Kad kažemo - osobnost, obično pod time ne mislimo na sposobnost kokoši da šarmira prostoriju punu ljudi. Nezgodno je, međutim, što to kokoš može, tvrdi u svojoj novoj knjizi umirovljena profesorica antropologije Barbara J. King. O kokošima i inače, zbog “kokošjeg mozga”, vlada mnogo predrasuda. No kokoši, dokazala je znanost, u pamćenju drže više od stotinu kokošjih lica i prepoznaju poznate i nakon mjeseci odvojenosti. Kokoši postaju jedna drugoj i prijateljice, tuguju za bliskim kokošima koje su uginule. Sposobne su razlikovati sadašnjost od budućnosti, razmisliti o najboljoj opciji: kokoši koje su istrenirali da kljunom pritišću šarene gumbe u devet od deset puta odbiju nešto lošiju hranu koju mogu odmah dobiti u korist bolje hrane koju će dobiti nešto kasnije.
Svinje su u stanju percipirati ljudske simbole. Tim istraživača koji vodi Candace Croney na Penn State Universityju podijelio se u dvije skupine koje su nosile drvene daske označene simbolima X i 0, pri čemu su samo oni sa znakom 0 svinje nagrađivali hranom. Svinje su ubrzo počele ignorirati one sa znakom X. Potom su istraživači odbacili drvene oznake i obukli majice sa znakovima X i 0. Svinje su i dalje prilazile ljudima obučenima u majice sa znakom 0 - svoje su znanje “prenijele” na dvodimenzionalni format, što nije zanemariv oblik rezoniranja.
Od svih životinja koje jedemo, ribe su vrsta za koju imamo najmanje suosjećanja. Nedavna znanstvena istraživanja, međutim, pokazuju da su ribe pametne i imaju osobnost kao i mi. Imaju osjećaje, pate, proživljavaju tjeskobu i stres. Nema baš nikakvog razloga da se prema njima odnosima drugačije nego prema kopnenim životinjama.
Staje i kavezi
No vratimo se kokošima. U svojoj knjizi “Chicken” (Kokoš) Annie Potts bilježi kako su prije Prvog svjetskog rata mnoge obitelji uzgajale kokoši na malim farmama ili u dvorištu, gdje se perad mogla slobodno kretati i uživati u suncu. Zatvorena u staje i kaveze perad nije dobro napredovala; zbog nedostatka sunca, a time i vitamina D, noge su joj postale slabe. Istraživanje iz 1920-ih dovelo je do industrijske hrane za kokoši koja je bila obogaćena vitaminom D, kritične promjene koja je utabala put trenutku u kojem se danas nalazimo - momentumu u kojem i do 10 milijuna “komada” peradi može biti zatvoreno na jednoj farmi jaja.
Posljednjih godina znanstveni napredak u našem razumijevanju životinja doveo je do velikih promjena o tome kako razmišljamo o životinjama i kako se odnosimo prema njima u zoološkim vrtovima, cirkusima ili akvarijima. Javnost, čini se, polako počinje prihvaćati da životinje poput majmuna, slonova ili delfina imaju ne samo mozak nego i složen unutarnji i društveni život, i da se trebamo početi ponašati u skladu s tim.
Ipak, ta spoznaja nije još dospjela do naše možda i najintimnije povezanosti sa životinjama - one za stolom, za doručkom, ručkom ili večerom. Iako se bilježi porast vegetarijanaca i vegana, i dalje raste konzumacija mesa, a meso je i dalje središnja prehrambena namirnica za većinu ljudi u razvijenom svijetu.
U konfliktu
Ukratko, volimo pse i jedemo svinje, ili volimo krave, ali i jedemo krave. Carl Safina u svojoj knjizi “Beyond Words: What Animals Think and Feel” piše: “Čini se da nikad ne sumnjamo da su životinje koje se ponašaju kao da su gladne doista i gladne. Zašto onda ne vjerujemo da su slonovi koji se čine sretnima doista i sretni?” Psiholog Hal Herzog u svojoj pak knjizi “Some We Love, Some We Hate, Some We Eat” ističe: “Ljudski stavovi prema drugim vrstama neminovno su paradoksalni i nekonzistentni.”
Zašto dakle jedne životinje volimo, a druge jedemo? Tko su te životinje oko kojih smo u konfliktu? Naglasak je upravo na “tko”, a ne na “koje” životinje jer sve životinje - tvrdi Barbara J. King u upravo objavljenoj knjizi “Personalities on the Plate: The Lives and Minds of Animals We Eat” (Osobnosti na tanjuru: životi i umovi životinja koje jedemo) - osjećaju, misle i ponašaju se kao individualna bića.
“Knjiga nije pokušaj da se životinje rangiraju prema nekom apstraktnom standardu ili definiciji inteligentnog, osjećajnog stvorenja. Niti je vodič kroz životinjsko carstvo - koga jesti, a koga ne. Knjiga je pozivnica da jasno vidimo koga jedemo, kao i zapis o našoj povezanosti, na različite načine, sa životinjama koje doživljavaju svijet sa sviješću i namjerom”, piše u uvodu autorica.
Pritisak na okoliš
Ideja nije, kaže, da svi postanu vegetarijanci ili vegani, ali ideja jest da jedemo više povrća i voća, a manje mesa. U svojem izvještaju iz 2010. godine o Programu za okoliš (UNEP), Ujedinjeni narodi preporučuju da iz prehrane počnemo izostavljati životinjske proteine i da počnemo konzumirati više biljaka kako bismo “dramatično smanjili pritisak na okoliš”. Prema UNEP-u, središnji izvor ugroze za okoliš, osim fosilnih goriva, jest uzgoj životinja kao stoke, jer te životinje konzumiraju više od polovine svjetskih usjeva i zahtijevaju zabrinjavajuće količine vode.
Mesna industrija utječe na prekomjerno iskorištavanje prirodnih resursa, zagađenje voda, tla i zraka, a najviše na globalno zatopljenje. Prema izvještaju UN FAO, uzgoj stoke generira veću emisiju stakleničkih plinova od ukupnog svjetskog cestovnog prometa.
Ne samo da bismo trebali promijeniti funkcioniranje poljoprivrednih sustava, svatko od nas bi trebao promijeniti način prehrane. Vegetarijanski prehrana ističe se kao primjer zdrave prehrane u smjernicama iz 2015. godine koje je objavio američki Dietary Guidelines Advisory Committee. Američki autor, novinar, aktivist i profesor Michael Pollan kaže: “Jedite hranu. Ne previše. Uglavnom biljke.”
Vegetarijanstvo je moguće rješenje trajnog problema gladi u svijetu koji u posljednje vrijeme poprima sve veće razmjere. U nerazvijenim zemljama, jedna osoba konzumira u prosjeku 200 kilograma žitarica godišnje, uglavnom se izravno hraneći njima. Prosječan Europljanin ili Amerikanac potroši 1000 kilograma godišnje, tako da prvo potroši skoro 90 posto žitarica za prehranu životinja koje kasnije pojede. Procjenjuje se da bi, kada bi svi ljudi prešli na bezmesnu prehranu, na svijetu bilo tri puta više hrane nego što je potrebno.
Prosječan Hrvat lani je pojeo 62,45 kilograma mesa, što je za oko tri i pol kilograma manje od prosjeka Europske unije. No, s obzirom na to da je naša kupovna moć 40 posto manja od one u EU, potrošnja mesa manja samo pet posto od europskog prosjeka, govori kako ga jedemo zapravo jako puno, izjavio je nedavno Večernjem listu Branko Bobetić, direktor GIU Croatiastočara. Meso je, nevjerojatno, u Hrvatskoj često jeftinije od kilograma blitve ili salate, osobito perad i svinjetina. Proizvodnja i potrošnja mesa, prema procjenama, u svijetu će kontinuirano rasti i idućih godina.
Od osam vrsta životinja o kojima piše u svojoj knjizi - insektima, hobotnicama, ribama, kokošima, kozama, kravama, svinjama i čimpanzama - Barbara J. King jede samu jednu. Ribe.
Osjećajnost
No što znači da su životinje sposobne misliti i osjećati? “Životinje su sposobne osjećati senzacije poput užitka i boli. Sposobne su i za spoznaju - imaju kapacitet da uoče i svladaju znanje i razumijevanje. Sposobne su i za mišljenje, pri čemu je važno naglasiti da mišljenje nije ovisno o jeziku, kako je istaknula Virginia Morell u svojoj knjizi ‘Animal Wise: The Thoughts and Emotions od Our Fellow Creatures’. Životinje mogu i osjećati jer je emocija, kako ga definira Safina, ono što osjećamo o onome što smo uočili”, navodi u predgovoru svoje knjige.
Koliko dosad znamo, ne osjećaju i ne misle sve životinje jednako. Hobotničina osjećajnost nije jednaka onoj čimpanze, svinja nije na jednak način inteligentna kao krava. Životinje nemaju ljudsku inteligenciju.
Neki psiholozi, navodi King, tvrde da životinje nemaju osobnost nego ukorijenjeni temperament, no pokazalo se da se taj “temperament” može promijeniti, ovisno o tome što životinje iskuse za života.
“Životinje koje smo sreli na ovim stranicama odlučno demonstriraju, do različitog stupnja, da razmišljaju o sebi tokom dana i doživljavaju osjećaje o tome što su učinile i što im se dogodilo”, piše autorica. Mi, naravno, odlučujemo o tome što će im se dogoditi.
Životinje, zaključuje King, osjećaju, ponekad i pate; uče, a nekad i vole; misle, a nekad i promišljaju. Njihovi životi su im važni, trebali bi biti i nama.