„Pun mi je klinac ovih self-help gluposti. Kak zračiš tak privlačiš. Ma moš‘ misliti. Kak ja stalno privlačim kretene i šefove zlostavljače?“, pjenila se Marija na ručku s frendicom usred pauze na poslu, koju je produžila za dobrih sat vremena.
„Kak ja to zračim? Kaj sam ja ljepilo za sve debile ovog svijeta. Da uzimam ozbiljno te gluposti morala bih zaključiti da sam i ja debil. A fakat nisam. Ili...??“, nastavila je u istom tonu, pa naglo zastala i zagledala se u daljinu.
Kristina ju je mirno promatrala. Sjetila se dvojbi koje je i sama prolazila. Prije pet godina upoznala je lika koji se fakat činio okej. Bio je rastavljen, dvoje odrasle djece, siguran privatni biznis. Ante je bio sportaš rekreativac, posvećen otac i u jako dobrim odnosima s bivšom ženom. Kristini se činilo da je naišao pravi.
Bio je idealan partner
Krenuli su u ozbiljnu vezu. Red putovanja, zajedničke rekreacije, večera s prijateljima. S Antom se viđala vikendima, jer su preko tjedna oboje radili. To je Kristini savršeno odgovaralo. Imala je vremena za svoje frendove, jogu, frizera. Ante ju nije smarao, nije pitao gdje je, niti kada će se vidjeti. Nije ga smetalo što se viđa s prijateljima srijedom navečer, niti što baš nikada nije prespavala kod njega.
Išle su tako godine, a Kristina se umorila od svoje samoće preko tjedna, od posla o kojem nema s kime pričati kad dođe kući, od stalne savršene slike sebe same, koju je tako glasno i jako promovirala gdje god bi sjela.
Bila je ponosna što je svoj stan i auto sama kupila, što sama plaća sve svoje račune, što je kupila još jedan stan na kredit i obnovila obiteljsku vikendicu na moru. Kristina je svakim pokretom, gestom, ali i riječju pokazivala da joj nikakva pomoć ne treba. I zato je Ante bio idealan partner. Nije ugrožavao njezinu slobodu ni na koji način. Ali nije nudio ništa više od onoga što je Kristina tražila, a nije tražila ništa.
Problem je nastao kada je Kristina nakon nekoliko godina pomislila da bi Ante trebao uskočiti. Platiti neko putovanje, predložiti da se useli k njemu, otići u kemijsku čistionu po njezin baloner ili otfurati auto na servis. Ante ništa od toga nije radio. Niti se nudio.
Kristinu je to počelo ozbiljno mučiti. Otišla je jedan dan do svoje bake i u moru tema otvorila se ona o Anti. Unuka se požalila baki. Baka je slušala i dugo nakon Kristininog izljeva šutjela.
A onda je progovorila
„Dušo, odgajana si da budeš muško, a ne žensko. Takav je ovaj svijet i to je jako dobro. Možeš sve sama i to si pokazala. Ipak, žena je napravljena da voli i treba. Nemaš svoje djece još, jer da imaš u njih bi slila sva svoja očekivanja. A Antu zapravo nikad nisi stvarno pustila u svoj život. Savršeno ti je odgovaralo što ima život prije tebe, djecu, obveze i što te neće okupirati. Ali nisi računala da on to objeručke prihvatiti. I njemu odgovara da ga ne mučiš, ispituješ, dočekuješ i od njega nešto očekuješ. Zapravo, niti on se tebi nije dao. I sada, ti prva stradavaš od vlastitog obrambenog oružja. U moje doba, muškarac bi došao po ženu, odveo je na večeru, platio tu večeru i otpratio je kući. Ima to dubokog smisla. On joj tako pokazuje da brine, voli i da je spreman biti tu za nju. Kada je Ante došao po tebe, kada te otpratio kući, kada si se osjećala sigurno i podržano?! To je problem današnjih žena, ali i muškaraca. Znaš što ti je činiti, drago moje dijete. Pitanje je samo imaš li hrabrosti sebi priznati da je model po kojem si živjela došao kraju“, zaključila je baka i digla se po komad štrudle, koju je naučila raditi od pirovih kora,uz dodatak agave. Zdravije je.
Kristina je odmah ujutro pozvala Antu na ručak. Usred tjedna.
Pri kraju glavnog jela objasnila mu je kako joj dosadašnja dinamika veze više ne odgovara, kako želi da žive zajedno, dijele troškove, kako očekuje da on brine o servisu njezinog auta, ali i plati godišnji odmor, ne zato što ona nema, nego zato što bi muškarac koji jako dobro zarađuje time pokazao kako je spreman biti njoj na usluzi. Za uzvrat, ona će kuhati, brinuti o njegovom vešu i urednom stanu.
Ante se nije iznenadio, niti smeo. Rekao je Kristini da je jako voli, da je posebna žena, ali da nije spreman na ništa od navedenog. Ima uhodan, dobar život, dovoljno vremena za sebe i svoje hobije i u svemu tome ne želi nikakvu promjenu, niti ona dolazi u ikakav obzir.
Iako je očekivala drugačiji odgovor, Kristina je instinktivno rekla Anti da im se tu životi razdvajaju i da svatko dalje ide svojim putem.
Kasnije, dok se vozila kući razmišljala je zašto je tako reagirala. Shvatila je da ono što je ona cijeli život radila muškarcima, sada je Ante napravio njoj. Nije se htjela vezati, nije htjela ni o kome ovisiti, deklarirala je jasno svoju samostalnost i svoju samodostatnost. Osim što mi nismo napravljeni da bismo cijeli život bili sami i uvijek se branili od mogućeg emotivnog ranjavanja.
Shvatila je Kristina da tek sada kada je sve sama napravila i odradila, tek sada možda može i sebe nekome dati, pod cijenu da bude ranjena, povrijeđena ili izdana.
Ali možda baš bude voljena, podržana, pažena i mažena.
Svidjela joj se ta igra u kojoj i kada možda gubiš - zapravo dobivaš i širiš svoje razumijevanje i kapacitet za drugog.
Shvatila je da su sve godine u kojima je bila neovisna zapravo bile građenje zida oko sebe kako ju nitko ne bi povrijedio. Ali kako ljubav spoznati ako ne kroz davanje, gubitak, prisutnost, neodustajanje?!
Dobila je upravo ono što je i sama bila. Sada je vrijeme da to promijeni. Prije svega sebe. Da se otvori iskrenoj, dubokoj, bezrezervnoj vezi u koju će dati sebe, kao što se davala na poslu, s frendicama, u vježbanju.
Svugdje gdje je uložila puno, puno je dobila za uzvrat. Ostala je još samo partnerska ljubav.
Tu nije puno davala. Sada je odlučila to promijeniti.
„ Ja privlačim baš tako kako zračim“, rekla je kroz smiješak Mariji, koja je baš naručivala espresso.
„Joj Kristina, pa ti niš te zračiš, jer frajera nemaš pa očito niš ni ne privlačiš. Daj počni nekaj zračiti napokon“, bila je jasna Marija. Iz njezine vizure matematika Svemira bila je vrlo jasna.
Kristina se nasmiješila i u sebi pomislila: „Samo me gledaj....!“