Bivši šef ukrajinske vanjske obavještajne službe general Viktor Ivanovič Hvozd, predsjednik neovisnog centra za geopolitička istraživanja “Borisfen Intel” te profesor na Akademiji “Kyiv-Mohyla”, govori nam o problemima s kojima se suočava Ukrajina u pobunjeničkim proruskim regijama na istoku zemlje te o odnosima s Rusijom, koju Kijev optužuje da je umiješana u sukobe u Donbasu mada je predsjednik Vladimir Putin nedavno rekao kako tamo ruske postrojbe ne djeluju.
Kakvo je trenutačno stanje na liniji razgraničenja u istočnoj Ukrajini?
– Situacija u zoni konflikta na istoku Ukrajine ostaje stabilno napeta. Poslije postizanja dogovora o primirju na liniji sukoba u kolovozu 2017. proruske snage su donekle smanjile intenzitet vatre, mada nastavljaju svakodnevnu paljbu po ukrajinskim položajima. Pri tome se koristi streljačko naoružanje, ali i teško oružje zabranjeno Minskim sporazumom. Između ostalog koriste tenkove, artiljeriju te reaktivne sustave plotunske vatre. Najsloženija situacija ostaje na ključnim dijelovima fronta, najvažnijim za obje strane, ponajprije oko Mariupolja, Donjecka, Svitlodarske duge – smjer Debaljceva – te Luganska.
Kolika je opasnost da se kriza ne pretvori u “zamrznuti slučaj”, poput Abhazije ili Pridnjestrovlja?
– Pretvaranje krize na istoku Ukrajine u “zamrznuti konflikt” nalik na Pridnjestrovlje, Abhaziju i Južnu Osetiju glavni je današnji cilj Moskve. Na taj način Rusija želi stvoriti preduvjete za ukidanje zapadnih sankcija, a također dobiti moćne poluge utjecaja na Ukrajinu, njezinu vanjsku i unutarnju politiku. Upravo na to su usmjereni ruski zahtjevi da Kijev ispuni politički dio Minskih sporazuma, u prvom redu glede priznavanja posebnog statusa samoproglašenih republika, prije povlačenja ruske vojske s pobunjeničkih teritorija Donbasa te ponovne uspostave kontrole na ukrajinskim istočnim područjima. Moskva ima iste planove i kada je u pitanju stacioniranje međunarodnih mirovnih snaga u Donbasu. Oni traže njihovo razmještanje samo na liniji sučeljavanja strana uz obvezatno sudjelovanje ruskih vojnih jedinica. Ukrajina i njezini zapadni partneri u punoj mjeri razumiju takve namjere Moskve i njihove posljedice te nikada neće pristati na “zamrzavanje” konflikta u Donbasu prema ruskom scenariju. Između ostalog, Rusija želi natjerati Ukrajinu te SAD i EU da promijene svoju poziciju u ovom pitanju i upravo zbog toga Rusija nastavlja zaoštravati oružani sukob u Donbasu.
No, čini se da bi stvar mogla ići u tom pravcu te da Donbas za dugo vremena bude status quo koji će se teško riješiti, pogotovo ako vidimo da i EU, konkretno Njemačka, ima neke svoje prijedloge.
– Glavni problem u realizaciji sporazuma iz Minska jesu pokušaji Rusije da prisili Ukrajinu da prihvati ruski pristup njihovu ispunjenju, a koji, zapravo, predviđa “zamrzavanje” konflikta u Donbasu. Suština takvog pristupa sastoji se u tome da Ukrajina ispuni politički dio mirovnog plana prije nego što Rusija ispuni svoje obveze. Određena modifikacija takve varijante jest takozvana formula Steinmeiera (bivši ministar vanjskih poslova, sada savezni predsjednik Njemačke, op. aut.) koja predlaže istovremeno provođenje političkih i sigurnosnih procesa. Obje te varijante neprihvatljive su za Ukrajinu jer nisu u skladu sa sporazumom iz Minska jer predviđaju mogućnost rješavanja političkih pitanja samo nakon realizacije sigurnosnih točaka. Recimo, pristanak Ukrajine na ruski prijedlog dao bi Rusiji mogućnost da sačuva kontrolu nad okupiranim teritorijima te očuva vlast u samoproglašenim paradržavama. Osim toga, kako pokazuje iskustvo Pridnjestrovlja, Abhazije i Južne Osetije, Rusija nipošto neće povući svoje trupe s teritorija koje kontrolira, nego će ih zadržati u obliku “lokalnih ustanika”, mirovnih snaga ili ruskih vojnih baza.
Viktor Ivanovič Hvozd
Zasad su realizirane samo neke točke sporazuma iz Minska koje se odnose na razdvajanje trupa na određenim dijelovima linije sukoba, uspostavljanje gospodarske djelatnosti u područjima oko bojišnice i obnavljanje infrastrukture, rad kontrolnih prijelaza i djelomičnu razmjenu zarobljenika.
U Moskvi tvrde da se Ukrajina ne pridržava sporazuma iz Minska u kojem se traži promjena Ustava koja bi omogućila široku autonomiju Donjecku i Luhansku.
– Moram reći da je 16. rujna 2014. Vrhovna rada Ukrajine donijela Zakon br. 1680-VII “O posebnom postupku lokalnog samoupravljanja u nekim dijelovima Donjecke i Luhanske oblasti” koji je također poznat kao Zakon o posebnom statusu Donbasa. Osim toga 31. kolovoza 2015. parlament je preliminarno odobrio nacrt Zakona “o promjenama u Ustavu Ukrajine glede decentralizacije vlasti”. Oba ta dokumenta potpuno uzimaju u obzir stavove sporazuma iz Minska. U isto vrijeme implementacija tih zakona moguća je samo nakon što Rusija ispuni svoje obveze, odnosno nakon povlačenja ruskih trupa s okupiranih teritorija Donbasa i predavanja pod kontrolu Ukrajine njezine istočne granice, što se i predviđa mirovnim planom.
No, Rusija odbija napade da se tamo nalaze njezine regularne jedinice. Imate li kakve konkretne dokaze za to? Bojite li se da bi davanje “široke autonomije” zapravo od Ukrajine napravilo “novu Bosnu i Hercegovinu”, odnosno stvorilo pretpostavku za federalizaciju Ukrajine?
– U slučaju potpunog ispunjenja sporazuma iz Minska Donbas kao i ostale regije Ukrajine dobit će veći stupanj autonomije od centralne vlasti. U isto vrijeme Ukrajina će sačuvati jedinstvo i centralizirani sustav državnog upravljanja za ključna pitanja života zemlje, između ostalog mogućnost vođenja jedinstvene vanjske i sigurnosne politike, a imat će i jedinstvene oružane snage. Nasuprot tome realizacija Minskih sporazuma prema ruskom scenariju neizbježno će dovesti do dezintegracije Ukrajine po varijanti Bosne i Hercegovine, što i jest ruski cilj.
Viktor Ivanovič Hvozd (u sredini)
Rusija i Ukrajina imaju različite poglede na nivo autonomije. Što je Kijev spreman ponuditi Donbasu?
– Razina autonomije Donbasa bila je određena i usuglašena u okviru sporazuma iz Minska te utvrđena u spomenutim zakonima Ukrajine. Prema tim dokumentima za posebne teritorije Donbasa predviđa se amnestija za sudionike nezakonitih oružanih jedinica, uporaba, učenje i podrška ruskog i drugih jezika u društvenom i privatnom životu, održavanje slobodnih lokalnih izbora, poseban postupak imenovanja sudaca i državnih tužitelja koje će imenovati lokalna vlast, a ne Kijev, mogućnost potpisivanja sporazuma između Vlade Ukrajine ili drugih centralnih tijela izvršne vlasti te tijela lokalnog samoupravljanja o gospodarskom, socijalnom i kulturnom razvitku određenih regija, pravo lokalnih vlasti da formiraju odrede narodne milicije, jačanje dobrosusjedskih odnosa između lokalnih zajednica i administrativno-teritorijalnih jedinica Rusije na osnovi sporazuma o prekograničnoj suradnji.
Na koji način Ukrajina razmatra mogućnosti da vrati teritorije koje sada kontroliraju proruski separatisti?
– Kao prvo, okupirane teritorije Ukrajine ne kontroliraju separatisti, nego Rusija i njezine oružane snage. Kao drugo, Ukrajina zastupa mirno rješavanje konflikta u okviru sporazuma iz Minska i upravo na to usmjerava svoje napore. Ako Rusija ponovi ofenzivne akcije u Donbasu, Oružane snage Ukrajine moći će pružiti dostojanstven otpor. Ako pri tome bude bilo povoljnih uvjeta, Ukrajina može pokrenuti kontraofenzivu i vratiti kontrolu nad svojim okupiranim teritorijem.
Rusija predlaže izravne pregovore proruskih pobunjenika i Kijeva. Slažete li se s tim? Kako vi vidite okvir pregovora?
– Izravni pregovori s liderima samoproglašenih republika Donjecke i Luhanske apsolutno su neprihvatljivi za Ukrajinu jer to bi praktički značilo njihovo priznavanje. Za Ukrajinu je Rusija glavna strana u sukobu, zato su pregovori mogući samo s njom uz posredovanje drugih zemalja i organizacija. Odnosi s predstavnicima samoproglašenih republika ostvaruju se samo u obliku njihova pozivanja da nazoče susretima Trostrane (Minske) kontaktne skupine.
Iz Europe se sve češće čuje da je “Krim gotova stvar” te da treba stvari promatrati iz te perspektive?
– To apsolutno ne odgovara istini. Recimo, u studenom 2016. Odbor Glavne skupštine UN za ljudska prava podržao je ukrajinski nacrt rezolucije Stanje ljudskih prava u Autonomnoj Republici Krim i u gradu Sevastopolju. U toj rezoluciji UN je prvi put nedvojbeno definirao Rusiju kao državu okupatora, a Krim i Sevastopolj kao okupirane teritorije. Najnovije odluke drugih važnih međunarodnih tijela, između ostalog i Međunarodnog suda UN, također svjedoče da svijet nije zaboravio Krim. To potvrđuju i dosljedne odluke SAD-a i EU o nastavku sankcija protiv Rusije koje će trajati sve dok Krim ne bude vraćen Ukrajini.
Kako mislite vratiti Krim?
– Kao i u slučaju s Donbasom Ukrajina se zalaže za mirno vraćanje Krima. Svjesni smo da je to moguće samo uz aktivnu podršku međunarodne zajednice. Zato će glavni smjer naše djelatnosti biti neprekidno svraćanje pozornosti svijeta na problem ruske aneksije poluotoka, između ostalog putem iniciranja odgovarajućih odluka UN-a, OESS-a i Međunarodnog suda.
Neki zapadni mediji tvrde da u ukrajinskoj tajnoj službi još ima utjecaj ruski FSB.
– Nažalost, to donekle odgovara istini. Odmah nakon raspada SSSR-a Rusija je počela formiranje svoga lobija u ukrajinskim specijalnim službama. Na početku osnovom takvog lobija postali su časnici ruskog podrijetla koji su ostali na teritoriju Ukrajine ili su bili namjerno upućeni u njezine strukture. Tu je Rusiji dobro došla praksa SSSR-a da je u sastav sovjetske armije na teritoriju Ukrajine, uključujući i vojnu obavještajnu službu, uglavnom dolazio kadar iz Rusije. Ista je praksa bila i u odnosu na KGB, na bazi kojeg je bila stvorena Služba sigurnosti Ukrajine. Nadalje je Rusija nastavila s vrbovanjem suradnika ukrajinskih specijalnih službi, što je posebno dobilo maha za vrijeme režima Viktora Janukoviča. Zbog toga je u razdoblju od 2010. do 2013. Moskva značajno ojačala svoj utjecaj na djelatnost sigurnosnih službi Ukrajine, praktički uzevši pod kontrolu njihovo rukovodstvo i demoraliziravši ostale suradnike, što je njih omelo da upozore na oružanu agresiju Ruske Federacije. Nakon promjene vlasti u Ukrajini počelo je s velikim radom na čišćenju specijalnih službi. Ali to je kompliciran i trajan proces, posebice u ratnim uvjetima.