Nije se gurao u prvi plan, prije utakmice stigao je vrlo simbolično i znakovito zagrliti Sergeja Jakirovića šaljući jasnu poruku, potom je s velikanima 13. svibnja produžio ispod Sjevera, da bi nakon utakmice i titule stigao na druženje s razdraganim navijačima. Ako analiziramo Dinamov veliki preobražaj ovoga proljeća i prestizanje rivala, pa konačno i juriš do novog naslova prvaka, nikad slađeg i dramatičnijeg, ne moramo ići bitno dalje od - Velimira Zajeca.
Bilo je tijekom jeseni i zime itekako jasno da "modra" svlačionica pati i zbog sukoba na katovima, silno se cijela priča prelijevala na igrače i rezultate, a upravo kada su ratovi završili, uz ustoličenje Zajeca na mjesto novog čelnika, počinje i Dinamov rast. Ne samo rezultatski...
Konačni odlazak Mirka Barišića te dobrog dijela stare garde, naime, potpuno je ujedinio plavi puk, koji je više nego ikad u moderno vrijeme postojanja poletio dati podršku. Bez postrojavanja i pritiska, već kao jaki vjetar u leđa. Posljednja utakmica tome je eklatantni dokaz: nije Dinamo igrao blistavo, dapače, ali huk Maksimira, snažan i gromovit, gurao je momčad do novog naslova prvaka, kao i u brojnim prijašnjim utakmicama, gdje bi plava vojska krčila put do pobjede. A igračima je to itekako trebalo...
Nema, zapravo, sumnje da je ta simbioza tribina i momčadi na kraju izgurala prvenstvo i da je napokon bez ikakvih opterećujućih odnosa i ograda postala jedno. U tom kolopletu, ključan čimbenik ispao je Velimir Zajec.
Pred Zekom i društvom stoji lavovski posao i bezbroj iskušenja koje moraju proći, ali ovaj im trofej služi kao jaki vjetar u leđa i čvrsti oslonac. Za proći kroz Scile i Haribde sjevernog i srednjeg Jadrana, te plavi brod dovesti do šampionske luke, potreban je bio ne samo kapetan (Petković), već i admiral. Admiralu plavog jedrenjaka jedara punih vjetra, ime je Zajec.