Prije nego što je obolio, bio je zaštitar u noćnom klubu, odličan i pouzdan; takav ga je pratio glas. Sasvim naglo razvio je strah od mase, podvrstu socijalne fobije zbog koje je naposljetku ostao bez posla. Priča druga: s kraja na kraj Zagreba svaki je dan tramvajem putovala na posao. Slučaj je htio da joj se baš u tramvaju dogodio prvi panični napad. Od tad se u njega ne usuđuje ući, boji se da će u tramvaju izgubiti svijest, strahuje da bi u njemu od tjeskobe i straha ‘pobjegla’ stolica, urin... Doskočila je tome – biciklom, makar na njega, prije toga, nije sjela od djetinjstva. Kad je snijeg zatrpao grad, pa do tvornice u predgrađu više nije mogla na dva kotača, završila je na bolovanju, doktorica ju je uputila psihoterapeutu. Sličan problem ima i mlađa žena iz Splita, zbog posla često putuje autoputom na relaciji Split-Zagreb. Boluje od agorafobije koja se u njezinu slučaju očituje u strahu od nadvožnjaka, tunela, kad mora krenuti na put hvata je paničan strah...
Fobija je iracionalni dodatak strahu. Emocija straha u ljudskoj je prirodi, racionalni je odgovor na opasnu situaciju. No, ako je strah golem, a situacija zapravo neopasna, onda je u pitanju fobija. Iracionalnost je važna crta fobije, da nje nema fobiju bismo jednostavno zvali – strah. Doktori će oboljelima često sugerirati kombinaciju lijekova i psihoterapije. “Lijek može djelovati brzo i umanjiti tjeskobu, spriječiti pojavu novih napada panike, ali lijek sam neće izliječiti, a nakon nekog vremena javlja se fiziološka i psihološka ovisnost o njemu, potom slijedi strah, nova fobija s pitanjem što će biti ako prestanem uzimati lijek. Zato je bitno ići i na psihoterapiju”, ističe psihijatar Stanislav Matačić.
S fobijama se ponajviše i s puno uspjeha bave kognitivno-bihevioralni psihoterapeuti. Dr. sc. Nataša Jokić-Begić, psihoterapeutica i pročelnica Katedre za kliničku psihologiju pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pojašnjava: “Puno je naših ponašanja naučeno. Fobija od psa obično znači da je netko, često i kao dijete, imao negativno iskustvo s psom, bilo da ga je pas ugrizao ili da se jako prestrašio, pa je pse počeo izbjegavati. Ako ga je pas napao dok je išao u školu, izbjegavati će tu ulicu, tražiti drugi put do škole; i kako stalno izbjegava pse ono negativno iskustvo ostaje 'zapečaćeno', pretvara se u pravilo koje kaže 'svi su psi opasni pa se najbolje maknuti od njih', tako nastaje fobija, a on si ne daje priliku za novu interakciju s psom, šansu da dobije i neko pozitivno iskustvo. Kognitivno-bihevioralni terapeut će mu često savjetovati: 'Hajde, nabavite štene!', baš zato da si dade priliku steći pozitivno iskustvo. S onim koji, primjerice, pati od fobije od lifta terapeut će, nakon što ga poduči kako da sam sebe umiri, ući u lift, jednom, pet, deset, petnaest puta, da stvori pozitivno iskustvo u liftu, jer nakon toga strah od lifta prestaje.”
Ne gledaju svi psihoterapeutski pravci na uzroke fobija jednako, pa ih onda na isti način ni ne liječe. Dr. Stanislav Matačić, predsjednik Hrvatskog psihoanalitičkog društva, kaže: “Mi u psihoanalitičkoj školi tumačimo da je ono čega se čovjek boji samo simbol, to nije stvarni izvor straha, stvarni izvor straha je negdje drugdje, a fobija je mehanizam kojim se taj difuzni strah veže za nešto. Fobija je više simptom nego bolest, jer su kliničke slike razne. Svim je fobijama zajednički mehanizam kako se nešto što je unutarnji izvor tjeskobe stalno premješta i simbolizira kroz nove situacije. U literaturi je opisano više od 500 fobija, to je potpuno besmisleno, jer nisu različite fobije, već su samo objekti različiti, ali je mehanizam fobije manje-više sličan. Ako se čovjeku prvi panični napad straha javio u tramvaju, da je osjećao kao da ne može dočekati sljedeću stanicu, razvit će strah od vožnje tramvajem, možda i svaki drugim javnim prijevozom... Drugi je doživio panični napad u nekoj ulici pa sad uvijek zaobilazi tu ulicu i ide okolnim putem. Bitno je da se nešto, u trenutku kad je krenuo prvi napad, asocijativno poveže s napadom: ‘Aha, ja sad imam panični napad zato što sam u tramvaju, ako izbjegavam tramvaj, izbjegavati ću panične napade’, a zapravo tjeskoba, pravi problem, dolazi iznutra i s tramvajem nema izravno veze ...”
Fobija je, objašnjava psihijatar, također psihoanalitičke orijentacije, dr. Goran Babić, “istovremeno i bolest i prirodni pokušaj liječenja psihe. Ona je tvorba uma, služi umu da pokuša izaći na kraj s nekim unutarnjim pritiskom, tjeskobom, zastrašujućom fantazijom. Fobija je zapravo premještena anksioznost. Ona može biti više ili manje uspješan simptom, ako osoba ima neku lebdeću strepnju koja ju cijelo vrijeme prati, grozno iscrpljuje, osjeća se jako tjeskobno, makar ne zna zbog čega, onda, ako tu tjeskobu i strepnju kondenzira na, recimo, strah od visine, to može predstavljati uspješan izlaz, jer je iz te difuzne tjeskobe stvorila strah ograničen na nešto. Sve što joj je preostalo je - izbjegavati visinu. S tim izbjegavanjem visine čovjek se relativno uspješno 'riješio' svoje anksioznosti. No, malo fobija završava tako uspješno, obično se šire i na druge objekte straha, pa tako se onaj koji se dosad bojao zaraze i manijakalno prao ruke, počinje, primjerice, bojati i visine ili pak razvija, recimo, iracionalan strah od zatvorenih prostora. Objekt straha se širi, multiplicira, sve je teže izbjegavati sve te situacije u kojima je preplavljen strahom. U pozadini je neki nesvjesni konflikt koji oboljeli nije riješio i koji generira fobiju. I tako broj fobija raste, a svijet postaje sve nesigurnije mjesto u kojem se on sve lošije osjeća.”
Kad zatraže pomoć? “Često bude da tako više ne ide dalje, da dođe do neke vrste psihosomatskog sloma, jer kad se netko bori s paničnim napadima, krene obilaziti razne liječnike specijaliste, traži somatske probleme, a svi nalazi se pokažu uredni, liječnik opće prakse ga ne može više držati na bolovanju i konačno ga šalje psihijatru... Fobija često ide i s nekim drugim psihičkim poremećajem, primjerice s poremećajem osobnosti, a može biti i dio blage, kratkotrajne životne krize, ali i dio psihoze, i drugih, raznih dijagnoza...”, kaže dr. Babić.
Panični napad je inicijalni simptom koji pokazuje da je unutarnja ravnoteža u krizi i da treba nešto poduzeti. “Psihoterapija može trajati kratko ili više godina. Što je period otkad netko pati od fobije kraći, kraća će biti i terapija, a i prognoza je bolja. Ako netko ima fobične simptome 20 godina, znači da ih je već ugradio u strukturu ličnosti, funkcionira s time, i onda u jednom trenutku kaže 'ne želim to imati cijeli život, hoću na terapiju'. Organizirao je život prema tim svojim ograničenjima, a taj simptom ga štiti od napada panike, i sad napustiti fobiju bi značilo suočiti se s napadom panike, sa strahom od ostavljanja, s depresivnim periodom. Mi psihodinamski terapeuti ne idemo s pacijentom u tu situaciju kao kognitivno-bihevioralni terapeuti, mi ovdje analiziramo što je izvor te tjeskobe, a ne suočavamo ga direktno s objektom njegova straha, nećemo se, primjerice, s njime popeti na toranj ako se boji visine”, objašnjava dr. Matačić.
Najčešći su, govori dr. Babić, pacijenti koji pate od agorafobije te socijalne fobije. “I jedna i druga su često praćene paničnim napadima, stanjem ekstremnog straha koje čovjeka onda jako motivira da potraži pomoć.”
Osoba koja pati od socijalne fobije u interakciji sa slabo joj poznatim ili pak potpuno nepoznatim ljudima može osjećati čitav raspon neugodnih emocija, od nelagode do potpune panike, jer se boji da će ju te osobe kritizirati i ponižavati, zato izbjegavaju kontakte s novim ljudima i poznanicima. Tako socijalna fobija oboljelom čuva samopoštovanje po cijenu socijalne izolacije. “Pretpostavlja se da socijalna fobija korijene vuče iz razdoblja najranijeg razvoja psihe. Povezana je s narcizmom, oboljeli se pita hoće li biti viđen na pravi način, hoće li dovoljno fascinirati ljude koji ga slušaju, u njoj je element borbe za samopoštovanje ili borbe da se izbjegne poniženje. Često se socijalna fobija očituje kroz strah od javnih nastupa, osoba se boji da će biti osramoćena, odbačena, ponižena. Fobija je ovdje zapravo ugrožavanje omnipotentne fantazije - ako čovjek očekuje da njegovo izlaganje na seminaru, nastup pred publikom, bude sjajno, ako očekuje da mu se dive, a negdje duboko u sebi je svjestan da se to neće dogoditi, onda je jedan od načina da sačuva tu omnipotentnu fantaziju da se 'zaštiti' strahom, tj. da se boji i - ne izađe pred publiku. Postoje tzv. debelokožni narcisi koji sebe doživljavaju superiornima, no to je manjina. Velika većina sa smetnjama narcističnog spektra ima teškoće održavanja samopoštovanja na način da su nesigurni, sramežljivi, da imaju lošu sliku o sebi a tek povremeno izroni naličje, to da imam lošu sliku o sebi jer zapravo ne ispunjavam onu omnipotentnu fantaziju o sebi, i onda je fobija jedan od načina kako čuvam tu dobru, idealiziranu sliku o sebi po cijenu da limitiram kvalitetu svog života, da ne uspijevam ostvariti emocionalne veze i zadovoljavajuće odnose s ljudima jer ljudi nisu baš spremni vidjeti tu moju veličinu. To je pomalo reducirana slika socijalne fobije. No, ima i onih koji su doista bili žrtve mobinga, osramoćeni, ponižavani – to regresivno gurne čovjeka natrag prema omnipotentnim fantazijama ne bi li malo povratio samopoštovanje”, navodi dr. Babić.
45-godišnji informatičar je na projektu, zajedno s timom koji je vodio, radio pola godine. Znao je da su ga odlično realizirali i sad je preostalo tek pokazati rezultate, zbog kojih bi vjerojatno mogao i napredovati. Što se više bližio dan prezentacije pred nadređenima i kolegama, čovjek je bio sve više nervozan. Noć prije nije ni usnuo, makar je posegnuo za tabletom. Ujutro, prije odlaska na posao, progutao je anksiolitik, ne bi li se umirio. Dlanovi su mu se počeli nekontrolirano znojiti sat vremena prije prezentacije, prestravilo ga je kako mu je tuklo srce, imao je osjećaj da će umrijeti – dobio je panični napad. “Panični napad je kulminacija toga straha, on dolazi kad je strah već u zenitu.», tumači dr. Babić. Na koncu je završio u bolnici, prezentaciju je održala njegova zamjenica, a nekoliko mjeseci poslije ona je i - promaknuta.
Uzrok socijalnoj fobiji mogu biti različita traumatična iskustva iz prošlosti. Neki se sasvim jasno prisjećaju iskustva poniženja u obitelji, među vršnjacima. Liječenje se sastoji od prorade tih iskustava, novog načina doživljavanja vlastitog položaja u interakciji s ljudima. Rad s psihoterapeutom može trajati dugo, “prije su u pitanju godine nego mjeseci”, kaže dr. Babić.
Agorafobičari se boje da bi im se na otvorenom prostoru, na ulici, moglo nešto loše dogoditi, a da im nitko neće priskočiti pomoći ili da će svi vidjeti njihovu 'nemoć' i time će se 'osramotiti'. Često strah izostaje ako je s njima na tom mjestu, na ulici, u toj situaciji netko bližnji, pa time ograničavaju slobodu tih drugih, jer oni moraju biti na dispoziciji ne bi li ih 'štitili', pratili. “U pozadini je narušena bazična sigurnost, osjećaj da nema nikoga na koga može računati koji ide od ranog razvoja kad njihove potrebe u ranom djetinjstvu roditelji nisu dovoljno dobro prepoznavali i zadovoljavali. Ponekad agorafobičari, u nedostatku odrasle osobe, mogu sa sobom van kuće, povesti dijete, osjećaju se sigurniji, makar im ono ne može pomoći, ipak nisu sami, jer tu je u pozadini i strah od samoće, puno tih neprorađenih strahova iz djetinjstva. No, to je i način da neku drugu, njima u životu važnu osobu drže pored sebe, jer trebaju njezinu pomoć, ta osoba im je nužna kao pratnja i izvor sigurnosti. I od tuda agorafobičari razbiju obrazac da kroz simptom osiguravaju dostupnost te druge bitne osobe. Simptom tj. njihov strah kao da postane alibi da traže da obično partner ili netko od obitelji bude uz njih”, kaže dr. Matačić i dodaje: “Klasična fobija je da se ono što je unutarnje projicira u vanjski prostor; kao da se unutarnja opasnost, emotivna nestabilnost, samo izmjesti van, u vanjski prostor, pa onda odjednom imamo sigurna i nesigurna mjesta. Kod takvih osoba nastaje geografija straha, imaju mjesta kuda mogu i kuda ne mogu proći.”
Muškarci su, statistika pokazuje, rjeđe agorafobični. “Ili to prikrivaju, recimo alkoholizam je jedan od načina kako se muškarci sami 'liječe' od različitih anksioznih stanja. Muškarac koji se boji, izrazito je tjeskoban prije izlaska iz kuće popit će neko žestoko piće da se umiri”, objašnjava dr. Babić.
Nerijetko oboljeli, a češće su žene, traži da ga pri izlasku iz stana prati partner. To može silno iscrpljivati, toliko da pucaju brakovi, emotivne veze. “No, nekim muškarcima izrazito odgovara slaba, potrebita žena jer su u takvom odnosu sami čvršći, važniji, pa će oni lakše biti potpora agorafobičnoj ženi. Nekad se radi o dobroj kombinaciji, gdje se uzajamna patologija supružnika na neki način podupire i podržava. Puno će se teže uz agorafobičnu ženu koja ih traži da je prate pri izlasku van snaći muškarci kojima treba jaka žena ili zamjena za majku.”
Svaka je fobija, govore liječnici, pomalo bizarna, jer je – iracionalna. Hodate tako gradom i vaš sugovornik se skameni do straha jer je proletio golub ... Najbizarnije su, razumljivo, fobije koje imaju oboljeli od psihoze, jer su one najmanje utemeljene na realitetu, simptom su bolesna uma.
Postoje fobije koje su uvjetovane evolucijom, a ne nekim traumatičnim, lošim iskustvima koje je osoba imala u prošlosti. Nataša Jokić-Begić objašnjava: “Te fobije su urođene, nalazi ih se u svim kulturama i društvima, neke postoje čak i kod životinja primata. U te evolucijski uvjetovane fobije spadaju, primjerice, fobija od visine, fobija od krvi, čak se mogu evolucijski korijeni pronaći u fobiji od pauka, zmije, malih životinja, kukaca, ali i od glodavaca, štakora... U podlozi je potreba organizma da se zaštiti od potencijalno opasne situacije. Primjerice, strah od zmije. I majmun ima strah od zmije, jer zmija je jednostavno opasna, pa evolucija ugradi strah, poruku ‘bolje ti briši od zmije’.
Evolucija voli anksiozne gene, bolje je da mi brišemo od svakog šušnja u travi, pa taman to značilo da smo pobjegli od zeca, negoli da smo potpuno relaksirani pa da nas tigar pojede. To je biološka datost i mi kognitivno-bihevioralni terapeuti, za razliku od, recimo, psihoanalitičara, zbog toga ne pripisujemo uzroke fobija ranom djetinjstvu i odnosu s bitnim drugima, već tu vidimo biološke faktore. Klijentu bude puno lakše kad mu objasnim ‘ti si jednostavno dobar proizvod evolucije, evolucija ti je ugradila i kognitivni dio i on će ti pomoći da se racionalno izboriš s time’. Poznata američka znanstvenica Susan Mineka radila je eksperimente s malim majmunima koji su rođeni i rasli u laboratoriju. Njima su prikazivali filmove u kojima su vidjeli zmiju, zeca ili cvijeće, pa potom film u kojem se veliki majmun boji i zmije i zeca i cvijeća. Pokazalo se da je daleko lakše uvjetovati strah od zmije, to nije naučeno ponašanje, već je evolucijski uređeno, ugrađeno u samu vrstu.”
Kognitivno-bihevioralna terapija ima vrlo visok postotak uspjeha u rješavanju fobija. “Ako je u pitanju jednostavna fobija to će reći fobija od jednog objekta, to se riješi u nekoliko susreta s terapeutom. Uzmite da se netko boji lifta, ranije nikad nije tražio stručnu pomoć, već se jednostavno izbjegavao voziti liftom i to mu nije kompliciralo život. No, tvrtka u kojoj radi preselila se u novu zgradu, na 15. kat i sad mu je ili se voziti liftom ili dati otkaz. Ljudi često dolaze pritisnuti takvom situacijom, onda kad objekt svog straha više ne mogu tako lako izbjegavati. Ovakva fobija obično se riješi u svega nekoliko dolazaka. Kad takav klijent dođe kognitivno-bihevioralnom terapeutu mi nećemo krenuti analizirati njegovo djetinjstvo i prošlost, osim ako on tijekom seanse ne kaže da je imao negativnih iskustava , drugih problema, ali tada radimo s tim drugim problemima neovisno, kao posebnim ciljevima, a kad radimo na micanju fobije fokusiramo se na simptom, na problem zbog kojeg se javio. Klijent se uz pomoć terapeuta mora suočavati sa svojim strahom, jedini način rješavanja straha je suočavanje sa strahom ...”, kaže prof. dr. Jokić-Begić te dodaje “Puno je teže raditi na rješavanju fobija koje su evolucijske, poput strah od visine ili krvi. “To ne ide lako jer je to biološka datost, no čovjeku bude puno lakše ako sam sebi kaže ‘ovo je iracionalni strah od visine, neću se pretjerano približavati ogradi ali ja znam da se meni ništa strašno ne može dogoditi’.”
Mnogi fobije pokušavaju riješiti alternativnim metodama, podalje od akademskih znanosti, uz pomoć hipnoze i hipnoterapije. Hipnoterapeut Dražen Radaković kaže da mu najčešće dolaze žene, starosti od 30 do 45 godina, koje pate od agorafobije ili klaustrofobije. “Često je riječ o osobama koje su odrastale u disfunkcionalnoj obitelji, u atmosferi straha i zlostavljanja, gdje je otac često maltretirao majku ili majku i djecu. Tu se rađa podsvjesni kod 'ako odem u mali prostor, bit ću ulovljena, bit ću lovina, bit ću plijen' ili kod agorafobije 'ako izlazim na otvoreno, postajem lovina, vidljiva sam'.
Radio sam nedavno s čovjekom u ranim 40-ima koji ima fobiju od vode. Javila mu se relativno kasno, imao je strah od utapanja, u prošlosti je preživio traumu utapanja, ali ju je toliko duboko potisnuo, da ju je dotjerao do zaborava. Ta situacija izašla je van za vrijeme hipnoze, potom ga se, poput tehnike horor-filma, gura u samu situaciju koja je bila traumatična. Prvi put je to strašno, treći put manje, 15. put je već ravnodušan, 20. put mu je čak smiješno, ukratko dok se traumatično iskustvo potiskuje strah izgleda kao nepremostiva planina, a kad se počne suočavati s tom situacijom koja ga panično plaši vremenom strah jenjava i nestaje.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
