Nama izjava i dodatnih komentara o nastupu naše reprezentacije na turniru u Oslu. Nikom se ne da komentirati nešto što nije valjalo. Donekle razumljivo, ali s obzirom da je i to dio posla poprilično neprofesionalno. No, tako je to kod nas, ni prvi ni posljednji put. Da smo pobijedili bilo bi naguravanje, tko će.
Dagur Sigurdsson je mislio da mi možemo biti kao Danska. Kao pobijedili smo na turniru u Hannoveru, pa će se svi razveseliti novom druženju momčadi, posebno važnom, jer dolazi olimpijski turnir, kad ono – ništa. Nismo mi Danska i nikad nećemo biti. Sve dobro što smo napravili u Hannoveru pokvarili smo u Oslu. Sva sreća nije bilo rezultatskog značaja. Da je bilo vjerojatno ne bismo tako pokvarili baš, ali kad nije koga briga. Nije nam to uopće trebalo, ni turnir, ni igra. Bolje da nismo otišli tamo nego da smo nastupali ovako na jednom super vrijednom turniru. Dogodilo se ono što smo htjeli da se ne dogodi, ali nije ništa neobično za nas. Neobično je da Danska u prijateljskom susretu ne prašta i da nas je ispratila sa 15 golova minusa. To nas je malo uzdrmalo, a minus šest protiv Norveške OK, 20 golova za dobiti Argentinu OK.
Jesmo li morali takvi ići u Oslo? Nismo. Dakle, ono što smo prije rekli – mi nismo Danska i nikad nećemo biti. Naši igrači su za prijateljske susrete, ako se ne treba dokazivati, nemotivirani, umorni, ozlijeđeni… Mogu oni tvrditi suprotno koliko hoće, ali to je tako. Onda još krenemo bez Lučina, pa ostanemo bez Kuzmanovića, Srne, Martinovića, Cindrić igra ozlijeđen, i onda se to na terenu pretvori u pravi kaos. Istina je da ovaj turnir nije bio u savršeno vrijeme, ali istina je i da su drugi umorni, a ipak su pokazali nešto više. Recimo, u Danskoj su igrali Saugstrup koje s Magdeburgom čeka završnica Lige prvaka, isto čeka i Nielsena na golu Barcelone, Pytlick, Jorgensen, Mensah i Jacobsen igrat će završnicu Europa lige s Flensburgom, Gidsel i Anderson s Füchse Berlinom, Kierkeloke s RN Lowenom…
Nikolaj Jacobsen nije pozvao Mikkela Hansena, Lindberga, Hoxera, Mollgaarda, Magnusa Landina, vratare Niklasa Landina, Kevina Mollera, Greena, jer imaju previše godina, nema ih se što provjeravati na ovakvim turnirima. Što je izgubio? Ništa. Dobio je Vinda, Arnoldsena, vratio Mortensena. Za Norvešku su igrali Reinkind i Overby koji s Kielom igraju završnicu Lige prvaka, Bjornsen koji će to raditi u Aalborgu. Što bismo mi izgubili da smo poslali mlađe i motiviranije? Ništa. Više od 15 razlike s Danskom teško da bismo izgubili.
Mogli smo i mi drugačije, ali nismo, jer Sigurdsson gradi tim za ono što nas čeka i želio je da to pokaže. I on sam je ostao u čudu, jer se prvi puta suočio s drugačijom Hrvatskom, ne onom strastvenom kakvu je preuzeo. A znate onu staru da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Želio je drugačije, dobio je ono što nije želio, možda bi i reagirao da može, ali u ovoj situaciji čekanje je jedini pravi lijek i svjestan toga održao je sastanak u svlačionici nakon utakmice s preciznim upozorenjima da to nema smisla, baš nikakvog.
Mogli smo i mi drugačije, jer nije uvijek dovoljno biti dio reprezentacije. Recimo, ništa ne bi nedostajalo da smo na sredini probali trojku Vistorop – Pavlović – Sirotić, da su tri lijeva vanjska bili Šarac – Moslavac – Ivanković, da su tri naša ljevaka Martinović – Klarica – Maraš odigrali po jednu utakmicu, a ne Martinović dok je mogao sve, da smo na crti probali s nekim mladim reprezentativcem, da smo na gol možda malo gurnuli Meštrića, Hercega, poštedili Kuzmanovića i Mandića koji su načeti, da smo Glavaša koji igra Ligu prvaka pogurali da uz Šoštarića da više… Mogli smo barem biti drugačiji i to sigurno ne bi promijenilo stanje, ali ne bi dalo ni lošiju sliku.
Pogriješili smo, propustili smo jak turnir bez da smo išta dobili. Samo smo izgubili i rezultatski i igrački i na kraju nitko nije bio sretan s tim. Ni izbornik, ni igrači. To nije njihova prava slika, sigurno, to su već bezbroj puta dokazali, ali nikad nećemo biti Danska, ako ne počnemo raditi kao Danska. To je suština svega.
Ništa, sad se treba pokriti po glavi. Ne dozvoliti da nam se tako nešto ikad više ponovi. Doći spreman na pripreme za OI, na njima ne tolerirati umorne, ozlijeđene i bolesne, staviti u prvi plan zdravlje, spremnost i motiviranost i s njim otići u Pariz. I tu ne smije biti kompromisa, baš nikakvog. Ova Hrvatska može sa svima, zašto nije tako bilo u Oslu isto je svima koji žele shvatiti jasno. Neke stvari su već dokazane bezbroj puta, ne trebamo opet. A da vjerujemo u ovaj tim – vjerujemo. Ovo nije bila prava slika. Dajte dečki… Zamislite da smo ovakvi igrali kvalifikacije.