih američkih umjetnika, spomenimo primjerice Roberta Rauschen­berga. U njegovoj je privatnoj kolekciji pak nekoliko stotina umjetnina: “Ne znam točan broj, no znam da je doma postalo tijesno, pa kad kupim neku umjetninu, to znaju biti pravi manevri da se sve premjesti kako bih i novo djelo mogao gledati na zidu.”

Život u New Yorku u tom mu kontekstu, kontekstu umjetnosti, također, odgovara: “Uvijek se nešto nađe za vidjeti, neka nova izložba ili djelo kojeg ste se zaželjeli, to je prednost velikog grada. Primjerice, neki dan sam se sjetio El Grecova ‘Svetog Jeronima’ u kolekciji Frick, to je sjajan rad, pa sam ga otišao pogledati.”

Zagreb, 250417.
Poduzetnik i filantrop Kresimir Penavic, fotografiran u NSK.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Poduzetnik i filantrop Krešimir Penavić, fotografiran u NSK

 

Razgovarali smo prilikom njegova boravka u Zagrebu. Neposredan je povod razgovoru donacija plakata Mirka Ilića Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Tom je prigodom otvorena i izložba “Plakatiranje društvenih promjena”. Razgovarali smo neposredno prije otvaranja, obilazio je postav s autoricom Charlotte Frank. Kako kaže: “Temeljna je ideja zaklade da se djela hrvatskih umjetnika doniraju u Ameriku, i obrnuto. Ova donacija od 37 plakata iznimka je od pravila, jer sam shvatio da inače izuzetno kvalitetna zbirka NSK nema niti jedan Ilićev plakat.” Riječ je o plakatima koji su bili vezani upravo za nastupe Petrovića ili Dedića u New Yorku putem zaklade, ali i o plakatima koji se odnose na, kako se navodi uz izložbu, “globalna politička pitanja, marginalizirane skupine, ekonomske i društvene prilike u svijetu”.

Veliki Glaser

Kako je došlo do poznanstva Penavića i Ilića? “Moj kolega s posla tvrdio je kako je jedan od aksioma svemira da se svi hrvatski intelektualci u New Yorku poznaju, a po svojoj prilici tako i jest. Mirka Ilića upoznao sam na jednoj zabavi koju sam organizirao u svojoj kući. Imam jedan predivan portret u bronci prve supruge Ivana Meštrovića Ruže, riječ je o iznimnom radu, mislim da se jedan odljev nalazi u Modernoj Galeriji u Zagrebu. Čovjek koji je bio na mojoj zabavi upitao me koliko me koštao. Odgovorio sam mu: ‘Manje nego moja prva supruga mene.’ Mirko je u tom trenutku stajao pokraj mene i rekao mi: ti i ja ćemo biti dobri prijatelji. Tako je počelo naše prijateljstvo.” Ne voli, kao uostalom i većina kolekcionara, kad ga pitaju za cijene njegovih umjetnina. “To mi je kao ona anegdota iz ‘Malog princa’ Antoinea St. Exupéryja, kako se definira lijepa kuća, je li to kuća od milijun dolara ili kuća koja ima geranije u prozorima.”

Mirko Ilić je i član upravnog odbora zaklade AIC-a te je napravio logo zaklade: “Više sam nego zadovoljan rješenjem. AIC u prijevodu s latinskog znači: ‘Trošim se služeći’, i to je natpis koji se znao pronaći na starim rimskim grobovima, urezan uz svijeću. Godinu dana prije nego što sam osnovao zakladu, umrla je meni jako draga tetka Marija, i svećenik koji je govorio na njezinu sprovodu upotrijebio je tu frazu. Tako mi je ostala i prenio sam je na zakladu. A Ilić je na logo inkorporirao svijeću”, kaže.

Nedavno je veliki američki dizajner Milton Glaser darovao zbirku svojih plakata također Muzeju suvremene umjetnosti. To nije bila Penavićeva donacija, nego direktna autorova, no, kako kaže, Glasera kojeg poznaje preko Mirka Ilića, izuzetno cijeni. Milton Glaser stekao je globalnu popularnost znakom “Ja volim New York”, a Penavić o svemu kaže: “On je krasan čovjek, nestor njujorške scene. Svaka mu čast na donaciji, to je divan potez od Glasera. Po svojoj prilici niti jedan se znak ne krade koliko njegov logo o New Yorku. Iako je njegovo intelektualno vlasništvo, koriste ga svagdje na ulicama, svatko misli da može staviti taj znak na majicu ili šalicu. Ja u kolekciji imam jedan predivan Glaserov rad, koji je nastao nakon 11. rujna kad je promijenio znak “Ja volim New York”, tako da je srce na njemu malo izgorjelo, i ispod napisao: “Volim New York još i više.”

Penavić je pak ovih dana Muzeju suvremene umjetnosti donirao seriju plakata “Interpunkcije”, koje je grafička kuća Neenah naručila od dvadeset i četiri vodeća dizajnera koji djeluju u Americi, među njima i od Mirka Ilića, kako bi svojim radovima interpretirali interpunkcije.

Preko Mirka Ilića upoznao je i osječkog umjetnika Davora Vrankića, kojeg izuzetno cijeni: “Vrankić je bio u New Yorku prije desetak godina, tad smo se upoznali. Malo je poznato, primjerice, da njegova djela posjeduje jedan od najpoznatijih kolekcionara danas, Ronald Lauder. Lauder je otkupio dosta radova od Vrankića, neke je zadržao u privatnoj kolekciji, druge je poklonio njujorškoj MoMA-i. To je velika stvar za koju se, nažalost, u Hrvatskoj malo zna.”

Davor Vrankić, Kućne varijacije, 2013-14.

 

Penavić najavljuje izložbu Davora Vrankića sljedeće godine u Muzeju suvremene umjetnosti: “Vrankić je sjajan, fascinantan crtač, umjetnik koji ima puno toga reći, a o njemu se, nažalost, malo zna. Na izložbi će biti i neki radovi koje ja posjedujem u svojoj kolekciji, koji do sada nisu bili izloženi u Hrvatskoj. Neopisivi mi je bio užitak promatrati Vrankića kako radi, kako šeće s olovkom i crta. Inače, mi smo ista generacija, i u New Yorku smo shvatili da smo čak bili zajedno u vojsci, u Puli osamdesetih. Stvari se uvijek nekako poklope, barem mi se tako čini da je kod moje generacije”, kaže Penavić, koji je rođen sredinom šezdesetih godina.

24 plakata

Njujorškoj je MoMA-i donirao i kolekciju od dvadeset i četiri plakata nastala za Olimpijadu u Sarajevu, a među autorima bio je i Andy Warhol. Kako je nabavio plakate, pitam ga, s obzirom na to da su tiskani u limitiranom izdanju?

“Kolekcionari sve nađu ako ih zanima”, odgovara. A zašto ih nije zadržao za svoju kolekciju, nego ih je poklonio? “Imam drugih stvari koje su mi važnije. A riječ je o plakatima velikih formata, pa je bolje da budu negdje gdje ih se bolje vidi. Naravno, drugi su principi po kojima doniram, ne samo dimenzije, no moram reći da je među radovima koje sam dao njujorškoj MoMA-i i Bućanov ‘Hipodrom’, rad koji se sastoji od osam komada, svaki je otprilike metar i pol sa 75 centimetara, što je nemoguće držati u stanu.”


Ovih se dana puno piše kako je Damien Hirst, u suradnji s kolekcionarom Franço­isom Pinaultom, u Veneciji izložio i ponudio na prodaju radove visoke i preko deset metara, koji mogu stajati isključivo u građevinama muzejskih dimenzija, po jednako visokim cijenama.

Penaviću je umjetnost strast i dobro prati što se događa na današnjem tržištu umjetnina: “Ne mislim da su dobro uloženi oni milijuni dolara za Hirstove radove na aukciji 2008. godine (inače, iste godine kad je propala investicijska kuća Lehman Brothers, op.a.). Sve što je prethodilo izložbi u Veneciji, radovi koji su se oblikovali u tajnosti, pa su onda pet, šest godina bili potopljeni u moru... to je dosjetka, marketing, a ne umjetnost, i to me slobodno citirajte. Nemam ništa protiv ironije, no u Hirstovu slučaju ne vidim ni trunku iskrenosti”, kaže. Ipak, neki umjetnici i sami kritiziraju tržište umjetnina, primjerice Gerhard Richter, najskuplji suvremeni slikar, tvrdi da su cijene za njegova djela prenapuhana? “Kao netko tko je proveo život u brokerskoj kući smatram da tržište određuje cijenu. No, slažem se s Richterom, cijene mogu biti prenapuhane jer neki umjetnine kupuju kao investiciju, a ne iz ljubavi prema umjetnosti. Ipak, to ne može dugo trajati.

Stari majstori

Isplati li se uopće ulagati u umjetnost kao isključivo financijsku investiciju? “Puno ljudi, nažalost, ulaže u umjetnine kao što bi ulagali u banane ili dionice, ili u zlato. Ja nisam u kolekcionarstvu zbog toga, umjetnine kupujem iz ljubavi i ona djela koja posjedujem nisu kupljena da bi se na njima zaradilo. Ako kupujete suvremene umjetnike, eventualno umjetnike moderne, i dobro znate što kupujete, možete zaraditi na taj način. No, na starim majstorima nije se još nitko obogatio.”

Govoreći o starim majstorima, Penavić posjeduje nekoliko djela Jurja Julija Klovića. Kako kaže: “Riječ je uglavnom o crtežima koji su se pojavljivali na aukcijama. Jedan mi je posebno drag, bio je prodan na aukciji kao ‘Portret muškarca’, no otkrio sam kako je riječ o njegovu autoportretu, što nitko nije shvatio kada je prodavao rad”, kaže.

J.J. Klović, Čovjek s krznenom kapom

 

Koliko je teško atribuirati Klovićevo djelo danas? Primjerice, dvoje stručnjaka za Klovića porječkalo se relativno nedavno oko atribucije “Posljednjeg suda”? “Vidio sam taj rad kad je bila Klovićeva izložba u Klovićevim dvorima. Ja ga nisam kupio.”

Spomenuli smo da u kolekciji ima “Ružu” Ivana Meštrovića, a ima još radova ovog umjetnika. I Meštrovićevim su radovima posljednjih godina porasle cijene na aukcijama. Što misli o tome? “Što god tržište može podnijeti. Drago mi je da se u zadnje vrijeme pojavljuju značajni Meštrovićevi radovi. Ako pogledate aukcije otprije deset, petnaest godina, bili su to mahom ili lošiji, ne toliko relevantni radovi ili uglavnom neautorizirani odljevi.”

Federiko Benković, ulje na platnu

 

Meštrović, Klović pa Federiko Benković, kojeg je također spomenuo, potom Ilić, Arsovski, Bućan... Reklo bi se da ima vrlo raznolik ukus. “Ljubav ne pita. Drago mi je sakupljati domaće autore. Međutim, najveća mi je strast sakupljanje djela nizozemskih i flamanskih majstora 16. i 17. stoljeća. Primjerice, imam jedan vrlo mali pejsaž, dimenzija 20 puta 10 centimetara Jana Brueghela starijeg, na kojemu je mala lisica u kutu od možda dva milimetra, no sjajno je izrađena, vidi se da je uloženo puno truda, i to mi je važno kod umjetnine.”

Jan Brueghel stariji; Šumski put, 1609.

 

Jedna od najdražih grafika mu je “Vitez, smrt i vrag” Albrechta Dürera (grafika je nastala 1513. i jedan od otisaka se nalazi u Metropolitan Muzeju) te “Melankolija” istog autora iz 1514. godine. Posjeduje i grafike Rembrandta, kako kaže: “Riječ je o bakrorezima malih dimenzija, jednoj lijepoj seriji s prizorima iz ranog Isusova života.”

M34582-2 002

Dürer, Vitez, smrt i vrag, 1513.

 

Nedavno je kupio rad koji potpisuje El Greco: “Bilo je nekih nedoumica, no stručnjaci su potvrdili autentičnost. Vjerujem da će se naći u sljedećem katalogu El Grecovih djela, kada se bude radio.” Potom pejsaže s potpisom Jacoba van Ruisdaela i Renoira: “Od Renoira imam pejsaž, njegovi su mi portreti pomalo sladunjavi”, kaže.

Prva grafika

Mailom dobiva obavijesti kada će se i gdje umjetnine koje bi ga mogle zanimati pojaviti na aukciji. Međutim, ne prodaju se svi radovi na aukciji: “Znalo se dogoditi, primjerice, da su me zvali iz Londona da se na tržištu pojavila mramorna Meštrovićeva skulptura, no vlasnici nisu željeli prodati djelo na aukciji, nego privatno. I tu je onda važna strast: ako me djelo zainteresira, sjest ću na prvi avion radi njega, i otići kamo treba.”

Inače, prva umjetnina koju je kupio bila je mala grafika Ljerke Njerš.

Što dalje sa zbirkom: “Bilo bi mi drago pokazati je u Zagrebu, a zatim ću vidjeti što ću.”

Izdvajamo