U knjizi Getting to Dayton (2000), odličnoj analizi oblikovanja američke politike prema BiH u Clintonovu mandatu, autor Ivo H. Daalder navodi da je jedan pripadnik nizozemskih mirovnih snaga koje su trebale čuvati Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN-a opisao uništavajući napad vojske bosanskih Srba na nju u srpnju 1995. kao “kombinaciju Schindlerove liste i Sofijina izbora”.
Tko zna je li pripadnik nizozemskih mirovnih snaga, koje su u Srebrenici doživjele politički i moralni slom, imao na umu knjige ili filmove koji su pohranjeni u njegovu sjećanju i emocionalnom arhivu mnogih Europljana. Sve sluti na to da je mislio na filmove. Rijetki su, naime, čitali roman Schindler's Ark Thomasa Keneallyja, koji je kasnije preimenovan u Schindler's List, a malo tko je čuo za toga australskog pisca sve dok njegova knjiga nije poslužila kao literarni predložak istoimenome Spielbergovu filmu nagrađenu 1993. Oscarom.
Na temelju iskaza preživjelih svjedoka i povijesnih izvora, Kenneally je opisao kako je sudetski Nijemac Oskar Schindler zapošljavao stotine Židove u svojoj tvornici emajliranog posuđa Deutsche Emaillewaren-Fabrik u Krakovu i tako im spašavao živote. Preživjeli Schindlerjuden ishodili su poslije rata da mu Izrael dodijeli naslov Pravednika među narodima i, prema njegovoj želji, sahranili ga na katoličkom groblju u Jeruzalemu – majka mu je bila predana katolkinja. Sofia's Choice Williama Styrona literarno je bolji i poznatiji roman od Schindlerove liste, ali se i on široko pročuo nakon što je u istoimenom Pakulinu filmu Meryl Streep dobila 1983. Oscara za ulogu Sofije.
I dok bi se veza između zbivanja u Srebrenici i Sofijina izbora mogla naći u praksi razvrstavanja na one koji su bili osuđeni na smrt i one koji su bili pošteđeni od nje, nije jasno što povezuje Schindlerovu listu i Srebrenicu. U Srebrenici nije bilo nikakva srpskog Schindlera koji je spašavao Muslimane, a nije ga moglo ni biti s obzirom na bitno različite okolnosti u Krakovu u Drugome svjetskom ratu i u Srebrenici 1992-1995. Te su asocijacije izraz usputno prikupljenih i memoriranih fragmenata o Drugome svjetskom ratu iz popularne kulture te stvaranja vlastitih emocionalnih arhiva povezivanjem tih fragmenata u povijesno dekontekstualiziran mozaik. Na to je mislio Robert Hayden u kritici uporabe Schindlerove liste kao metafore za srpski progon i stradanje Muslimana u istočnoj i sjevernoj Bosni i prije pokolja u Srebrenici.
Hayden, dobar znalac odnosa u bivšoj Jugoslaviji, kojemu podjednako dobri drugi znalci tih odnosa spočitavaju da je previše sklon Srbima, u članku Schindler's Fate: Genocide, Ethnic Cleasing, and Population Transfers (1996) analizira uporabu i zloporabu te metafore u bosanskom slučaju. Zašto, pita Hayden, ne osvijetliti sudbinu stvarnog Oskara Schindlera da bi se pokazala licemjernost onih koji ga danas hvale. Nakon herojstva u ratu Rusi su mu poslije rata konfiscirali svu imovinu u Poljskoj i Čehoslovačkoj. Liberalni čehoslovački predsjednik Edvard Beneš zabranio mu je dekretom 1945. da se vrati u zemlju, kao i ostalima sudetskim Nijemcima, kojih je bilo oko tri milijuna i u predratnoj Čehoslovačkoj bili su brojniji od Slovaka. Svima je oduzeto državljanstvo i trajno konfiscirana sva imovina. Ne treba zaboraviti, podsjeća Hayden, da su komunisti došli na vlast u Čehoslovačkoj 1948. pa se konfiskacija imovine, oduzimanje državljanskih prava i masovan progon sudetskih Nijemaca moraju pripisati “Benešovim dekretima” koji su bili zasnovani na koncepciji kolektivne krivice.
Bio je to samo dio poslijeratnoga etničkog čišćenja Srednje i Istočne Europe u kojemu je prognano oko deset milijuna Nijemaca: šest milijuna iz Poljske, tri milijuna iz Čehoslovačke, pola milijuna iz Jugoslavije, a ostali iz Mađarske, Rumunjske i drugih zemalja. Česi se nikad nisu istinski pokajali zbog progona, nadoknadili žrtvama konfisciranu imovinu i vratili oduzeta prava. Najveći moralni autoritet u postkomunističkoj Češkoj, književnik, komunistički disident i predsjednik države Václav Havel smatrao je da se Češka treba ispričati Nijemcima, ali ništa više od toga. Ni takvo stajalište nisu podupirali građani.
U jednome istraživanju iz 1996. čak 86 posto Čeha izjavilo je da ne bi glasovalo za političke stranke koje tvrde da se treba ispričati sudetskim Nijemcima. U masovnom progonu iz vida se gubila sudbina pojedinaca, pa i Schindlera. Poslije rata najprije je otišao u Argentinu, potom je živio između Frankfurta na Majni i Izraela da bi posljednje počivalište našao u Jeruzalemu. Grob mu i danas obilaze potomci spašenih krakovskih i drugih Židova.
U čemu je poanta? Kakve to ima veze s BiH? Hayden želi pokazati da tragedija koja je pogodila BiH potkraj 20. stoljeća nije bila ništa iznimno u povijesti, nego da je usporediva s nizom zbivanja u Jugoslaviji, Europi i svijetu. Na djelu je, tvrdi, selektivan pristup koji namjerno zaboravlja sudbinu Srba u NDH u kojoj su se nalazili i BiH i njezino muslimansko stanovništvo, Nijemaca u Poljskoj i Čehoslovačkoj, Armenaca u Turskoj, muslimanske i hinduske manjine pri podjeli Indije i Pakistana, Grka i Turaka na Cipru, Srba na Kosovu itd. Zauzima se za razlikovanje etničkog čišćenja i genocida. Genocid je vezan za “iznimnu prirodu holokausta” u kojemu je Hitler htio fizički uništiti sve Židove, a ne prisilno ih preseliti s jednoga mjesta na drugo, kao što se čini etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva.
Srebrenički genocid, koji su pravno verificirali međunarodni sudovi u Haagu, dospio je u aktualnu hrvatsku politiku nakon što je ministar kulture Zlatko Hasanbegović osporio pravo Efraimu Zuroffu, voditelju Centra Simon Wiesenthal, da govori o fašizaciji hrvatske politike i društva, kao i o njegovu, Hasanbegovićevu, proustaškom historiografskom revizionizmu i ideološkom profilu, tvrdeći da to nema pravo činiti netko tko poriče genocid u Srebrenici. Je li baš tako? Što je Zuroff kazao? Pojednostavnjeno, ustvrdio je da se u Srebrenici dogodio strašan masovan zločin, ali da se on ne može okarakterizirati kao genocid. Genocid se definira kao planirano, sustavno i temeljito fizičko uništenje neke rasne, vjerske ili etničke zajednice, njezino biološko iskorjenjivanje i potpuno zatiranje. U genocidu nitko nije pošteđen. Nema razdvajanja muškaraca, žena i djece, pogubljenja jednih i poštede drugih, nego se ubijaju svi odreda, onako kako su u Drugome svjetskom ratu Nijemci i njihovi saveznici beziznimno uništavali sve Židove: muškarce, žene i djecu. Spasili su se samo malobrojni kojih se zločinci nisu domogli.
U Poljskoj je prije rata živjelo 3,2 milijuna, a nakon njega ostalo je 100.000 Židova. U Čehoslovačkoj je prije rata bilo 375.000, a nakon njega 42.000 Židova. U Austriji je od 200.000 prijeratnih Židova 1945. ostalo samo 7000. Ustaše su likvidirali oko 80 posto Židova koji su prije rata živjeli u Hrvatskoj i BiH. O sudbini njemačkih Židova nije potrebno ni govoriti. Masovno i neselektivno stradali su i Židovi u Rumunjskoj, Mađarskoj, Francuskoj i drugim europskim zemljama.
Nasuprot tome, u Srebrenici su selektivno masakrirani samo muškarci. Iz opisa i slika mučnih prizora nakon pada grada vide se srpske snage koje razdvajaju muškarce, žene i djecu.
Muškarci, u kojima je srpska vojska vidjela stvarne ili potencijalne muslimanske vojnike i ratne neprijatelje, masovno su likvidirani, dok su žene preživjele. Zuroff je odatle zaključio da posrijedi nije bilo potpuno biološko uništenje srebreničkih muslimana, dakle genocid, nego masovan selektivan ratni zločin. Nije jedini koji tako misli. Od haške presude vode se pravne, političke i etičke rasprave o tome u kojima nije malo onih koji tvrde da zločin u Srebrenici nije bio genocid, posebice ako se usporedi s genocidom nad Židovima u Drugome svjetskom ratu ili s dugo nepriznatim i zataškavanim turskim genocidom nad Armencima tijekom Prvoga svjetskog rata. Koliko god ljudski mučne bile, takve su rasprave nužne kako zato da se do kraja rasvijetle povijesna zbivanja tako i zato da se ona teorijski konceptualiziraju i tipologiziraju. Bez rasprava se ne može, osim ako ih vlasti ne zabrane, kao što turski vlastodržac Erdoğan zabranjuje govor o predgenocidnim hamidijskim pokoljima i potonjem genocidu nad Armencima.
Legitimne su rasprave o svim povijesnim događajima ako se zasnivaju na vjerodostojnim teorijskim argumentima i empirijskim dokazima. Zuroffu se može prigovoriti štošta. Osobno mi je najodioznija činjenica da se Zuroff, podrijetlom američki Židov, nastanio u Efratu, židovskom naselju izgrađenu na palestinskoj Zapadnoj obali, te se pridružio militantnim židovskim naseljenicima i njihovim vjerski ultraortodoksnim i politički radikalnim pokretima koji odbijaju i pomisao na to da bi na Zapadnoj obali, koju oni nazivaju Judejom i Samarijom, nastala palestinska država te čine sve da se to ne dogodi.
Međunarodna zajednica židovska naselja na Zapadnoj obali smatra ilegalnima, ali se izraelske vlasti ne obaziru na njezine sudove. Ne obazire se na njih ni Zuroff, što ukazuje na to da je sklon ignorirati međunarodno pravo i konvencije, pa i presudu međunarodnog suda o srebreničkom genocidu. Očito mu pravne presude nisu svete i ne susteže se od toga da ih osporava. No, on je i doktor povijesnih znanosti koji je napisao nekoliko knjiga o holokaustu i cijeli život proučava genocid, pa može legitimno raspravljati o njemu.
Zašto Hasanbegović nastoji delegitimirati Zuroffova mišljenja o hrvatskoj politici i sebi kao njezinu visokom dužnosniku argumentom o poricanju srebreničkog genocida? Taj se argument može doimati efektnim, ali je u osnovi promašen. Zar bi tvrdnje o fašizaciji hrvatske politike i proustaškom profilu njezina ministra kulture bile automatski valjane kada bi ih izgovorio netko tko priznaje genocid u Srebrenici? Hasanbegović bi trebao pobijati Zuroffove argumente činjenicama koje dokazuju kako nije na djelu fašizacija hrvatske politike i društva i kako on nije proustaški historiografski revizionist i političar. Kada je svojedobno vodio kampanju za suočavanje baltičkih zemalja s vlastitom nacističkom prošlošću i odnosom prema Židovima – osobito je bila žestoka kampanja u Litvi, koju je veliki izraelski pisac Amos Oz opisao kao zemlju iz koje su njegovi preci otišli prije Drugoga svjetskog rata pod parolama “Židovi, marš u Palestinu”, a kad su obilazili zavičaj šezdesetih godina prošlog stoljeća, dočekale su ih parole “Židovi, marš iz Palestine” – onda su se izneseni argumenti o zataškavanju i reviziji povijesti i argumenti koji su nastojali osporiti takva stajališta ticali zbivanja u Litvi, a ne u drugim zemljama.
I argumente o fašizaciji hrvatske politike i društva treba osporavati argumentima iz hrvatske stvarnosti koji pobijaju ili relativiziraju takva stajališta, a ne kritičare dezavuirati zbog njihovih stavova o povijesnim događajima u stranim državama. Možda je Hasanbegović posegnuo za srebreničkim genocidom zato što je taj događaj duboko utkan u njegovu povjesničarsku i ljudsku memoriju, među ostalim i zato što je riječ o stradanju pripadnika vjerske zajednice kojoj pripada. To je ljudski razumljivo, ali nacionalna politika ne smije biti obojena osobnima političkim ressentimentima. Nije danas Hrvatskoj glavni problem što Zuroff, kao istaknuti predstavnik izraelskih i američkih Židova, misli o srebreničkim zbivanjima, nego o prirodi kulturne i opće nacionalne politike u suvremenoj Hrvatskoj i akterima koji je vode.
