Kako procjenjujete daljnjih nekoliko godina kineskog razvoja – pitao sam Liang Zhanjuna, predstojnika Fakulteta povijesnih znanosti na Sveučilištu Capital Normal u Pekingu.
“Čekamo. Slušamo. Politika se upravo stvara”, odgovorio je profesor koji je direktor Centra za studije civilizacija, član različitih profesionalnih udruženja, netko tko je često izvan Kine, stručnjak za Drugi svjetski rat. Drugog odgovora ili pojašnjenja nije bilo. Ne samo njegove nego i oči cijelog svijeta, kako je rekao i ministar vanjskih poslova Wang Yu, gledaju u Kinu. Kinezi su sretni zbog pozornosti koju dobiva ono što se događa u Pekingu. Znak je to da je njihova zemlja važna, nešto što Kinezi stalno žele potvrđivati nakon “stoljeća nacionalnog poniženja”, čije rane tek zarastaju.
Da se u gradu u kojem živi više od 20 milijuna ljudi događa nešto važno, teško bi se moglo primijetiti po većem prometu na ulicama. Drukčija je tek regulacija na Trgu nebeskog mira i otežana, ponekad onemogućena, komunikacija internetom. Do mnogih se stranica ionako dolazi teško, sporo ili nikako. Do velikog broja sučelja stranih poduzeća i običnim se danima teško može pristupiti, što je možda i cilj. Kineska poduzeća ionako nude sve; čemu onda tražiti druge? Slično je i s društvenim mrežama. Nema Facebooka ili Twittera, ali postoji Wechat i Weibo, kineske inačice s jednakim funkcijama.
Politiku je, u času dok sam razgovarao s kineskim povjesničarom, stvarao ili barem blagoslovio odluke koje je donio politički vrh, Svekineski narodni kongres, 2987 zastupnika. Kongres uvijek zasjeda u ožujku. Po drugi se put sastao u mandatu predsjednika Xi Jinpinga, a kako se treba usvojiti novi petogodišnji plan, ovog će se ožujka odrediti smjer kojim će u narednim godinama ići ne samo Kina nego velikim dijelom i svijet.
Prvog dana rada Svekineskog narodnog kongresa predsjednik Vlade Li Keqiang najavio je pet smjernica za budućnost. Li Keqiang bio je najmlađi pokrajinski guverner, pravi tehnokrat, blizak Angeli Merkel. Na vlast je došao kad i Xi, ali je njegova zvijezda slabijeg sjaja. Kineski se gospodarski razvoj, što god da govorili zapadni mediji, ne smije usporiti i bit će i dalje iznad 6,5%, najavio je kineski premijer. Razvoju, koji je i dosad bio brz, sada treba dodati inovativnost. Kinezi će olakšati strancima dobivanje “zelene karte”, omogućiti svima koji imaju ideju i mogu ponuditi nešto novo da dođu u zemlju. Tako će se razvoj ubrzati, Kinezi će odgovoriti na prigovore da su okoštali, da previše kopiraju tuđa rješenja.
Zagađenje cijele zemlje i borba za zdraviji okoliš postali su problem koji je spomenut u glavnim smjernicama Vlade. Kinezi su željeli razvoj. Danas se proizvodi puno, ali često roba loše kvalitete, puno toga je sumnjive zdravstvene ispravnosti. Na dan svjetske konferencije o klimatskim promjenama u Parizu, udarna vijest u medijima na Zapadu bila je rekordna stopa zagađenja zraka u Pekingu. To je djelovalo otrežnjujuće na zemlju kojoj su čuvanje obraza i sram zbog vlastitih grešaka još uvijek važni. Ne znači to da su svi u Kini mogli gledati što govore strani mediji – ti se sadržaji, ako na glavnim stranim televizijskim programima teče prilog kritičan o Kini, mogu istoga časa cenzurirati sve dok ne počne nova priča – ali zagađenje pogađa baš sve, glavobolju i mučninu osjećaju i oni Kinezi u glavnom gradu koji mogu odlučivati o stupnju zagađenja. Oko Pekinga je 24.000 tvornica i mnoge ne poštuju propise o emisiji štetnih tvari. Ne postoji toliko inspektora koji taj posao mogu obaviti na vrijeme i dovoljno kvalitetno. Zato je ekologija jedna od točaka za budućnost.
Svekineski narodni kongres treba se suglasiti o konsolidaciji partije. Najprije je to borba protiv korupcije, udar “i na tigrove i na muhe”, na one koji su posebno istaknuti, kao i na lopove u lokalnim sredinama, kako ih je nazvao predsjednik Xi. Partija se treba vratiti skromnosti. Na početku rada Kongresa nije bilo crvenih tepiha, nije bilo velikih banketa. Kineski se vrh odriče “luksuza i ekscentričnosti”, govorio je Xi Jinping. Novine su i novog kineskog gospodara, prvog visokog političara koji odlazi u obične restorane, čeka u redovima s malim ljudima, predstavile kao mješavinu “supermena i običnog čovjeka”. Ovih dana pokazale su ga i kao čovjeka koji plače. Plakao je kad mu se ubila sestra maltretirana u Kulturnoj revoluciji, kad su ga, kao “crvenog princa”, sina visokog političara i jednog od Maovih suradnika, odveli na selo kako bi se upoznao s problemima stvarnog svijeta. Prljavština, muhe, težak rad, bili su previše za gradskog dječaka, ali su kod Xia razvile osjećaj da se cijela zemlja treba ravnopravno razvijati.
Kina do 2020. treba postati, doslovno piše u državnim dokumentima, država umjerenog blagostanja. Danas još 100 milijuna Kineza živi ispod granice siromaštva. Oni trebaju postati bogatiji, a srednja će klasa za pet godina narasti na 600 milijuna ljudi. Toliki milijuni razmjerno bogatih putovat će, ali i rađati više djece, jer je Xi Jinping pokrenuo politiku dva djeteta. Dvoje, a ne više jedno dijete u obitelji, otvara golemo tržište za sve dječje pisce, sve koji proizvode dječje igračke. Prijevodi i tekstovi već se naručuju. Mjere su mnogi dočekali s oduševljenjem, neće naići na problem radne snage i starog stanovništva. Mijenjat će to i običaje, jer slanje roditelja u starački dom i dalje je rijetko ili se skriva od susjeda.
Među pet glavnih smjernica države u narednih pet godina najmanje je jasna ona o Kini kao međunarodnom čimbeniku. Kina je ogromna i više se ne može ni samoizolirati, posebno ne ignorirati. Na kineskim granicama samo je jedan iskreni prijateljski režim, Sjeverna Koreja. Tajvan je već na početku Kongresa upozoren da i ne pomišlja na neovisnost. Nakon što je u studenom 2015. u Singapuru došlo do povijesnog rukovanja tadašnjeg tajvanskog vođe s predsjednikom Xi Jinpingom, vladajuća partija na Tajvanu, Kuomintang, izgubio je izbore. Studenti su tada spomenik Čang Kai-šeku u Taipeiju iz protesta posve pokrili, Demokrati su pobijedili na izborima, ali sve je jasnije da se snažna retorika neće pretvoriti u politička djela.
Kineske vođe svima su poručivale da je Pacifik dovoljno velik za dvije supersile. Kinezi su, kao i mnoge zapadne nacije, ali prije više desetljeća, silno ponosni na drugi kineski nosač aviona koji se gradi, na snaženje vojske, mada bi ona trebala imati manje vojnika, a bolju tehnologiju. Tihi je ocean ogroman, ali američki brodovi nisu daleko od Kine. Nekoliko ih je stotina na Okinawi, čuvaju Filipine. Jasno je da je Amerika takmac, ali i partner. I Washington i Peking boje se “Tukididova kompleksa”, ulaska u sukob iz kojeg nitko ne može izaći kao pobjednik.
Inovacija, rast, ekologija, jačanje partije i vanjskopolitičkog položaja, nedavno su dobile još jednu mjeru koja je zaoštrila odnose Kine sa Zapadom, zapadnim poduzećima i novinarima. Na Božić prošle godine, kad se međunarodna zajednica u Pekingu koja broji 120 tisuća ljudi ispraznila, donesen je Antiteroristički zakon. Sigurnosni aparat Kine prema novim propisima, može pristupiti svim knjigama i serverima svih kompanija koje posluju u Kini. Jesu li takve mjere uperene samo protiv terorizma i što je zapravo terorizam, ili će se na ovakav način lakše doći do informacija koje imaju poduzeća, različito se tumači među strancima i Kinezima. Svakako je da su zakoni o on-line sadržajima otišli korak unatrag u odnosu na prilike prije nekoliko godina. Sve što se na internetskim stranicama objavljuje, strane agencije mogu tiskati samo uz suradnju kineske kompanije koja ima licencu Agencije za televiziju, film i medije. Stranci se već neko vrijeme žale na sužavanje mogućnosti informiranja, ali Kina je danas u tome pogledu daleko od svjetskog fokusa.
Capital Normal University, kao i mnoga druga sveučilišta, namjerava proširiti suradnju s europskim državama. Hrvatska je jedna od 16 zemalja Europe s kojima Kinezi žele ostvariti bliski kontakt, vjeruju da zbog komunističkog iskustva može imati više razumijevanja za Kinu. Manje, “nove”, europske zemlje nisu ni u mogućnosti da budu jednako kritične kao Francuska ili Njemačka. Europski se Istok i Jugoistok nalazi i na kraju puta koji, u konačnici, vodi do luke Rijeka. Svi u Kini govore o projektu “One Belt, One Road” (“Jedan pojas, jedan put”), novim putovima svile koji bi povezali Kinu sa Zapadom. Pomorski put svile povezat će arapske zemlje, dio Afrike i Kinu. Kopneni ide kroz Srednju Aziju sve do sjevernog Jadrana. Uspije li, smatraju u Pekingu, svijet će biti povezaniji, sigurniji, bogatiji, svi iz takvog projekta mogu izvući najviše. Za uspjeh je potrebna sigurnost, zajednička borba protiv terorizma, pa se kinesko promišljanje budućnosti poklapa sa sigurnosnim opsesijama i ekonomskim potrebama Zapada.
Kinezi vole svijet, silno su znatiželjni kad vide strance. Sve kineske škole podučavaju engleski jezik već od prvog razreda, svjesni kako se svijet mijenja i što će biti važno za njihove trgovce i elitu. Kineski se znanstvenici više bave drugim zemljama, no samom Kinom, gdje je niz problematičnih pitanja iz prošlosti, gdje je istraživanje mnogih problema još uvijek otežano. Prilika je to za brojne strane znanstvenike, pa i hrvatske, koji bi mogli učiniti puno za svoju znanost i osobne karijere, kada bi pogledali preko Zida, kada bi se odvažili surađivati s drugom najvažnijom zemljom na svijetu.
Kinezi Hrvatsku znaju preko nogometa. Stariji još znaju za Tita, mada ga često, krivo, spominju kao prijatelja Mao Zedonga. Bilo bi sjajno kad bi suradnja pojedinaca s Odsjeka za povijest FF-a u Zagrebu koja je uspostavljena, postala početak velike suradnje više naših i kineskih sveučilišta, kad bi, osim Rijeke na kraju Puta svile, Hrvatska postala jedan od kineskih znanstvenih partnera na Zapadu.
Kina u ožujku 2016. sasvim jasno svijetu poručuje da je sposobna zatresti temelje čovječanstva. Zatresti može puno toga, ali može li učiniti dovoljno da sudjeluje u izgradnji budućeg svjetskog poretka? Uspiju li novi putovi svile i nastavi li se zemlja razvijati brzo, ravnomjerno i inovativno, svijet će doista u kineskom modelu moći tražiti jedan od modela za budućnost. Bit će to znak da je “kineski san”, kako ga je nazvao predsjednik Xi, na putu ostvarenja. Takav je smjer moguć, ali ne i izvjestan. Još uvijek jedva da itko nastoji kopirati život kakav je u Kini, ali živjeti kao u Americi ili barem na Zapadu, žele svi. Čak i onih milijun Kineza, uglavnom uspješnih i bogatih, koji su zatražili da otputuju na Zapad i tamo se nastane. Čini se da tako misle i milijuni Kineza koji izgledaju jednako kao Zapadnjaci. Ništa iz Kineza neće izvući “kineštvo”, ali može biti odlično jamstvo da je suradnja Zapada i Kine trajna.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:
