Petočlano povjerenstvo koje nikad kao dosad nije toliko bilo u središtu pozornosti prosuđivat će je li Tomislav Karamarko u sukobu interesa zbog poslovnog odnosa između tvrtke Drimia, u vlasništvu njegove supruge Ane Karamarko, te društva Peritus savjetovanje u vlasništvu lobista MOL-a Josipa Petrovića, a potom i na temelju prikupljene dokumentacije procijeniti je li Karamarko povrijedio načela etičkog, moralnog i časnog dužnosničkog postupanja kad je javno propustio deklarirati da je društvo njegove supruge, usred arbitražnog postupka, poslovalo s Peritus savjetovanjem kontroverznog lobista MOL-a.
Sankcije povjerenstva Odluka o pokretanju postupka obrazložena je na šest stranica, a konačno mišljenje Povjerenstva na čelu sa snahom Slavena Letice smatra se komadom papira kojim bi – opstane li uopće Karamarko na čelu HDZ-a do famoznog glasovanja o opozivu – s jednakim žarom u Saboru mogli mahati i ovi iz opozicije, i ovi iz Mosta, ali bogami i mnogi iz HDZ-a.
Načelno, proglase li da je Karamarko doista bio u sukobu interesa ili makar samo prekršio načela etičkog i moralnog ponašanja, sankcije koje Povjerenstvo može propisati (a to su opomena, novčana kazna ili javna objava odluke Povjerenstva) formalno-pravno nemaju neke dalekosežne posljedice po “okrivljenika”.
Kad bi imale, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić teško bi uz tako malo muke nastavio obavljati svoju gradonačelničku dužnost, bivši ministar Varga bio bi brzo odlepršao s dužnosti (protiv njega su se vodila dva postupka i u oba je dokazano da je bio u sukobu interesa), a Željko Kerum teško da bi mogao i “prismrditi” visokoj politici.
Ipak, u slučaju Tomislava Karamarka, postupak koji se vodi zbog dokazivanja sukoba interesa očito će poslužiti kao jedan od argumenata za okončanje višemjesečne agonije jedne neprirodne, hibridne Vlade čijih se prvih pet mjeseci od formiranja, na štetu građana i države, svodilo gotovo isključivo na rušenje njena prvog potpredsjednika.
Posebno što je u ovom slučaju, potvrđuju to Globusu pravni stručnjaci koji su zbog osjetljivosti postupka zatražili da ostanu anonimni, teško vjerovati da će Tomislav Karamarko iz postupka izaći neokrznut, makar za povrede članka 5. zakona, odnosno kršenja načea časnog, moralnog, odgovornog i savjesnog dužnosničkog ponašanja, zakonom nisu propisane sankcije.
“Teško je prejudicirati odluku s obzirom na to da će je Povjerenstvo donositi na temelju dokumentacije koju ostali nemaju na uvid, ali načelno su izgledne dvije mogućnosti. Ili da Povjerenstvo odluči kako je došlo do kršenja načela odgovornog i savjesnog ponašanja propisanog člankom 5. Zakona ili da se dokaže kako je Karamarko kršio odredbe članka 2. koji u svojem drugom stavku spornim smatra čak i situaciju u kojoj je privatni interes dužnosnika ‘mogao utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti’”, objasnio je Globusu jedan sugovornik pravne struke.
Govorimo li u ekstremima, odluka Povjerenstva može se kretati sve od zaključka kako Karamarko nije prekršio nijednu odredbu Zakona pa sve do potvrđivanja da je doista bio u sukobu interesa – a ocijeni li Povjerenstvo na temelju dokumentacije da je tu moguće bilo i nekih elemenata kaznenog djela, kompletnu papirologiju slobodni su dalje proslijediti DORH-u, kao što je to bilo u slučaju Branka Šegona čijim se spornim poslovanjem i kreditiranjem privatne tvrtke sada već pune dvije godine bavi Državno odvjetništvo.
“Predmet Šegon najbolji je primjer koliko detaljno i široko Povjerenstvo može djelovati. U tom slučaju, mi smo od HBOR-a na uvid dobili opsežnu dokumentaciju, čak i preslike ugovora između banke i nekih privatnih subjekata koji nisu imali veze s ovim slučajem, ali su nam ti dokumenti trebali kako bismo ustvrdili tipologiju ugovora”, govori mi Dalija Orešković prošlog četvrtka nakon što je Povjerenstvo zaključilo svoju 140. po redu sjednicu.
Kad je u pitanju Karamarko, Povjerenstvo je dosad zaprimilo papirologiju koju im je dostavila Ana Karamarko, očitovanja Tomislava Karamarka i Josipa Petrovića, a suprotno dosadašnjim medijskim napisima koji su sugerirali da Petrović nije predao važne papire, Povjerenstvo je istaknulo da to baš i nije točna formulacija.
Konkretnije, Petrović je predložio da se, navodno u svrhu pojednostavljenja procesa, Povjerenstvu ne dostavlja ista poslovna dokumentacija koju im je već proslijedila Ana Karamarko, nego da im Peritus savjetovanje eventualno dostavi sve one dodatne dokumente koji im mogu nedostajati za donošenje odluke.
U međuvremenu, Povjerenstvo je od zasad neimenovanih pravnih i drugih subjekata zatražilo neka dodatna pojašnjenja i papire, a čeka se, kaže za Globus Dalija Orešković, i da Vlada skine oznaku “povjerljivo” s jednog dokumenta koji je važan za postupak jer ga u suprotnom, obzirom da su sjednice javne, Povjerenstvo ne može koristiti u ovom slučaju.
Dalija Orešković pritom razbija predrasudu javnosti koja slučaj Karamarko uglavnom ocjenjuje kao jedan od najtežih s kojima se ovo tijelo dosad susrelo.
“Ne, sadržajno taj slučaj nije najsloženiji. Odradit ćemo ga objektivno i profesionalno, što je i vrijednost ovog tijela koju je javnost očito prepoznala”, kaže mi Dalija Orešković. Njen kolega i bivši sudac – parničar Davorin Ivanjek dodaje kako je Povjerenstvo imalo po materiji daleko složenije slučajeve – onaj Branka Šegona ili bivšeg ministra obrazovanja, SDP-ovog Željka Jovanovića – ali oni nisu toliko bili u žiži javnosti iako su radni sastanci trajali danima.
Ilustracije radi – za donošenje odluke u slučaju bivšeg pomoćnika bivšeg ministra financija Branka Šegona, Povjerenstvo je zatražilo točno 20 različitih dokumenata, od očitovanja, preko zemljišno-knjižnih uložaka, ugovora o kreditiranju pa sve do provedbi cijelih programa kreditiranja HBOR-a, dok je u slučaju bivšeg predsjednika Uprave Petrokemije Josipa Jagušta Povjerenstvo preko naših državnih tijela tražilo, a potom i dobilo zemljišno-knjižne izvatke iz Velike Britanije.
Svoju ulogu, dakle, Povjerenstvo je shvatilo prilično široko, a za pravo im zasad daju i Upravni sudovi na kojima su se, otkako je Povjerenstvo počelo raditi u ovom sazivu, vodila 42 postupka u kojima je u 40 slučajeva potvrđena odluka ovog tijela, a u dva spornima su se smatrali samo dijelovi pojedinačnih odluka.
Zasad je još nepoznato kad će najiščekivaniji slučaj godine završiti na javnoj sjednici, no prije toga slučaj će svakako proći jedan od obveznih radnih sastanaka Povjerenstva koji se događaju daleko od očiju javnosti i na kojima članovi raspravljaju kad je koji slučaj spreman za javnu diskusiju.
“Takvi se sastanci odvijaju svakodnevno, nerijetko traju i po šest-sedam sati, ali na njima ne raspravljamo na način kako to činimo na javnoj sjednici, nego usuglašavamo imamo li dovoljno materijala za donošenje konačne odluke, nedostaje li nam još nešto od dokumentacije kao i što bismo eventualno dodatno trebali prikupiti”, pojašnjava za Globus Dalija Orešković.
Kako je tijelo informatizirano, to zapravo znači da svi članovi Povjerenstva, neovisno o tome tko je izvjestitelj u pojedinačnom slučaju, imaju mogućnost putem informatičkog sustava pristupiti svoj dokumentaciji za svaki pojedini slučaj, jer se ona obavezno skenira i pohranjuje u elektronskom obliku.
“Kad smo došli, počeli smo od nule jer ovdje praktično nije bilo ničega, a sva se dokumentacija vodila u papirnatom obliku. To nam je bilo neprihvatljivo; ideja je bila da svi članovi Povjerenstva u svakom trenutku imaju mogućnost pogledati dokumente iz svakog pojedinačnog slučaja pa smo odlučili da se oni obavezno moraju skenirati i pohranjivati u sustav”, objašnjava mi Dalija Orešković.
dokument iz vlade Jednako se postupilo i u slučaju Karamarko: pristigla dokumentacija je pohranjena, uvid u nju ima svih pet članova, a kad se dostave dodatna pojašnjenja i očitovanja – te skine oznaka “povjerljivo” s Vladinog dokumenta – ispunit će se preduvjeti da slučaj završi na javnoj sjednici.
“Ne mogu reći o kakvom je dokumentu riječ, no vjerujem da će Vlada s njega skinuti tu oznaku jer dokument sam po sebi ne sadrži podatke povjerljive prirode. Ukoliko se to ne bi dogodilo, mi taj dokument ne bismo mogli koristiti”, pojašnjava mi Dalija Orešković stroga pravila odlučivanja.
Zanimljivo je pritom da privatni subjekti, koliko god bili “upleteni” u pojedine slučajeve gdje se sumnja na sukob interesa, uopće nisu dužni Povjerenstvu dostavljati poslovnu niti drugu dokumentaciju nego su to po Zakonu primorana isključivo državna tijela. Formalno-pravno, dakle, i Petrović i Ana Karamarko mogli su odbiti Povjerenstvu dostaviti dokumentaciju koja se tiče njihovog poslovnog odnosa, no procjena je očito bila takva da bi im takav potez u konačnici – donio više štete nego koristi.
“Osobno smatram da je od novčane kazne koju ovo Povjerenstvo može propisati za većinu političara puno gori negativni publicitet koji se događa u postupku utvrđivanja činjenica”, kaže Ivanjek dodavši kako Povjerenstvo kao tijelo donosi procjenu i u sferi takozvanog “koruptivnog rizika”.
“Kad je u pitanju koruptivni rizik, on je obično posljedica postojanja jedne sistemske praznine unutar koje je sve u normativno-pravnom okviru, ali i dalje postoji mogućnost da dođe do neke vrste zlouporabe”, pojašnjava Dalija Orešković okvire u kojima njeno Povjerenstvo djeluje.
Oni bi se, u konačnici, najbolje mogli potvrditi na osjetljivom primjeru prvog potpredsjednika Vlade koji će nakon javne sjednice i tajnog glasovanja petorice članova – ili zauvijek biti obilježen ili postati najveći žrtveni jarac novije hrvatske politike.