Mihail Sakašvili vratio se u Ukrajinu. Bivši dvostruki predsjednik Gruzije, a potom guverner u ukrajinskoj Odesi, poljsko-ukrajinsku granicu prešao je bez dokumenata, jer ih nema. Graničari su imali nalog da ga zaustave, ali su pod naletom stotina obožavatelja morali popustiti. Zaustavili su jedino vlak u kojem je stigao. Tako se Sakašvili, vlasnik jedne od najneobičnijih političkih biografija 21. stoljeća, našao u Lavovu na zapadu Ukrajine, a u njegovoj sviti zapažena je i Julija Timošenko, bivša predsjednica Ukrajine sa svojom karakterističnom pletenicom oko glave. Suđena je za korupciju, bila u zatvoru određeno vrijeme i sad je opet slobodna žena i političarka.
Sakašvilijev plan
Mudre glave sad dumaju što želi Sakašvili dolaskom u Ukrajinu. Ispraviti nepravdu koja mu je počinjena, pokrenuti neki novi politički pokret, izazvati puč protiv predsjednika Porošenka? Upravo mu je Porošenko pod optužbom za korupciju otkazao ukrajinsko državljanstvo i poslao ga van. Sakašvili je pritom potegnuo iste argumente i optužio Porošenka za korupciju, ali se ipak morao povući. Sad kad je opet u omiljenoj mu Ukrajini, namjerava tužiti i dokazivati da su optužbe protiv njega montirane ne samo u Kijevu nego i u Gruziji, odakle se prebacio u Ukrajinu.
Sakašvili, inače veliki ljubitelj Dubrovnika gdje je izluđivao tjelohranitelje plivanjem od hotela Excelsior do otoka Lokrum, jer su ga ovi, jasno, morali pratiti, u svjetsku se povijest upisao početkom 2004. godine kad je postao predsjednikom Gruzije. U prvom mandatu vladao je tri godine, do 2007. godine. Rusi su upali u Gruziju 2008. u njegovu drugom mandatu optužujući Sakašvilija da je zapovjedio napad na njihove mirovne snage u Južnoj Osetiji. Tonama željeza svih kalibara razbili su Sakašvilijevu vojsku i pod isprikom zaštite ruske manjine amputirali komad zemlje. Proamerički gruzijski predsjednik tad se očito prevario u procjeni snaga i odlučnosti Putina da ne dopusti totalnu amerikanizaciju strateški važne zemlje u crnomorskom bazenu. Bilo je i teorija da je naprosto bio navučen da intervenira uz obećanje vojne pomoći, ali kad je počelo, ostao je sam s razbijenom vojskom. Predsjednik je do kraja 2013. godine kad ga nasljeđuje Đorđi Margvelašvili.
Yulia Tymoshenko (lijevo), Mikheil Saakashvili (desno)
Američki pijun
Nakon tog drugog mandata dolazi do čudesnog obrata i Mihail Sakašvili od istaknutog Gruzijca postaje istaknuti Ukrajinac. U svibnju 2015. dobiva ukrajinsko državljanstvo i uskoro postaje guverner Odese, najvažnije lučke regije Ukrajine. Tu je pak više nego jasno da su ga na važnu dužnost postavili Amerikanci čijim je interesima vjerno služio i u matičnoj zemlji. Gruzijski parlament nema razumijevanja za karijeru u Ukrajini, te mu oduzima državljanstvo. Ukrajinsko će potrajati do srpnja ove godine kad mu putovnicu oduzima predsjednik Porošenko. Sedam mjeseci ranije Sakašvili je u Odesi podnio ostavku razočaran stupnjem korupcije u zemlji.
I tako, evo ga opet natrag, ali ilegalno. Kijev je poduzeo zakonske sankcije, ali u ovom trenutku nitko ne može procijeniti što će se dogoditi i s kojim se ciljem nacrtao u zapadnoj Ukrajini, gdje dominira desna politička struja sljedbenika nacikolaboracionista Stepana Bandere. Nije nevažno pripomenuti da je prije povratka boravio u Americi i “nekim” istočnoeuropskim zemljama, uz napomenu da u Dubrovniku ovoga ljeta nije primijećen.
Dotle, najveća briga Vladimira Putina, rat u Ukrajini, posljednjih je dana u diplomatskoj fazi, iako oružje nikad nije utihnulo. Ruski predsjednik iznio je mirovnu inicijativu o raspoređivanju UN-ovih promatrača na kriznom istočnom području. Plan je njemačka diplomacija mlako pozdravila, ali Kijev se ne slaže s Moskvom. Pitanje je – gdje rasporediti UN-ove promatrače? Nakon razgovora Vladimira Putina s kancelarkom Angelom Merkel objavljeno je da bi se ruski predsjednik složio s rasporedom promatrača ne samo na crtama dodira između ukrajinske vojske i pobunjenika, nego i unutar teritorija u Donbasu i Lugansku.
Ukrajina se uz pomoć SAD-a i europskih saveznika naoružava i pokušava stvoriti snažnu vojsku dok s druge strane to prate maskirani Rusi. Maskirovka, pojam iz njihove strategije ratovanja, u potpunoj je primjeni. Jedino što priječi Kijev da krene u konačni obračun s pobunjenicima činjenica da njima za leđima čuči moćna ruska artiljerija, što već znaju iz iskustva. Većina pokušaja završila je tonama željeza po glavi, što bi se vjerojatno ponovilo. Uz to, jesen odmiče, crna ukrajinska zemlja polako se pretvara u crno blato i kako dani budu odmicali, sve će teže biti pokrenuti ofenzivu na Donbas.
Zbog rata velike štete trpe i Rusija i Ukrajina. Komplementarna gospodarstva više ne surađuju, što znači da su i jedni i drugi prikraćeni. Dok drži leđa pobunjenicima, Moskva se ponaša kao da na suradnju s Ukrajinom više uopće ne računa.
Kina kao alibi
U tijeku je izgradnja mosta koji Krim izravno povezuje s novom-starom domovinom Rusijom. Dug je više od 20 kilometara i treba poslužiti izravnoj komunikaciji velikog poluotoka s ključnom crnomorskom bazom. Kijev to ne može spriječiti, iako će most djelomično zatvoriti otvorenu komunikaciju luke Mariupolj, čime će doći novih gospodarskih šteta.
Ukrajina, tj. glavni plinski koridor između Rusije i Europske unije po moskovskim planovima trebao bi biti zatvoren najkasnije do 2019. godine kad bi ga trebali zamijeniti alternativni pravci. Nedavno su se pohvalili i tek dovršenom željezničkom obilaznicom Ukrajine koju je izgradila vojna inženjerija. Tim modificiranim pravcem, objavili su, Kina je već poslala prvu željezničku kompoziciju izravno za Njemačku. Ruska propaganda, otkad je zapadnih sankcija i velikih šteta po gospodarstvo, obilato koristi alibi “Kina”. Stalno ističu razumijevanje i suradnju na svim najvažnijim područjima, od nafte i plina do prometa.
Peking je pritom puno diskretniji. Njihovi planovi o dominaciji u euroazijskom prostoru uvjetuju i diplomatske metode. Suradnja sa svima, a posebno s glavnim političkim i vojnim oponentom, Sjedinjenim Američkim Državama, koliko je god moguće u situaciji kad je kineski milenijski projekt novog Puta svile trn u oku Washingtonu. Ne treba biti geostrateg da bi se primijetilo da su sva krizna žarišta u euroazijskom prostoru razmještena po pravcima širenja Puta svile uključujući i najnoviju krizu u Mianmaru. Kina je pod pritiskom jednako kao i Rusija, a stratezi u Pekingu svjesni da bi nakon propasti Rusije uslijedio totalni hibridni napad upravo na njih. Koncentracija SAD-a i saveznika na Rusiju ipak rasterećuje i Kinu.
U sve zategnutijim međusobnim odnosima SAD-a i Rusije štošta može rastumačiti pogled na zemljovid. Rusija polako ali sigurno gubi interesne sfere uz svoje granice, a to posve praktično znači i slobodan pristup moru. Treba li onda čuditi što upravo pokreće masivnu vojnu vježbu “Zapad 2017” zajedno s Bjelorusijom, posljednjim neupitnim saveznikom na europskim granicama? Kao i svaka vježba odvija se po pretpostavljenom scenariju neke ugroze. U ovom slučaju riječ je o reakciji na terorističku ugrozu odvojenog dijela Rusije, baltičke enklave Kalinjingrad. To je, dakako, malo modificirano objašnjenje u skladu sa suvremenim trendovima o terorizmu kao alibiju za vojne operacije. Ne pokreće se 15 tisuća vojnika za obračun s terorizmom na ruskom teritoriju, nego je riječ u scenariju napada graničnih članica NATO-a uz vodeću ulogu SAD-a na Kalinjingrad. Kako piše Deutsche Welle, rusko-bjeloruski stožer podiže vojsku u obranu od triju fiktivnih zemalja koje se zovu Vesbaria, Lubenia i Veisnoria. Prve dvije smještene su u baltičkoj regiji i kontroliraju koridor koji povezuje Kalinjingrad s Bjelorusijom. Prevedeno, riječ je o Poljskoj i Litvi, iz sastava NATO-a.
Problem Kalinjingrada
Treći pojam Veisnoria nije samostalna država, nego dio Bjelorusije Grodno u kojemu živi značajan broj Poljaka. Dakle Litva i Poljska uz sudjelovanje poljske manjine u Bjelorusiji ugrožavaju opstojnost Kalinjingrada, ili Königsberga kako se nekad zvao. Stoga Moskva i Minsk pokreću glomaznu vojnu silu kako bi spriječili raspad i odcjepljenje inače teško naoružane baltičke enklave.
Početku vježbe prethodi uobičajeni politički folklor. Druga strana tvrdi kako je riječ o prikrivenoj namjeri ugrožavanja baltičkih država, nekad u sastavu Sovjetskog Saveza. Tko zna što Rusi smjeraju, zdvaja europski tisak. Koga će napasti? Hoće li možda pod izlikom vježbe pregaziti Bjelorusiju koja je, usput budi rečeno, u formaliziranom vojnom braku s Rusijom? Koliko su sigurne baltičke države kad se približi ruski ratni stroj?
Pretpostavljenu prijetnju moraju pratiti odgovarajuće brojke, a 12,7 tisuća vojnika, koliko prijavljuju Rusi i Bjelorusi, ipak nije dovoljno za pohod po Baltiku. Zbog toga i pretjerivanja. Ursula von der Leyen, na čelu njemačkog ministarstva obrane, izjavila je da će se na vježbi angažirati sto tisuća vojnika. Rusi su odmah demantirali riječima da će vojnika biti koliko je i najavljeno – do 13 tisuća. Formalno su pozvali promatrače i svečano obećali da se neće približavati granicama Vesbarije, Lubenije i Veisnorije.
Tako će vjerojatno i biti. Kalinjingrad je inače trn u oku baltičkim jastrebovima u Poljskoj, a Moskva želi pokazati da to dobro zna i namjerava spriječiti.