Pored svih silnih medalja na koje su nas navikli i kojima su nas više od desetljeća oduševljavali braća Sinković i Damir Martin, pomalo je neobično da nam je nakon završetka Europskog prvenstva u prvom planu neka treća posada. I to posada iz ženskog veslanja koje je u Hrvatskoj uvijek bilo u sjeni muškog. Neobično je, ali i jako, jako lijepo jer 24-godišnje sestre Ivana i Josipa Jurković u potpunosti su zaslužile svoj trenutak slave koji im je donijela bronca u dvojcu bez kormilara na netom okončanom EP-u u Szegedu.
Još od 2017. kada su postale svjetske juniorske prvakinje u četvercu ‘bez’, znali smo da se u njima krije ogroman talent. Iskustvo nas uči da s juniorskim uspjesima uvijek treba biti oprezan, jer mnogi se izgube na putu do seniorskih voda, ali Ivana i Josipa nisu iz te priče. Strpljivo su blizanke iz Vele Luke gradile svoj put, primale udarce, padale i dizale se, ali odustajanje nije dolazilo u obzir. A kad ste tako odlučni, tvrdoglavi i spremni na težak rad, onda obično dočekate i nagradu.
Ivana i Josipa dočekale su je ove nedjelje u obliku prve velike seniorske medalje, ali ako mislite da su zbog toga upale u euforiju, varate se. Sretne su, dakako, zbog uspjeha, ali su i svjesne da nisu sve najbolje posade bile u Szegedu i puno važnije - da ih puno ozbiljniji izazov čeka za manje od tri tjedna.
- Još uvijek pokušavamo procesuirati u glavi što smo napravile, ali opet, dogovorile smo se odmah nakon medalje, koliko god je to možda glupo reći, da ovo moramo zaboraviti i krenuti dalje jer za manje od tri tjedna imamo kvalifikacije za Olimpijske igre. A ako uspijemo u tome, to bi bio puno veći podvig od ove medalje. To je cilj kojem težimo i za koji smo trenirale sve ove godine, još otkad smo se upisale na veslanje. Zato smo si uzele samo dva dana stanke, bit ćemo doma s obitelji i onda se vraćamo u rutinu. A nakon Luzerna ćemo slaviti bude li povoda za to - ističe Ivana Jurković koja je za ovu priliku preuzela ulogu glasnogovornice brončanog dvojca.
Iako velike proslave nije bilo, čestitke se slijevaju sa svih strana.
- Jako ih je puno, lijepo je vidjeti koliko nam ljudi zapravo čuva leđa.
Osvrnuli smo se nakratko na tu sjajnu nedjeljnu utrku u kojoj su ispred blizanki završile samo Rumunjke i Grkinje.
- Bilo je ultra teško osvojiti medalju, prvenstveno zbog vremenskih uvjeta, uostalom i bili su proglašeni “unfair conditions”. Prva i druga staza bile su puno povoljnije, pogotovo u prvih 1000 metara, jer su imale zavjetrinu, a nama je udaralo sve, ajme majko. Baš je puhao jaki bočni vjetar i bilo se teško iskoprcati. Grkinje i Rumunjke su na startu samo izletjele, a mi smo imale osjećaj da nam start traje čitavu vječnost. Međutim, ostale smo pribrane u glavi, znale smo da će Britanke krenuti jako, ali i da ih možemo prijeći ako budemo održavale kontakt, jer drugi kilometar nam je dosta dobar i tu smo ih mogle stisnuti. Zato se i nismo puno sekirale u utrci, nego smo pičile svoj film, gradile svoju priču i svoju utrku i došlo je tih zadnjih 500 metara Trenirale smo cijele zime i finiš, i start, i sredinu utrke, imam dobru bazu, kondicijski smo dobro potkovane i isplatilo se sve. Ali, odavno nismo težu utrku odveslale.
Kvalifikacijska regata u Luzernu je jako blizu (19. - 21. svibnja), tamo su u dvojcu bez kormilara otvorena još samo dva mjesta za Pariz. Koliko je ovaj rezultat važan u tom kontekstu, jesu li sestre tu gdje bi htjele biti?
- Iskreno, kad smo došle na EP, bila nam je jako velika knedla u grlu jer nismo znale što možemo očekivati. Lani smo imale peh na SP-u u Beogradu, tamo nismo mogle pokazati ono za što smo trenirale i nismo znale gdje smo. Dogovorile smo se da ćemo već u kvalifikacijskoj utrci ići na maksimum, pa da vidimo gdje smo. I Josipa i ja jako dobro reagiramo pod pritiskom, tako da nam je ta prva utrka zapravo bila pokazatelj da se možemo boriti za medalju, ali bile su tu još dvije ili tri posade koje su imale slično vrijeme kao mi.
Odradile su prije finala i motivirajući razgovor s trenerom Aleksandrom Vukojičićem.
- Rekao nam je da vjeruje u nas, da smo fizički spremnije nego ikad, psihički isto tako, i da će se ili sada ili na nekom drugom natjecanju poklopiti da napokon osvojimo tu medalju. Ali kako god završilo, odluka je bila - glave u čamac, dati si pet i pičimo dalje jer znamo koji nam je glavni cilj. Na kraju nam je ova medalja i više nego dobar vjetar u leđa za Luzern i jako dobar pokazatelj jer Njemice su, uz nas, bile jedina posada u finalu koja se nije kvalificirala na OI, a njih smo pobijedile.
Jesu li s trenerom proučavale tko bi mogao doći u Luzern i tko bi im mogao biti glavna konkurencija za olimpijsku ulaznicu?
- Sve posade koje dođu će biti ultra brze. Računale smo da će nam sigurno jedne od glavnih suparnica biti Dankinje, za njih 100 posto znamo da dolaze, a uvijek može odnekud izroniti još neka posada da i ne znate. Ali, ne želimo se fokusirati na druge, nego na sebe. Bespotrebno je davati pažnju drugima jer se bez veze crpimo iznutra. Moramo se usredotočiti na to kako se još podići u ova dva tjedna i onda tamo dati sve od sebe. Uvijek govorimo, respekt svima, ali znamo koliko vrijedimo i znamo da možemo, samo nam treba hladna glava, toplo srce i bit će to dobro.
Spomenula je lanjski peh u Beogradu, peh koji im je odnio prvu, objektivno i lakšu šansu za plasman na Olimpijske igre. Tih je dana virus poharao SP, a nisu mu uspjele pobjeći ni Ivana i Josipa. Na jedvite su jade odradile kvalifikacije, ali uoči repasaža su se morale povući. Šteta, jer prvih 11 mjesta je vodilo u Pariz, a to im je bilo itekako dostižno.
- Iskreno, bilo je jako teško nakon Beograda. Otišle smo doma nakon dva dana jer nismo više mogle biti tamo, zbog bolesti, a najviše zbog psihe. Nismo htjele ostati ni u Zagrebu, nego smo se spakirale i otišle kući na otok. Da nam nije bilo mame i tate, i naših dviju prijateljica, Valentine i Dejane, bilo bi se jako teško izvući. Kad smo došle doma, isplakale smo se dva dana i onda smo se dogovorile da ćemo pokušati zaboraviti što se dogodilo i da nećemo dozvoliti da nam ta jedna negativna stvar utječe na ostatak karijere. A da je bilo epizoda kad je bilo teško, kad smo si govorile da život nije fer i pitale se zašto baš nama, bilo je.
Posebno je bilo teško prihvatiti jednu stvar.
- Nismo se pripremale za to natjecanje godinu dana, to je priprema cijeli život. Bilo bi nam lakše da smo imale priliku nastupiti i da smo vidjele da nismo dovoljno dobre, ali ovako, kad uopće nemate priliku pokazati ono za što ste trenirali, jako teško padne. Izvukle smo se, ipak, uz obitelj, prijateljice i trenera, a postala nam je to i dodatna motivacija da svima pokažemo gdje pripadamo i da je nama olimpijska kvota trebala biti u rukama već u Beogradu.
Imaju li u tom lovu na Pariz podršku od svih od kojih bi trebali imati?
- Imamo sve što nam treba i podršku Saveza, prijatelja i obitelji. Imamo mali krug ljudi koji su tu od prvog dana i uvijek će biti, takve cijenimo i držimo pored sebe. Drago nam je dobiti čestitku od svih, naravno, ali kad imate taj svoj mali krug ljudi koji je bio uz vas i kad ste bili na vrhu, i kad ste bili na dnu, to se najviše cijeni.
Koliko je teško iskovati ovakvu medalju, a nadamo se i odlazak na OI, u situaciji kad kod kuće nemaju praktički nikakvu konkurenciju koja bi ih pogurala?
- Na žalost, oduvijek je tako. Uvijek kažemo da bismo voljele da smo veliki tim, kao neke druge zemlje, pa da nam stalno netko puše za vratom i da mi pušemo drugima, možda i da nakon nekog olimpijskog ciklusa možemo prijeći u neku drugu disciplinu. Ali, jednostavno nemamo tu povlasticu. Moramo tražiti sparing u muškim skifovima i tu posebno važnu ulogu ima Boris Cesarec, naš klupski kolega iz VK Trešnjevka. On nam je od prvog dana sparing-partner, on je bio zaslužan i 2021. kad smo osvojile sve što smo mogle, jer smo se stalno ganjale s njim. Puno nam je pomogao i prije ovog EP-a, imale smo samo štopericu i njega. Pokušavamo izvući najbolje što možemo iz toga, snalazimo se kako umijemo.
I da se na kraju još jednom vratimo na skorašnju olimpijsku kvalifikacijsku regatu. Kad se podvuče crta, vjeruju li da će u Luzernu ostvariti svoj sportski san?
- Vjerujemo, ali ne volimo puno govoriti o rezultatima, već se prvenstveno želimo fokusirati na to kakav će nam biti zaveslaj i kako ćemo veslati. Jer ako odveslamo najbolje što znamo, onda bi i krajnji rezultat trebao biti dobar. Ali ne želimo raditi ražanj prije nego što napravimo neke stvari.