Žene bez prava na pobačaj, djevojčice i dječaci izolirani jedni od drugih u odvojenim školama, ali i od znanja o vlastitoj spolnosti, priznavanje prava na nasljeđivanje i posvajanje samo vjenčanim parovima, ali ne i izvanbračnim, lustrirani bivši, odbačeni budući i marginalizirani drugačiji – taj skučeni svijet svako malo hrvatskoj javnosti stiže iz inkubatora Željke Markić, formalno predsjednice udruge “U ime obitelji”, neformalno perjanice ekstremno konzervativne Hrvatske.
Stoga i “običan” susret Zlatka Hasanbegovića, Željke Markić i Brune Esih u zagrebačkom kafiću Kolding, koji su novinari zabilježili prošli tjedan, izgleda neobično i odmah pali alarm – kakav uzlet sprema ekipa iz kafića? Do sada se Željka Markić spominjala u raznim kombinacijama, kao kandidatkinja za predsjednicu, pa kao nova HDZ-ova akvizicija, a sada joj treba pridružiti i spekulaciju o Hasanbegoviću kao kandidatu za zagrebačkog gradonačelnika na njezinoj listi. Kakve su šanse Željke Markić u novoj konstelaciji političkih snaga – može li ostvariti išta od onoga što zagovara ili je zauvijek prošlo petnaest minuta medijske slave koju je uspjela dobiti 2013. godine? Organiziranjem referenduma o tome da je brak zajednica žene i muškarca ljevica i slobodnomisleći građani dobili su žestok šamar, premda se u konačnici usvajanjem Zakona o istospolnim zajednicama pokazao jalovim.
Neupotrebljivi populizam
“Željku Markić treba gledati kao osobu koja je artikulirala svjetonazor konzervativnog dijela civilnog društva koje je do nje bilo vezano isključivo uz lijevu opciju i borce za građanska i ljudska prava. Uživala je potporu širokog spektra desne političke scene, ali samo na svjetonazorskim pitanjima – i građani su joj to honorirali na referendumu o braku. No, pokazalo se da njezin politički projekt Domovina nije nikakva prijetnja, ni Karamarku ni HDZ-u ni desnijima, jer su birači razvili lojalnost prema HDZ-u, a novu opciju su pronašli u Mostu”, tumači politolog Berto Šalaj.
Za dubrovačkog politologa Peru Maldinija ona je ilustrativan primjer kako mehanizam koji je stečen populizmom i vrijedi u civilnom sektoru ne vrijedi u političkom, pa političkom korifeju tvrde desnice viču bravo, ali je ignoriraju na izborima: “Zvuči preradikalno. Ostavlja dojam da će proizvesti više štete nego koristi. Previše je solirala, previše stršala, i nije bila pouzdan igrač. Karamarku je bio dovoljan Hasanbegović koji je govorio ono što se on nije usudio reći. Zato je ostala tamo gdje je i počela – u građanskom sektoru.”
Borba za mandat
Na krilima uspjeha prvog referenduma već 2014. godine bacila se na novi, ali taj o preferencijalnom glasovanju pod geslom “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom” je podbacio. No, to je nije spriječilo da sljedeće godine iz sfere aktivizma krene u političku borbu za saborski mandat. Birači su je nokautirali. Je li izbornim debaklom glasnogovornica najrigidnijih ideja osuđena da se za medijsku pažnju bori ekstremnom retorikom, poput one da je predsjednik HND-a Saša Leković inscenirao probleme s kotačem automobila kako bi odvukao pažnju s Hude jame i te kako ona “ne zna je li netko pokušao atentat na Sašu Lekovića, ali sigurno zna da ga nitko nije pokušao ubiti jer pošteno i hrabro obavlja svoj posao”?
Željka Markić nije samo sociološki, nego i komunikacijski fenomen s kojim ste, “ako u verbalni duel ulazite znanstveno i s argumentima, unaprijed osuđeni na frustraciju i propast”, reći će Mirela Španjol Marković, komunikacijska stručnjakinja iz Ciceron komunikacija.
Iako joj kritičari predbacuju agresivnost, neargumentiranost i jednoumlje, njezina je retorika liderska, procijenit će Mirela Španjol Marković i obrazložiti:
“U tome i jest paradoks moći uvjeravanja. Stavovi, poznato je još od antike, ne moraju nužno biti potkrijepljeni argumentima. Naprotiv, klasična znanost o uvjeravanju poznaje snagu tzv. pathosa – ostrašćene i emocionalno snažne retorike u kojoj nema argumenata. Kako je to moguće? Pa upravo tako što se diskurs Željke Markić kreće oko svjetonazorskih pitanja. O takvim temama, vjeri, ljudskim pravima, često u društvu postoje dva oprečna mišljenja i nikakvim argumentima nije moguće razuvjeriti suprotnu stranu. Vjera počiva na dogmi, a ne na argumentima i dokazima. Tako ni retorički talentirana, no svjetonazorski isključiva Željka Markić neće bitno utjecati na promjenu mišljenja kod drugih – doseg njene uvjerljivosti ograničen je na konzervativno, crkvenim pravilima odano biračko tijelo”, kaže ona i navodi kako Željki Markić “elokvencija i jasni stavovi, ma koliko se oni nekima činili pogrešnima i antipatičnima, daju prednost u debatama i ostavljaju dojam verbalne nadmoći”.
Čak i kad nema uporište za nadmoć, Željka Markić javno djeluje emanirajući uvjerenje kako njezini planovi imaju dalekosežan domet. Realni podbačaji ne samo da joj nisu smanjili elan nego su ga pojačali. Sama nije ušla u Sabor, ali našla je medij koji je njezine ideje održavao na životu i u sferi visoke politike. U svibnju je organizirala “Hod za život”, prosvjednu povorku protiv pobačaja – među 3000 prosvjednika koračala je i Sanja Orešković, supruga tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića, koja je svoj obol povorci kratko opisala kao gestu koju bi “trebala podržati svaka razborita osoba”. U Saboru je Ladislav Ilčić, jedan od članova inicijative U ime obitelji, rovario protiv kurikularne reforme, svako toliko se obrušavajući na građanski odgoj i Borisa Jokića, zaostale “produžene ruke Kukuriku-koalicije”, sve dok reforma nije pala.
Molitvene skupine
Na jesen je Željka Markić opet počela tkati na više razboja. Aktivirala je molitvene skupine ispred bolnica diljem zemlje koje su sebi uzele u misiju da žene osvijeste da su ubojice nerođene djece. To, doduše, nije prošlo bez skandala: u Vukovaru je stigao poziv za bdjenje povodom dojave da će konkretna žena taj dan doći na pobačaj. Kad se probudila sumnja u odiozno otkrivanje zakonom zaštićenih privatnih podataka pacijenata, malo su potegnuli ručnu.
Potom je organizirala konferenciju Obitelj i škola, pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Opet je dobila pažnju medija – i priliku da objasni javnosti prednosti ideje o osnivanju posebnih škola za dječake i za djevojčice. Tako se moglo čuti da dječaci i djevojčice postižu bolje rezultate kad su razdvojeni jer imaju različitu strukturu mozga. Na stranu to što je sama svoju djecu poslala u mješovitu školu, i što istospolne škole kritičari vide samo kao pokušaj ovladavanja nemogućim – ljudskom prirodom, a ta u pubertetu za roditelje vjernike zna biti neugodna. Ostaje činjenica da se pod egidom neupitnih roditeljskih prava na odgoj i obrazovanje djece gura relikt koji je svijet napustio još u 19. stoljeću. Single sex škole ne donose bolji uspjeh u školi, tvrde u znanstvenom časopisu Science, ali zato potiču rodnu segregaciju, stereotipe i seksizam i jedne i druge miljama udaljava od stvarnog života.
Stierov istup
Tihomira Oreškovića više nema u Banskim dvorima a ni Sanje Orešković u povorkama. Ali, sada je ta uloga pripala potpredsjedniku Vlade Davoru Ivi Stieru, koji je na nedavno održanom TradFestu apelirao na nužnost promocije vrijednosti kršćanske demokracije i poručio kako su oni opreka ekstremnom sekularizmu. Na skupu je kao jedan od predavača bio i predsjednik Ordo Iurisa Aleksander Stepkowski, profesor na pravnom fakultetu u Varšavi, koji je pledirao za osnivanje hrvatskoga ogranka Ordo Iurisa. Riječ je o poljskom izumu koji čuva tradiciju, pa i akcijama “Stop abortusu” koja je izvukla tisuće Poljakinja na ulicu da zaustave potpunu zabranu pobačaja.
Pero Maldini smatra da se Stier malo zaletio, “pretjerao iz želje da se svima svidi”, ali da misli da nije najavio zaokret, jer se do sada deklarirao kao političar koji teži inkluziji a ne isključivanju.
Krešimir Planinić, član Upravnog odbora udruge “U ime obitelji”, djeluje i kao član Radne skupine za izradu nacrta novog Obiteljskog zakona te je predložio 11 izmjena, a jedna od njih odnosi se na suspendiranje prava na posvajanje izvanbračnim zajednicama. Zašto im je to važno? Zato što se boje da bi presuda Europskog suda za ljudska prava, u slučaju poznatom kao Pajić protiv Hrvatske, otvorila prostor slobode i za druge istospolne zajednice. Riječ je o slučaju državljanke BiH koja je 2011. Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj podnijela zahtjev za privremenim boravkom zbog spajanja obitelji, ali su to odbili s argumentom da istospolna zajednica ne predstavlja obitelj. Oduzimanjem prava izvanbračnim partnerima da posvajaju djecu izbio bi se adut iz rukava i istospolnim zajednicama – umanjile bi se šanse za uspjeh tužbi za diskriminaciju.
“U ime obitelji” koncem listopada Ustavnom sudu su predali suprijedlog za ocjenu suglasnosti tzv. Zakona o pobačaju s Ustavom kao prilog već postojećem prijedlogu koji se paca u ladici još od 1991. godine. Planinić u razgovoru za Globus objašnjava kako zakon o pobačaju nije u skladu s Ustavom koji propisuje da “svako ljudsko biće ima pravo na život”, a “ljudsko biće obuhvaća nerođenog i rođenog čovjeka”. Sadašnji Ustav nema odredbu koju je imao onaj iz 1974. – pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, ponovit će Planinić pa su stoga i ukinuti razlozi za legalizaciju pobačaja. “Društvo ima zadaću stvoriti ispravan pravni okvir – i učiti ljude da trebaju štititi život od začeća kad već to sami nisu u stanju. A čak i da postoji sumnja u to kad počinje život”, tumači nam Planinić, “društvo mora birati ono što je vrijednosno sigurnije”, jer pravo na pobačaj ne postoji – ono je projekcija, kaže, individualnih želja koje društvo nema obavezu štititi, ali ima obavezu štititi elementarno pravo na život. Dosadašnja regulativa za Planinića je krivo poimanje ljudskih prava – i poziva se na Europski sud za ljudska prava koji je potvrdio da život ima značenje javnog, a ne samo privatnog interesa.
Novi “hod za život”
Planinić očekuje da Ustavni sud početkom iduće godine donese rješenje i nada se da će ispuniti njihova očekivanja nakon 25 godine njemu neshvatljivog konformizma i bojažljivosti.
A što ako ipak ne ispuni; jesu li spremni opet organizirati referendum, pitamo.
“Tada ćemo koristiti sve demokratske i pravne alate da osvijestimo ljude kako je zakon neprihvatljiv. Jedan od alata koji već prakticiramo je ‘Hod za život’. Referendum je jedna od mogućnosti, ali o tome do sada nismo razgovarali”, kaže on.
Ali, i da su razgovarali, naglašava SDP-ov Peđa Grbin, takav referendum, kao ni eventualno zakonsko osporavanje prava ženama na pobačaj nakon 38 godina uspješne kohabitacije, ne bi prošao:
“To ne bi bilo moguće, i sam HDZ-ov ministar zdravstva Milan Kujundžić jasno je rekao da se zakon neće mijenjati. Na stranu ideologija, ali hladne brojke otkrivaju kako Hrvatska ima najliberalniji zakon o pobačaju i ujedno najmanju stopu pobačaja, 2014. registrirano je oko 3000 prekida trudnoće. Znamo iz iskustva drugih zemalja da možete donijeti i imati restriktivne zakone, ali to žene neće spriječiti nego će ih samo prebaciti u ilegalu. Želimo li mi zdravstveni sektor prebaciti u tu sferu?! Sumnjam!” smatra Grbin i poručuje: “Ne dirajte sustav koji funkcionira odlično i u kojemu su zaštićeni svi: žene imaju pravo na izbor, vjernici pravo na prosvjed, a liječnici pravo na priziv savjesti.”
Priprema terena
Referendum kao krajnju opciju Željke Markić SDP-ovac ne drži realnom: “Već bi samo postavljanje takvog pitanja na referendumu bilo problematično – kako bi Željka Markić formulirala to pitanje a da ga Ustavni sud ne zabrani kao neustavno?! Čak i da se to ne dogodi, sumnjam da bi Željka Markić skupila potpise, jer ljudi ne žele izgubiti prava u kojima uživaju već desetljećima. Kažu da ovaj HDZ nije isti kao Karamarkov – i ako Plenković želi biti libling građanske Hrvatske, ne može si priuštiti reduciranje prava ženama.”
Iako ne vjeruje da je referendum za zabranu pobačaja izgledan u bliskoj budućnosti, politolog Berto Šalaj procjenjuje da grupa oko Željke Markić priprema teren za njega i pokušava mobilizirati ljude. Ali, to neće biti tako skoro, i sigurno ne dok je HDZ na vlasti – i to iz dva razloga:
Bez potpore HDZ-a
“Željka Markić prati kako građani dišu, a sva istraživanja pokazuju da građani ne bi podržali ograničavanje zakona o pobačaju. Usto, i u samom HDZ-u tvrde, Prgomet i Kujundžić i Stier, kako ga nemaju namjeru zabranjivati. Željka Markić ne želi konfrontaciju s HDZ-om jer zna da protiv njega nema šanse. Trebala bi joj njihova potpora, a od HDZ-a bi je možda mogla dobiti samo dok su oni u opoziciji – znaju da bi zabrana izazvala veliku mobilizaciju cijele lijeve scene, a to si ne žele priuštiti. Većini HDZ-ovaca, a ni samom premijeru Plenkoviću, zabrana nije civilizacijski prihvatljiva”, zaključit će Šalaj, uvjeren kako mogućnost poljskog scenarija u Hrvatskoj ne postoji.
Ne treba se bojati referenduma, smatra i Maldini i tumači kako bi se on kao najdemokratskiji oblik volje građana koji treba služiti povećanju građanskih prava s izglasavanjem zabrane izrodio u svoju suprotnost – diskvalificirao bi demokraciju i suzio civilizacijski doseg sekulariziranog svijeta. Priču o zabranama doživljava kao pomodarstvo desnice. Ali, “tih se ideja Željka Markić neće odreći, ona će ih konstantno zazivati – to je njezin modus vivendi, pa možemo očekivati sve radikalnije i bizarnije prijedloge”.
Da je Željka Markić nemušta, neuka i introvertirana kršćanka, Hrvatskoj se ne bi dogodio onaj prvi referendum, upozorit će Mirela Španjol Marković i zaključiti: “Podsmjehivati se ‘zaostalim idejama koje ne mogu proći u 21. stoljeću’ potpuno je pogrešno jer smo kroz povijest naučili da uvjerljivost, ako je utemeljena na lošim namjerama, može zavesti mase, a posljedice su dugotrajne i bolne za društvo. Opasno je to zanemariti.”
