Vlada je dans donijela paket zakonskih mjera kojima bi se trebalo doskočiti enormno velikom broju od gotovo 320.000 građana čiji su računi blokirani zbog dugova koji su ukupno dosegli gotovo 45 milijardi kuna, ali svima koji se bave tom problematikom jasno je da rješenje neće biti ni brzo ni jednostavno jer je problem veoma kompleksan, što je dobrim dijelom posljedica njegova višegodišnjeg zanemarivanja. I vladajući i oporba kao i financijski stručnjaci priznaju da nema čarobnog štapića, a svi dijele mišljenje da se slučaj svakog pojedinog dužnika treba rješavati individualno. Posebno se to odnosi na velike dužnike, njih 4800 s dugom većim od milijun kuna koji ukupno duguju 22 milijarde kune što je polovica ukupnog duga svih blokiranih. Oko 10.000 od ukupno 320.000 blokiranih dužno je 63 posto ukupnog duga. S druge strane gotovo 300.000 građana je u blokadi zbog najviše nekoliko desetaka tisuća kuna.
Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković za Globus je najavio kako će cijela stvar funkcionirati. Ukratko - država će, najavljuje on, otpisati dio svojih potraživanja i umanjiti poreznu osnovicu onim vjerovnicima koji otpišu dugove, primjerice teleoperaterima.
“Država će otpisati dio svojih potraživanja i umanjiti poreznu osnovicu onim vjerovnicima, primjerice teleoperaterima, koji otpišu dugove”, kaže ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković.
“Koncentrirani smo na male dužnike i idemo u izmjene Zakona o stečaju potrošača kojima ćemo regulirati brz i jednostavan stečajni postupak za one koji su dužni do 20.000 kuna, a blokirani su duže od tri godine. Takvih je više od 80.000. Ako nekoga nisu uspjeli ovršiti u tri godine, onda i neće jer osoba nema ni prihode ni imovinu. To će se u većini slučajeva rješavati po kratkom postupku – otvori i zatvori”, otkriva Bošnjaković i upozorava da se ipak ne smije poticati sustav koji stimulira neplaćanje.
“Svi traže manje kamate i manje troškove, no nije poanta da ljude potičemo da ne plaćaju jer nema kamata i dodatnih troškova. Zakonska kamata za potrošače je 7 posto, što znači da je potrebno 14 godina da dosegne iznos glavnice. Moramo se brinuti o dužnicima, ali i o vjerovnicima”, kaže ministar i podsjeća kako postojeći ovršni zakon određuje prihode koji su izuzeti od ovrhe pa tako i institut zaštićenih računa preko kojih se lani ostvario promet od 5,3 milijarde kuna, a 2016. 5,1 milijardu. Za one koji imaju milijunske dugove rješenja, kaže Bošnjaković, treba tražiti u postojećim zakonskim okvirima, što u pravilu znači da vjerovnici trebaju pokretati postupke naplate potraživanja.
Bivši SDP-ov ministar financija, saborski zastupnik Boris Lalovac naglašava kako su više od 17 milijardi svojih potraživanja banke prodale za samo 10 do 20 posto njihove vrijednosti privatnim tvrtkama specijaliziranim za naplatu dugova.
“U milijunske su dugove upali ljudi koji su imali tvrtke i davali osobne zadužnice prilikom dizanja kredita. Za takve bi se dužnike trebali otvarati stečajni postupci”, kaže SDP-ov saborski zastupnik Boris Lalovac.
“Da su iste uvjete banke ponudile dužnicima, vjerojatno bi dobile više novca. Za taj dug koji više nije u nadležnosti banka, ni HNB ni država više ne mogu ništa napraviti. Država može otpisati obrtnicima i OPG-ovima dugove za doprinose. Rješavanjem 80.000 građana s dugom do 20.000 kuna, o čemu Bošnjaković govori, ukupni će se dug smanjiti za samo 1,5 posto. To je ipak dobra ideja i takvi se mali dugovi trebaju otpisivati po automatizmu”, smatra Lalovac dodajući kako treba pritom voditi računa o građanima koji su blokirani, a istodobno imaju oročenu štednju, što je apsurdno. Prema njegovim riječima, u milijunske su dugove upali ljudi koji su imali tvrtke i davali osobne zadužnice prilikom dizanja kredita za neke projekte pa su dugovi njihovih tvrtki tako postali privatni dugovi koji u nekim slučajevima dosežu i 10 milijuna eura.
“Za takve bi se dužnike trebali otvarati stečajni postupci u kojima će vjerovnici naplatiti onoliko koliko mogu. No pitanje je tko će voditi te postupke. Sudovi koji su već sada zakrčeni brojnim predmetima. U svakom slučaju, država mora odrediti koliko je potrebno za minimalni standard kako se ne bi stvarali novi socijalni slučajevi i ljudi poticali da opet ulaze u sivu zonu, odnosno da se zadužuju kod kamatara. Država je već svašta pokušala i pokazalo se da nema lakog rješenja”, priznaje Lalovac.
Ekonomski stručnjak Velimir Šonje ističe da približno polovica blokiranih ima dugove prema telekomunikacijskim kompanijama i naizgled se čini da je tu riječ o neodgovornosti i financijskoj i potrošačkoj nepismenosti, za što bi svatko trebao biti odgovoran sam. Međutim, dio tih ljudi, dodaje, sigurno ima šire poteškoće i nisu upali u problem jer su puno i neodgovorno telefonirali.
Velimir Šonje, Arhivanalitika
“Slučajevi onih koji duguju milijune ne mogu se rješavati na isti način kao slučaj umirovljenika s mirovinom od 1500 kuna koji ukupno duguje 20.000 kuna“, smatra ugledni ekonomski analitičar Velimir Šonje.
“Ova činjenica poziva na oprez, na to da se ne mogu svi dužnici tretirati jednako. Pogotovo ako znamo da oko 10.000 ljudi ima gotovo dvije trećine od 43 milijarde ukupnoga duga, odnosno, malo manje od 5000 ima malo više od polovice iznosa. O tom segmentu kroz statistike nismo uspjeli mnogo doznati, ali pretpostavljam da se, barem u vrhu te piramide duga radi o poduzetnicima koji su zalagali osobnu imovinu i ljudima koji su kupovali vrlo skupe nekretnine i onda upali u poteškoće jer prosječni ukupni dug po dužniku u kategoriji iznad milijun kuna iznosi 4 milijuna. Evidentno je da se takvi slučajevi ne mogu rješavati na isti način kao slučaj umirovljenika s mirovinom od 1500 kuna koji ukupno duguje 20.000 kuna”, zaključuje Šonje.
“Što se tiče ostalih sektora vjerovnika, tu nema ni tajni ni osobitih problema. Najveći dio vjerojatno predstavljaju dugovi prema subjektima koji su kupovali potraživanja od banaka i koje sada naplaćuju specijalizirane agencije. To je izazvalo dosta uznemirenosti jer je to nešto novo, ali tu su važne dvije stvari. Prvo, pravni se položaj dužnika nakon prodaje duga ne mijenja, i drugo, po statistikama, do sredine prošle godine, do kada smo radili analizu, iznos dugova prema vjerovnicima iz ostalih sektora do 50.000 kuna počeo se smanjivati”, otkriva Šonje. On smatra da postoji veliki prostor za unapređenje ovršnog postupka kako bi bio transparentniji i kako bi pojeftinio.
“Digitalizacija i bolja organizacija sudova vjerojatno može mnogo pomoći. To će pomoći takozvanim malim dužnicima. I druge mjere koje su najavljene - jednostavni osobni stečaj i pomoć socijalno ugroženim građanima - valja pozdraviti jer dosadašnje nisu dale rezultata. Nije se razumio problem pa su vučeni krivi potezi. Na primjer, povećan je dio dohotka koji je zaštićen od ovrhe i time je srušena kreditna sposobnost budućim dužnicima, a nije se mnogo pomoglo starima - njima je dug i dalje ostao, a i prije su imali zaštićeno do dvije trećine primanja. Svako rješenje mora poći od tri načela - što transparentniji i jeftiniji postupci da se nepotrebno ne terete dužnici, financijska disciplina koja će osigurati da kao društvo vrednujemo i poštujemo onu tihu većinu koja uredno, makar i uz krajnje napore, plaća svoje dugove, i treće - solidarnost sa socijalno ugroženima. Treba težiti uravnoteženju načela financijske odgovornosti i načela društvene solidarnosti jer vlast nema odgovornost samo prema onima koji su dužni nego i prema onim građanima koji uredno podmiruju svoje dugove”, objašnjava Šonje.
Redoviti profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj zagrebačkog Ekonomskog fakulteta prof. dr. sc. Josip Tica smatra da odvojeno treba tražiti rješenja za male i velike dužnike. Pritom ističe kako oko 100.000 građana ima dug manji od 10.000 kuna. Oni su, dodaje, vjerojatno dužni iz razloga koji moraju biti vezani uz socijalne probleme ili niske dohotke.
Josip Tica
”Država raspolaže podacima o prihodima i imovini građana pa lako može ocijeniti tko je ugrožen, a tko nije. To može biti kriterij po kojem će se izlaziti u susret dužnicima”, kaže profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Josip Tica.
Još oko 200.000 građana je blokirano zbog dugova koji iznose između 10.000 i milijun kuna koji se većim dijelom odnose na stambene kredite i revolving kartice.
“Najugroženiji su oni s dugom do 10.000 kuna. Sveukupno oni duguju oko pola milijarde kuna i očito taj dug sami ne mogu riješiti. Čovjek s prosječnim dohotkom zbog takvog duga ne bi bio blokiran, dok je njima on nesavladiva prepreka jer rade za minimalac ili su umirovljenici s malom mirovinom ili nezaposleni koji možda rade na crno, što generira nove probleme. S obzirom na tako velik broj takvih slučajeva, pretpostaviti je da nešto sustavno ne funkcionira dobro. Njihova se situacija ne mijenja ni u zadnje vrijeme kada se ekonomija oporavlja. Makroekonomski su pokazatelji dobri, ali ipak raste iznos duga građana. Naravno, nužno je analizirati sve dužnike i pomoći onima koji su doista u nezavidnoj situaciji, ali ne i onima koji mogu, a ne žele vratiti dug. Moguće je da neki blokirani građani u isto vrijeme imaju oročenu štednju ili zarađuju od iznajmljivanja nekretnina. Država raspolaže svim podacima o prihodima i imovini građana pa lako može ocijeniti tko je ugrožen, a tko nije. To može biti kriterij po kojem će država izlaziti u susret dužnicima”, kaže Tica. Dodaje kako oni koji imaju velike dugove najčešće imaju problem poduzetničke naravi.
“To je sasvim drugi problem. Da bi netko dobio kredit od 5 milijuna kuna, mora banci kao garanciju ponuditi neku imovinu. Dakle, riječ je o ljudima kojima nekretnina u kojoj žive nije jednina, odnosno radi se o poduzetničkim, a ne socijalnim problemima”, zaključuje Josip Tica.
Dopredsjednik udruge Blokirani Sarajko Baksa kaže kako su i veliki i mali dužnici trenutno u istom košu. Prema njegovim riječima, veliki dužnici zapravo nisu blokirani građani, nego ljudi koji su imali obrte i odgovaraju svojom imovinom.
“Ne možemo uspoređivati nekoga tko živi iz mjeseca u mjesec i ostao je bez posla s nekim tko je kao obrtnik zapao u poteškoće. Država maćehinski postupa prema malim obrtnicima u odnosu na velike tvrtke kojima su se u predstečajnim i stečajnim nagodbama brisale milijarde kuna i o njima se više ne razgovara kao o problemu. Uz visoke troškove i zatezne kamate dugovanja tih obrtnika postala su nenaplativa. Zakonodavac je pogriješio što ih nije tretirao kao tvrtke. Čim dug prijeđe 200.000 kuna, a čovjek ima prosječnu plaću, taj dug postaje nenaplativ. A mnogi od tih obrtnika su zapravo žrtve velikih tvrtki koje su otišle u stečaj i od njih nisu uspjeli naplatiti svoja potraživanja i tako su nagomilali dugove. Umjesto da postanu vjerovnici, postali su blokirani građani”, govori Baksa koji smatra da i za obrtnike koji su odgovarali svojom imovinom treba provesti stečajeve ili predstečajne postupke kao u slučaju tvrtki. Tu je, dodaje, i iznimno mali broj onih koji su se jednostavno preinvestirali, primjerice zaduživanjem kod kamatara, ali i kod banaka. Ni tu, po njegovu mišljenju, ne može sva odgovornost biti isključivo na dužniku, pa i tim ljudima treba izaći u susret jer je rizik da neće moći vraćati kredite već bio temeljno uključen u kamatnu stopu, a dobar su dio kamata već isplatili u ratama kredita.
“Dugovi se trebaju vraćati, ali stvarni dugovi, oni koje ne samo da nameće vjerovnik nego i priznaje dužnik. Ovršnom zakonu je svrha naplata dugova, što će za posljedicu imati propast hrvatskog društva. Mnogi su ostali bez posla, a troškovi života svaki mjesec stižu na naplatu i ljudi će prvo nahraniti djecu pa onda platiti režije ako im išta ostane. To može trajati nekoliko mjeseci jer će izdavatelji režijskih računa pokretati ovrhe. Tim ljudima nedostaje novaca. Otpis dugova ne rješava njihov problem jer će za nekoliko mjeseci opet biti u sličnoj situaciji. Jedino dugoročno održivo rješenje je da se radno sposobnima osiguraju dostojno plaćena radna mjesta, a umirovljenicima ili onima koji iz nekog razloga ne mogu raditi veće mirovine ili socijalne naknade”, predlaže Baksa.
Saborski zastupnik i predsjednik Glavnog odbora stranke Snaga Goran Aleksić zalaže se za smanjenje troškova ovršnog postupka. To se, tvrdi, može postići tako da se zatezna kamata ograniči na visinu glavnice. Smatra da dužnik prvo treba platiti glavnicu, a ne zatezne kamate kao što je sada. Zajedno sa Živim zidom, Mostom i HSS-om predložio je da se izmijeni ta stavka u Zakonu o obveznim odnosima.
Goran Aleksić
”Predložio sam da se ne može ovršiti nekretnina opterećena hipotekom za kredit koji ima nepošteno ugovoren način promjene kamatne stope”, kaže saborski zastupnik Goran Aleksić.
“Ovršnim je zakonom potrebno propisati da se odvjetnički troškovi koje imaju pravne osobe zbog pokretanja ovrhe ne naplaćuju dužnicima. Mislim na pravne osobe s godišnjim prometom većim od tri milijuna kuna poput HEP-a ili Hrvatskog Telekoma koji su veliki vjerovnici. Njima odvjetnici nisu ni potrebni jer imaju svoje pravne službe koje mogu voditi ovršne postupke. Predložio sam i da se ne može ovršiti nekretnina opterećena hipotekom za kredit koji ima nepošteno ugovoren način promjene kamatne stope, a to su gotovo svi krediti ugovoreni do 10. siječnja 2013. Također bi se minimum duga za ovrhu nekretnine trebao povećati s 20 na 50 tisuća kuna. Svi su ti prijedlozi u saborskoj proceduri, ali je pitanje kada će doći na red. Kada bi bili prihvaćeni, u idućih četiri-pet godina značajno bi se smanjio broj blokiranih građana, ali su za to potrebne i dodatne mjere za otpis dugova koje treba dogovoriti između države, vjerovnika i dužnika”, govori Aleksić. Vladine vatrogasne mjere, smatra, samo će privremeno smanjiti dugove.
Pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali ističu da još nije posve jasna struktura dužnika. Sigurno je da velik dio potraživanja potječe iz ranijih razdoblja jer u zadnje tri godine ne raste broj blokiranih građana. Zaštićeni račun vrijedi za prihode do 3700 kuna. To bi značilo da većina blokiranih, ili onih koji imaju ogromne dugove ili pak primanja manja od 3700 kuna, nije u stanju podmiriti ni najmanji dug. FINA-ini podaci pokazuju da je 160.000 blokada vezano uz potraživanja teleoperatera što se ne može smatrati egzistencijalnim potraživanjima, primjerice ako je riječ o čovjeku koji je kupio skupi mobitel pa ga ne može plaćati. Pitanje je treba li takvoj osobi pogodovati. Uza sve to, Ustav garantira slobodu poduzetništva, a teleoperateri su privatne tvrtke, i upitno je koliko se država može miješati u njihove odnose s građanima.