Godina je 2006. Ivo Josipović još je samo saborski zastupnik, pravni stručnjak i skladatelj, ali skladatelj sa zapaženom inicijativom: želi izmijeniti Ustav kako bi se ukinula zastara za ratno profiterstvo i kriminal počinjen u pretvorbi i privatizaciji.
Pet godina poslije Josipović sad već ima titulu navodno najpopularnijeg političara te predsjednički mandat koji ga je trebao vinuti visoko u nebo.
A onda mu se ubrzo počelo topiti sve što se istopiti moglo: podrška od 80 posto birača pretvorila se u kraj mandata jer ga je pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović, a i na političkome trećem putu brzo ga je izgurao bivši HNS-ovac Radimir Čačić.
Ako ni to dvoje nije bilo dovoljno, za kraj mu je Ustavni sud okrunio karijeru: srušio je presudu za ratno profiterstvo Ivi Sanaderu, do koje je došlo upravo zahvaljujući Josipovićevim izmjenama Ustava, jer je 2010. godine u Ustav ugrađena odredba prema kojoj djela ratnog profiterstva nikad ne mogu zastarjeti.
Već 2006. godine Josipovićeva inicijativa izazivala je skepsu kod mnogih pravnih stručnjaka.
Posebno je zabrinjavajuća za njih bila ideja da se zastara ukine čak i za one slučajeve u kojima je ona već odavno nastupila. Ali Josipović je te promjene sistematično i uporno reklamirao i razvijao, čekao dobar trenutak pa onda 2010. godine, u vrijeme vladavine Jadranke Kosor, dobio Vladinu podršku da se Ustav izmijeni.
Na toj ideji Ivo Josipović 2009. godine gradio je kompletnu predsjedničku kampanju: uvijek i bez iznimke iznad svih tema mu je bila ideja da se kazne takozvani ratni profiteri, oni koji su se nezakonito obogatili u doba pretvorbe i privatizacije i usred ratnih zbivanja, bez obzira na to što je, prema zakonu, sva ta opačina odavno potpala pod zastaru.
Pa ipak, mnogi su već tada sumnjali u održivost njegove pravničke logike, iako se malo tko, valjda da mu se ne zamjeri, usuđivao javno raščlanjivati tu ustavnu inicijativu kojom je Josipović mamio i lijeve i desne opcije.
Među rijetkim takvima bio je profesor i ustavnopravni stručnjak Branko Smerdel. On je u zadnjoj Josipovićevoj kampanji za drugi mandat pristao ući u radnu skupinu koja je pripremala nove ustavne izmjene s kojima je Josipović planirao zadržati Pantovčak, ali u odredbama koje su se ticale ratnog profiterstva Smerdel nije sudjelovao.
“Od samog starta bilo mi je jasno da je njegova inicijativa bez presedana u svijetu i da bi se pitanje ukidanja zastare za djela o kojima je Josipović govorio trebalo rješavati ustavnim zakonima, a ne direktnom izmjenom Ustava. Nažalost, u to vrijeme bila je blokirana bilo kakva mogućnost javne rasprave, a pravni stručnjaci nisu se baš ni trudili pretjerano javno o tome govoriti. Nakon što je Josipović za te izmjene dobio podršku HDZ-a, stvar je bila gotova”, prisjeća se Smerdel u razgovoru za Globus.
Dapače, da je Josipovićevo zadiranje u Ustav prilično dvojbeno, dokazale su već tada dvije Smerdelove studentice, Ema Vidak Gojković i Ana Bogut, koje su još 2010. godine – dakle u trenutku kad je saborski Odbor za ustav, poslovnik i politički sustav na 47. sjednici bio donio Odluku o pristupanju promjeni Ustava RH – u časopisu Pravnik objavile znanstveni rad pod nazivom “Analiza prijedloga ustavne izmjene u sferi instituta zastare”. U njemu su sistematično i uz puno navođenja europskih i svjetskih primjera pokazale kako je Josipovićeva inicijativa “šuplja”, i to na previše mjesta.
Za to su dobile čak i sveučilišno priznanje – Rektorovu nagradu za posebno postignuće!
Bezuspješno smo pokušali kontaktirati bivše studentice Pravnog fakulteta kako bi nam dodatno pojasnile svoj rad.
Ipak, navest ćemo ovdje nekoliko ključnih točaka iz tog teksta u kojem se izmjena vezana uz institut zastare uglavnom opisuje kao – neodrživa.
Kao prvo, EmaVidak Gojković i Ana Bogut problematiziraju pitanje usklađenosti prijedloga s postojećim fundamentalnim pravnim načelima, a kasnije i sve moguće implikacije koje bi te ustavne izmjene mogle izazvati.
Studentice na temelju Izvješća državne revizije o privatizaciji i pretvorbi zaključuju kako, na žalost, mnoga djela iz tog perioda zbog tadašnjih loših zakonskih odredbi i nedostatne legislative nisu nužno bila nezakonita te da je država tada pravno dopuštala mnoge manipulacije koje su privatnicima donosile osobnu korist, a državi i proračunu isključivo štetu.
Povrh toga, studentice zaključuju kako predlagatelj inicijative u svojoj argumentaciji baš ničim nije obrazložio zašto vjeruje da su danas bitno povoljnije okolnosti za procesuiranja takvih zločina, jesu li se pojavili kakvi novi, voljniji svjedoci, i čega se, na kraju, uopće sjećaju nakon tolikog proteka vremena.
Autorice potom dokazuju kako je inicijativa u neskladu s mnogim ustavnim načelima.
Recimo, zanemaruje logiku načela jednakosti svih pred zakonom pa se one pitaju zašto zastare ne bi bilo za kriminal počinjen u pretvorbi i privatizaciji, ali bi ona vrijedila za sve druge slučajeve gospodarskog kriminala?
Tu je zatim i sukob s načelom zakonitosti prema kojemu “nitko ne može biti kažnjen za djelo koje je počinio prije nego što je ono bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom”. S tim se Josipovićeva incijativa posebno grubo kosila.
Onda imamo i sukob s takozvanim načelom zabrane retroaktivnosti, što ovisi o tome je li institut zabrane materijalne ili procesne prirode.
O tome se stručnjaci još nisu dogovorili pa je teško odlučiti može li se takva odredba retraktivno primjenjivati ili ne.
Ema Vidak Gojković i Ana Bogut donose i vrlo slikovite primjere iz drugih zemalja.
Nijedna, tvrde, zabranu zastare dosad nije upisala u Ustav, nego su to činile isključivo kroz zasebne zakone. Pa čak ni Njemačka, koja je ukinula zastaru za ubojstvo (prije je ona iznosila 30 godina) kako bi mogla procesuirati brojne nacističke zločine.
Ugledni pravnik, dakle, već tada je kiksao, ali su mu zaleđe držale i lijeve i desne političke struje – Jadranka Kosor koja je po svaku cijenu htjela obračun s bivšim premijerom, ali i Zoran Milanović koji je u Ivi Josipoviću pronašao najobrazovanijeg i najsposobnijeg SDP-ova pravnika.
Danas, s odmakom od gotovo jednog desetljeća, vrijedi se zapitati što je Josipoviću, nakon što je izgubio predsjednički mandat, na kraju ostalo i od pravničke karijere?
“Osobno se zgražam nad mogućnošću donošenja takvih velikih izmjena bez ikakve stručne rasprave. Josipović je mislio da je pronašao lijek za tešku bolest, bacio ga je u žabokrečinu i od toga je nastalo sve što danas imamo. Za mene osobno odluka Ustavnog suda u vezi s presudom Ivi Sanaderu sasvim je predvidljiva i treba je poštovati”, zaključuje Smerdel u razgovoru za Globus.
I druga ustavnopravna stručnjakinja Sanja Barić za Globus kaže kako je već tada bilo jasno da su ustavne izmjene u vezi ukidanja zastare dvojbene, posebno ako znamo da i na svjetskoj razini nezastarijevanje postoji isključivo kod genocida i zločina protiv čovječnosti.
“Podržala bih odluku Ustavnog suda jer je ovdje mnogo toga problematično, a posebno odluka da se zastara ukida i u onim slučajevima kad je već nastupila. Toga nema nigdje u svijetu i upitno je kako se moglo misliti da će to proći na duge staze”, smatra Sanja Barić.
Ugledni profesor, dakle, računao je na pravničke vještine koje su mu služile isključivo u političke svrhe, a na kraju je utakmicu izgubio i u politici pa je i u pravu postao “novi pravednik” s manjkavim pravničkim pedigreom.
Ništa bolje nije mu krenulo ni na takozvanom trećem putu, kojim Čačić i Josipović mjesecima napadaju javnost. Jasne platforme još nema, a ni viđenijih članova u novoj Josipovićevoj stranci Naprijed, Hrvatska! – Progresivni savez.
Kako za Globus objašnjava politolog Berto Šalaj, Josipovićeva tehnokratska opcija, udaljena od lijevog i desnog političkog spektra, predstavlja potpuni zaokret od donedavne proklamacije nove pravednosti i socijalne pravde kojima je Josipović godinama skupljao političke bodove.
“No tu se onda postavlja pitanje njegove vjerodostojnosti s obzirom da je Josipović ipak dio političke elite koja je obnašala važne državničke funkcije. Sad se predstavlja kao nova snaga za koju nije važno stoji li lijevo ili desno, a to je put koji će teško privući veliko biračko tijelo. Tako se možda može reklamirati Božo Petrov, ali nikako bivši predsjednik”, pojašnjava Šalaj uz napomenu kako trećeputaška opcija već sad ima problema zbog nedostatka temeljnih vrijednosti na kojima bi trebala biti utemeljena.
Na Josipovića kao na vođu trećeg puta gleda se sa skepsom i zbog činjenice da mu u potpunosti manjka praktičnog iskustva.
“On nije čovjek od terena, koji bi išao od kuće do kuće, a upravo je infrastruktura temelj dobrog izbornog rezultata. Rekao bih čak da je Čačić ovdje jači, on na sjeveru ima garantirane mandate, a Josipović nema i svakako će s nekim morati koalirati”, smatra politolog Anđelko Milardović i napominje kako osnovni Josipovićev problem, čini se, ipak leži u njegovoj osobnosti.
“Cijeli mu je mandat prošao u kolebljivosti, neodlučnosti, stalno je nešto nadugačko i naširoko objašnjavao, ali je imao strah od donošenja odluka. To se sada vidi i kod njegova trećeg puta. On bi, ali ne bi izravno o tome govorio, nije siguran želi li i s kime koalirati... Postavlja se pitanje ima li on uopće snagu i kapacitet nositi političku platformu koja planira biti važan faktor u formiranju nova vlasti”, upozorava Milardović.
To da je Josipović kolebljiv, baš i nije novost, jedino se sada o tome nešto hrabrije govori.
U trenutku kad je 2006. godine predlagao ustavne izmjene, Josipović je bio nezavisni zastupnik i silno se trudio, najviše iz opreza, izbjeći da se deklarira kao izvorni socijaldemokrat.
Ipak, sve to vrijeme nije se libio koristiti svu SDP-ovu stranačku logistiku, od financija do promidžbe, da bi, osvojivši predsjednički mandat, tobože očistio sve svoje veze sa socijaldemokratima i mandat organizirao kao prigovaranje svim stupovima vlasti i javne politike: Saboru, Vladi, sudstvu, strankama.
Ne previše glasno i jasno, ali tek toliko da ipak može reći da se oglasio.
Dotle je propustio napraviti mnogo toga na čemu je počivala njegova izborna obmana.
Između ostalog Josipović je na Pantovčak došao kao predsjednik koji će pomiriti zahlađene hrvatsko-srpske odnose, izgraditi nove putove, riješiti pitanja koja su godinama opterećivala državu.
Kako je za Globus objasnio jedan dobro upućeni diplomatski izvor, od Josipovića su se očekivale četiri stvari.
Prvo, da se pitanje nestalih osoba proglasi humanitarnim, a ne političkim. Drugo, da se obje strane bespogovorno slože kako se ono mora riješiti.
Treće je pitanje državnih granica i sukcesije. I četvrto, arhiva koji se treba vratiti Hrvatskoj.
“Upravo je Josipović trebao riješiti ove goruće teme jer prije njegova dolaska za to još nije bilo došlo vrijeme. Ipak, nije napravio ništa, ili možda jako malo, a jedino čime se može pohvaliti jest da su se u njegovo doba ojačali gospodarski odnosi sa Srbijom. No niti to, rekao bih, nije bila njegova zasluga, nego se stvar s vremenom dogodila sama od sebe. Za hrvatsko-srpske gospodarske odnose više je napravio mladi Ivan Todorić koji je u vezi sa srpskom manekenkom nego Ivo Josipović”, slikovito kaže Globusov sugovornik.
Milorad Pupovac Josipoviću priznaje uspješnih i naprednih prvih šest mjeseci mandata, ali napominje kako je u tih pola godine Josipović “konzumirao cijeli mandat”.
“Tu su se dogodile neke njegove geste pa i posjeti Sarajevu, Banjoj Luci, Beogradu i Mostaru, i to je sve bio indikator proširenja politike u odnosu na onu kakvu je vodio prethodnik Stjepan Mesić. Uspostavio je i dobre odnose s Borisom Tadićem te pokazao spremnost da prizna hrvatske zločine u Oluji. No, potom se cijela ta stvar razvodnila, i brzo se pokazalo kako Josipović zapravo nije imao sistemski pripremljen dugotrajni pristup tim pitanjima. Osim toga, Josipović očito nije bio čovjek velikoga znanja o hrvatsko-srpskim ili hrvatsko-bošnjačkim odnosima, i nerijetko je pomišljao da je za njega dovoljna samo dobra volja”, ocjenjuje Pupovac.
Oni koji stoje nasuprot Pupovcu sjetit će se Josipovićevih druženja s bivšim srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem te bratskih mirenja u Kninu, i to u doba kad Srbija nipošto nije htjela priznati velikosrpsku agresiju.
Dakle, Josipovićev predsjednički ormar pun je kostiju, a dobar dio njegovih inicijativa završio je praktično na groblju.
Sjeća li se danas još itko kako je bivši čelnik države, u nadi da će se umiliti i desnima, koketirao s HDZ-ovim predsjednikom Tomislavom Karamarkom, koji bi ga svaki put glatko odbio i ponizio?
“Bio je to njegov pokušaj zahvata kompletnog biračkog tijela, i lijevog i desnog, po principima one stare dubrovačke ‘sa svakim lijepo, ni sa kim iskreno’. Ali takav je pokušaj, logično, rezultirao gubitkom izbora”, zaključuje Milardović.
Sa svim političkim posrtanjima, pa još i s fijaskom njegove pravničke inicijative, Ivo Josipović i dalje na sve načine pokušava pokrenuti novi politički život. Najviše nade polaže na onih milijun biračkih glasova koliko ih je bio osvojio na posljednjim predsjedničkim izborima. Ne uspije li još jednom, preostaje mu rad na nedosanjanom snu – operi o Johnu Lennonu.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
