Ukidanje županija je nepotrebno i štetno. U posljednje vrijeme postalo je uobičajeno da se glavnim uzročnikom neučinkovitosti javne uprave u Hrvatskoj ističe prevelik broj županija, gradova i općina te se kao rješenje nudi uvođenje znatno manjeg broja regija. Iz takvih stavova proizlazi razmišljanje da bi se ukidanjem malih županija i općina ti problemi velikim dijelom riješili. No, ukoliko se podrobnije pogleda europska praksa, lako se može doći do zaključka da je takvo razmišljanje ne samo pogrešno, nego da bi ukidanje županija i drastično smanjenje broja općina i gradova moglo donijeti više štete nego koristi. Za to postoje najmanje tri razloga, koji se ovdje i obrazlažu.
Podjela na županije je za Hrvatsku bolja od podjele na nekoliko velikih regija
Prvi razlog je činjenica da je postojeći županijski model za državu veličine Hrvatske primjereniji od podjele na 5-6 velikih regija i stotinjak općina, što bi u osnovi značio povratak na odbačeni model zajednica općina iz bivše SFRJ. Naime, većina europskih zemalja sa sličnim brojem stanovnika kao i Hrvatska dijele se na upravno-teritorijalne jedinice veličinom slične našim županijama - Norveška, Finska, Irska, Škotska, da ne spominjemo Albaniju ili Bugarsku.
Na nižoj razini teritorijalnu podjelu kao i Hrvatska imaju i velike države poput Njemačke i Italije, jer su i njemački okruzi (kreis) i talijanske provincije u prosjeku velike kao hrvatske županije. Stoga je besmisleno neke buduće hrvatske regije uspoređivati s njemačkim i talijanskim regijama, od kojih mnoge imaju dvostruko više stanovnike i nekoliko puta su bogatije od cijele Hrvatske – Lombardija ima 10, Bavarska 13, a Sjeverna Rajna-Vestfalija čak 18 milijuna stanovnika. Usto su i općine u Njemačkoj i Italiji u prosjeku manje od hrvatskih, tako da bi npr. primjenom njemačkog modela teritorijalne podjele Hrvatska imala oko 25 županija i više od 800 općina.
Velike regije poput 5-6 koje se predlažu u Hrvatskoj karakteristične su za velike bivše socijalističke države Rusiju, Ukrajinu, Bjelorusiju i Poljsku, a i srednje velike regije usporedive s podjelom Hrvatske na 8-10 županija imaju uglavnom veće države kao što su Francuska, Španjolska ili Rumunjska. Povrh toga, osim federacija poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Belgije rijetko koja europska zemlja se dijeli na manje od deset osnovnih upravnih jedinica, jer se smatra da podjela na mali broj regija djeluje dezintegrirajući na državi teritorij. Stoga velike regije nisu uspostavljene čak ni u zemljama u kojima postoji manji broj jasno zaokruženih povijesnih regija poput Irske (regije Leinster, Connaught, Munster i Ulster) ili Latvije (regije Kurzeme, Vidzeme, Zemgale i Latgale).
Danska nije dobar model za Hrvatsku
Drugi razlog zbog kojeg ukidanje županija ne bi Hrvatskoj donijelo ništa dobroga je činjenica da je radikalna reforma upravnog ustrojstva skup i politički složen proces, zbog čega većina europskih država nije bitno mijenjala svoju unutarnju teritorijalnu podjelu preko pedeset godina, a mnoge i od kraja 19. stoljeća. Iznimka su nove države nastale nakon propasti socijalizma početkom devedesetih godina prošlog stoljeća poput Hrvatske, Slovenije, Češke, Slovačke, s time da ove zemlje nisu smanjivale broj osnovnih upravnih jedinica, nego ih danas imaju dvostruko više nego prije 1990. godine. Grčka je provela ne osobito uspješnu reformu u kojoj je prenijela ovlasti s manjih upravnih jedinica na veće, tako da su zapravo jedine europske države koje su smanjile broj teritorijalnih jedinica Poljska i Danska. Poljska kao model za nas nije zanimljiva jer su njene regije velike kao pola Hrvatske i primjerene su joj kao velikoj zemlji s blizu 40 milijuna ljudi, tako da se kao glavni primjer na temelju kojeg bi trebalo mijenjati teritorijalni ustroj Hrvatske koristi višestruko spominjana Danska.
No, iako je Danska veličinom i brojem stanovnika slična Hrvatskoj, zaboravlja se da je ona izniman slučaj kao jedina europska država podijeljena samo na nekoliko velikih regija i ispod toga na općine, bez rajona ili kotareva kakvi postoje u drugim zemljama podijeljenim na veće regije. Stoga se danska teritorijalna reforma može uvrstiti u domenu društvenih eksperimenata, kojima su skandinavske države kao gospodarski, tehnološki i socijalno najrazvijeniji dio Europe sklone – sjetimo se samo švedskih inicijativa za ukidanjem gotovinskog plaćanja ili finskih ideja o uklanjanju klasičnih predmeta u školama i uvođenju temeljnog dohotka za sve građane. Danska je usto i zemlja skoro bez korupcije i s visokom razinom političke kulture, pa si ovakav eksperiment, za razliku od Hrvatske, može i dozvoliti.
Jedan od razloga što se Danska odlučila na ovakvu teritorijalnu podjelu je i poseban oblik njenog teritorija s vrlo velikim glavnim gradom Kopenhagenom na krajnjem istoku zemlje, dok se ostale četiri regije pružaju na sve većoj udaljenosti od njega. Granice danskih regija pritom uopće ne vode računa o povijesnim cjelinama, a njihova sjedišta su s iznimkom Aalborga smještena u manjim gradovima bliže središtu tih regija. Tako se npr. u sastavu regije Južna Danska osim južnog dijela poluotoka Jyllanda nalaze i veliki otok Fyn te povijesna pokrajina Sjeverni Slesvig, a glavni grad nije Odense sa 170.000 stanovnika nego trostruko manji Vejle. To znači da bi u slučaju primjene danskog modela teritorijalne podjele u Hrvatskoj glavni grad Slavonske regije trebala biti Požega, a Istra bi bila u istoj regiji s Rijekom. Koliko bi takav prijedlog imao podršku u Istri ili Osijeku, odakle dolaze najglasniji pobornici regionalizacije Hrvatske, možemo samo nagađati.
Manje županije funkcioniraju bolje od velikih
Treći i najvažniji argument protiv ukidanja županija je činjenica da veličina upravnih jedinica nema nikakvog utjecaja na gospodarsku uspješnost neke zemlje ili regije. Norveška, Finska, Irska ili Njemačka sa svojim malim županijama gospodarski ne zaostaju za Danskom s njenim velikim regijama, a ni u Hrvatskoj male županije nisu one problematične. Naprotiv, prema udjelu zaposlenih u sektoru javne uprave u ukupnom broju zaposlenih od samo 6% daleko najučinkovitija je Međimurska županija, koja osim što je najmanja je i najviše usitnjena po pitanju broja gradova i općina. Višom učinkovitošću upravljanja ističe se i Krapinsko-zagorska i druge uglavnom male županije sjeverne Hrvatske. Istodobno najviši udio zaposlenih u javnoj upravi od čak 19% ima Ličko-senjska županija, slijedi je Zadarska županija, a učinkovitost upravljanja je niska i u većini ostalih proračunski bogatih primorskih županija.
Iako je broj gradova i općina u Hrvatskoj prevelik s obzirom na ovlasti koje imaju, ni njihova učinkovitost nije determinirana veličinom. Upravo suprotno, manje i siromašnije općine su se zbog oskudnijih proračuna prisiljene racionalno ponašati, zbog čega se u njima mnogi poslovi obavljaju volonterski, dok najviše ekscesa s nepotrebnim zapošljavanjem i isplatom prevelikih plaća ima u većim i bogatim gradovima i općinama. Uostalom, većina novih malih općina nastalih nakon 1995. godine odnosi se na razvijene dijelove Hrvatske. Primjeri za to su općine Lopar na Rabu, Funtana kod Vrsara ili Tar-Vabriga kod Poreča, koje zahvaljujući velikim turističkim kompleksima lociranim u njima raspolažu vrlo izdašnim općinskim proračunima.
Prema tome, ni glavni problem funkcioniranja lokalne uprave u Hrvatskoj nisu male siromašne općine s nedovoljnim prihodima za samostalno funkcioniranje, nego pretjerano zapošljavanje i neracionalno trošenje od strane većih i bogatijih gradova i općina. To potvrđuje podatak da je na razini cijele Hrvatske od 1995. do 2014. godine broj zaposlenih u sektoru javne uprave uvećan dva i pol puta (sa 50.000 na 140.000 stanovnika) uz istodobni pad BDP-a, ukupnog broja stanovnika i broja zaposlenih u većini gospodarskih grana. Stoga se postavlja pitanje da li je za dizanje razine učinkovitosti upravljanja u Hrvatskoj potrebnije ukinuti stotinjak malih općina sa svega par zaposlenih ili ukinuti nekoliko tisuća izmišljenih i nepotrebnih radnih mjesta u bogatim općinama, gradovima i županijama.
Hrvatskoj trebaju ekonomske regije i kultura suradnje
Među neosnovane argumente u prilog ukidanju županija spada i tvrdnja da hrvatske županije zbog premalog broja stanovnika nemaju dovoljno kapaciteta za privlačenje sredstava iz europskih fondova i velike projekte. Pri tom se kao glavni problem navodi neusklađenost hrvatskih županija s prostornim jedinicama razine NUTS 3 Europske unije, koje imaju 150.000 do 800.000 stanovnika. Pritom se zaboravlja da se od ukupno 28 članica Europske unije u NUTS 3 sustav uklapaju upravne jedinice u samo osam država, u još pet uključujući i Hrvatsku tek djelomično, a u čak 15 država se uopće ne uklapaju. Dakle, nema razloga da Hrvatska radi tobožnjih zahtjeva Europske unije mijenja svoj teritorijalni ustroj, iako ne bi bilo prvi put da naša zemlja nešto čini “jer se to traži u EU”, makar to uopće nije nužno.
Stoga bi se umjesto ukidanjem županija kao suštinski nepotrebnom i štetnom “reformom” Hrvatska trebala baviti stvarnim problemima funkcioniranja javne uprave, a to su u prvom redu nepotrebno zapošljavanje, neracionalno trošenje proračunskih sredstava te prevelike ovlasti i funkcije na svim razinama lokalne samouprave. Umjesto nasilnog ukidanja županija, gradova i općina, koje bi sigurno izazvalo žestoke otpore u lokalnim sredinama, treba osnovati ekonomske i gradske metropolitanske regije te uspostaviti kulturu suradnje kakvu imaju razvijene europske države. Da se prostorom upravljalo kako treba i na dobrobit svih građana, umjesto uskog vođenja računa o sebičnim lokalnim interesima, ne bi vjerojatno bilo niti toliko zahtjeva za osnivanjem posebnih općina.
Nažalost, zbog nedostataka kulture suradnje danas mnogo bolje surađuju čak i autonomne regije u velikim europskim državama, nego općine, gradovi i županije unutar razmjerno centralizirane Hrvatske. Tako npr. u Njemačkoj nije bilo problema zajednički planirati razvoj ili organizirati jedinstveni sustav javnog gradskog prijevoza u metropolitanskoj zoni Berlina ili Hamburga, čiji se dijelovi nalaze u drugim saveznim državama, dok Hrvatskoj tako nešto nije moguće ostvariti niti u metropolitanskoj zoni Zagreba, iako su uprave grada Zagreba i Zagrebačke županije obje smještene u samom Zagrebu i međusobno udaljene manje od 500 metara.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
