Nigdje se ne možeš razmaziti kao u srcu Slavonije, u Đakovu, napisao je Matko Peić, slikar, profesor povijesti umjetnosti, književnik i nenadmašni putopisac. Rođeni Požežanin o svojim putovanjima pisao je iskreno, oduševljeno i strasno zbog čega su njegova djela i danas zanimljiva i osebujna, a uljuđenost i srdačnost koju je pripisao Đakovu osjetili smo u svakom selu i gradu na putu od srca Slavonije do Iloka na njezinom krajnjem istoku. Dva grada bogate prošlosti, prirodnih ljepota, u kojim vas na svakom koraku dočekaju vrijedni i prijazni ljudi, osim našeg putopisa, zanimljivo je, spaja i britanski kraljevski dvor. Traminac iz Iločkih podruma (11.000 boca) točio se na krunidbi, a potom i na dijamantnoj obljetnici kraljice Elizabete II., a na njen izričit zahtjev 1972. u protokol službenog posjeta tadašnjoj državi uvršten je i obilazak đakovačke ergele.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
O vinima i konjima, pisao je i Peić, koji u svom djelu Skitnje tvrdi da nije sva Slavonija ravna, i da u njoj najviša stvar nije klip kukuruza. I u pravu je, jer čim krenete polupraznom Slavonikom, otkrit ćete brojne tornjeve što paraju nebo poput 84 metra visokih zvonika đakovačke katedrale. Impozantna građevina u koju je ugrađeno oko 7 milijuna crvenih opeka ispečenih u mjesnoj ciglani, čiji temelji leže na 394 balvana, već iz daljine kao da vas zove u svoje okrilje. Veličina i monumentalna ljepota trobrodne neoromaničke bazilike crkve posvećene Svetom Petru, koja se gradila punih 16 godina (od 1866. do 1882.) je fascinantna, ali tek kad uđete u nju shvatite zašto ju je Papa Ivan XXIII. nazvao najljepšom crkvom od Venecije do Istanbula. U prostranoj kripti grobnica je Josipa Jurja Strossmayera. Bio je graditelj, vizionar, političar i biskup, ali prije svega velikan koji je svojim radom unaprijedio i obilježio Đakovo, Slavoniju i Hrvatsku. Zahvaljujući upravo Strossmayeru mjesna se ergela sredinom 19. stoljeća posvetila uzgoju konja lipicanske pasmine, pa nakon kratke šetnje središtem grada, koje je sačuvalo izgled oblikovan u 18. i 19. stoljeću, u samom srdištu grada pronalazimo i pastuharnu znamenite ergele.
Ravnatelj Nidala Korabija upoznao nas je poviješću, sportskim uspjesima i planovima ergele, a u društvu Silvije Butković, zadužene za turizam, obišli smo dvoranu zatvorene jahaonice. Tradicija uzgoja konja u Đakovu traje više od 500 godina, a uz gospodarski, kulturni i sportski značaja, postala je i turistička atrakcija, koja privlači preko 20.000 gostiju godišnje. Dvorana otvorena 2012. povećat će tu brojku, jer osim što olakšava rad s konjima tijekom cijele godine, omogućuje i održavanje konjičkih predstava poput Božićnog bala koji je u samo dva izdanja postao prava atrakcija. Odlazimo i do Ivandvora nedaleko Đakova, gdje stopljeno s prirodom na 310 hektara livada i oranica živi matično stado. Dok razigrani konji uživaju na jesenskom suncu krećemo put Vinkovaca prolazeći kroz ušorena sela s nanizanim kućama s obije strana ceste.
Grad u čijoj je okolici rođena europska civilizacija dočekao nas je prilično pust kao i Gradski muzej u kojem među inim čuva i najstariji indoeuropski kalendar, urezan na posudi pronađenoj u 1978. na lokaciji današnjega hotela Slavonija. S obala Bosuta nastavljamo put prema Nuštru i Tordincima. Kroz širom otvorenu kapiju ulazimo u Acin salaš, šokačko imanje u kojem sve miriše na neka prošla vremena. U malenoj dobro zagrijanoj kuhinji čeka nas juha, potom i sarma, ali prije svega neizostavna je čašica rakije uz koju nam je vlasnik Adam Adžić zaželio dobrodošlicu. Ljubazno osoblje tetoši nas kao što se to nekada radilo s putnicima namjernicima i uz palačinke, domaće vino raspitujemo se o životu u prostranstvu slavonskih ravnica. Dobro nahranjeni izlazimo u dvorište kojim vladaju glasne i pomalo ratoborne guske i mačke koje nam se umiljato motaju oko nogu. Kao pravi salaš uz čardake, svinjce i konjske štale, Adamovo imanje ima i đeram, krušnu peć, pušnicu i ovčarnik, a pored gosti mogu uživati i u jahanju konja i vožnji fijakerom.
Nakon obilnog ručka posebno su nam se svidjeli nekadašnji ambari pretvoreni u ugodne bungalove uređene u šokačkom stilu s početka prošlog stoljeća, ali tek smo na pola puta, pa uz obale rijeke Vuke cestom kroz kukuruze krećemo dalje prema Vukovaru. Konac je listopada i na svakom koraku u gradu su niknuli štandovi na kojem se prodaje cvijeće i svijeće. Bliži se blagdana Svih Svetih, ali i obljetnica pada Vukovara. Na mjestu gdje Vuka utječe u Dunav stojimo uz veliki bijeli križ, spomenik podignut u čast svih koji su svoj život dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Uz kratko prisjećanje na sve ratne patnje i žrtve Vukovara nastavljamo prema istoku. Ka Iloku, jer zimsko računanje vremena skratilo je popodnevni dio dana. Desna obala Dunava je visoka i strma, a otvorene obrađene ravnice završavaju neobičnim procjepima koje vode prema obalama Dunava i naplavnim ravnicama u kojima su nastala naselja Opatovac, Mohovo i Šarengrad. Na rubu najveće plodonosne lesne zaravni i povoljnog riječnog prijelaza preko Dunava smjestio se Ilok. Grad spomenika i vina na valovitim obroncima Fruške gore posljednja je točka Hrvatske na istoku. Spuštamo se do obala Dunava koji imponira veličinom i snagom.
Obilazimo i temeljito obnovljen srednjovjekovni dvor i utvrdu Nikole Iločkog, jedino kraljevsko središte u Hrvatskoj nakon Knina i nestanka dinastije obitelji Trpimirović. Sljedeća stanica su Iločki podrumi, nositelji tradicije vinogradarstva i vinarstva koje datira iz 15. stoljeća. Kroz jedinstvene vinske podrume ispod dvorca Odescalchi provela nas je Vesna Štajner i upoznala s poviješću, ali impresivnim brojkama, poput 5 milijuna litara godišnje proizvodnje vina s oznakom kontroliranog porijekla. Nedugo poslije u kušaonici smo otkrili zašto je traminac najnagrađivanije i po mnogima najbolje vino u Hrvatskoj. No, Iločki podrumi nisu jedini tamošnji proizvođač vina. U Iloku i okolici preko 20 je registriranih proizvođača vina, a našu pažnju privukao je Berislav Barbarić poznat po proizvodnji voćnih rakija, likera i iločkog vinjaka koji nastaju po staroj recepturi uz upotrebu moderne tehnologije...