Ovdje se dolazi chillati, odmarati, brijati polagano, kulirati… kaže mi konobarica u popularnom Duke’s baru, jedva šest kilometara sjeverno od slavnog Sunset Boulevarda. I doista, tu u mjestašcu Malibu sve je tako polako… I sunce na horizontu polako uranja u more, svi oko mene hodaju i govore polako, pa i ja polako otpijam gutljaj Long Island koktela i mislim si da bi se na ovako ležeran život i sam mogao vrlo brzo naviknuti. Jer, premda je fizički već odavno dio 11-milijunskog urbanog područja Los Angelesa, nigdje se u Malibuu ne vidi ni trag velegradske užurbanosti.
Pravi je to raj za surfere, ali i sve one ostale koji su tamo došli tek uz šetnju promatrati dupine u igri ili, poput mene, uz zasluženi koktel gledati neponovljivi zalazak sunca, toliko puta viđen u hollywoodskim filmovima. A rečeni koktel je i te kako zaslužen, jer je iza mene 12 sati leta iz Frankfurta te još sat i pol vožnje od aerodroma LAX, gdje sam podigao potpuno novi Chevrolet Malibu 2.0 Turbo sa 259 KS, sjajnog dugoprugaša s kojim ću se sljedećih nekoliko tjedana kroz pet američkih saveznih država provozati do vrha slavne planine Pikes Peak u Coloradu.
POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU
No, prvo sam se zapitao zašto je moja prva postaja, to mjestašce na obali Pacifika, tako važna Amerikancima da je čak i Chevrolet jedan svoj model već prije gotovo punih pola stoljeća nazvao baš Malibu. O čemu se tu zapravo radi piše već na ploči na ulazu u mjesto: Malibu - 21 milja prirodnih ljepota. Lokalci ga zovu jednostavno Bu i rado vrijeme provode u nekom od brojnih parkova. No, pravi šarm Malibuu daju brojne pješčane plaže koje zapljuskuju valovi idealni za surfere. Sve što se podrazumijeva pod surf kulturu, koja se ovdje razvila još prije pedesetak godina, glavna je aktivnost brojnih posjetitelja. I to u sva četiri godišnja doba, jer se Malibu hvali sa 340 sunčanih dana u godini. Kako sam ja tamo stigao početkom srpnja, pred samo ljeto, gužve na prilazima Malibuu upravo su nesnosne. Naročito subotom, kad pola Los Angelesa pokušava na nekoj od plaža pronaći svoje mjesto pod suncem. A premda sam iz Hrvatske stigao bez pratnje, u toj gužvi ni ja nisam ostao sam - društvo mi pravi prijateljica Ziggy Mrkich, Hrvatica koja već 20 godina tamo živi i radi, pa zajedno krećemo na plažu Zuma.
Na surfanje se nisam odvažio obzirom na ne baš zabavno iskustvo otprije dvije godine u San Diegu, no zato razgovaram s onima koji doista znaju uživati u jahanju višemetarskih valova, s instruktorima škole Zuma Surf & Swim Training, gdje surfati uče i djeca glumca Patricka Dempseyja. Sat i pol treninga kod njih stoji 120 dolara, što se, očito, nije učinilo preskupim brojnim mladim Australcima, Englezima i Španjolcima koji su za odlazak na ljetovanje i daskanje izabrali baš Malibu i ovu školu. Ipak, žale se na temperaturu mora, koje je i usred ljeta ledeno, pa tek rijetki jaše valove bez neopranskih odijela.
Dok pijem kavicu u popularnom kafeu Spruzzo’s listam turističku brošuru u kojoj piše da tu, na širem području uz Pacific Coast Highway, stanuje 12.000 žitelja, a Ziggy me podsjeća da su među njima i mnoge superzvijezde. Tu stalno ili privremeno stanuju i Rihanna, Sean Penn, Danny DeVito, Robert Downey Jr., Paris Hilton… To je stvarni ambijent i životni prostor mnogih filmskih zvijezda, no film, surfanje i Malibu neraskidivo su spojeni još od šezdesetih, kad je tu snimljen hit film Gidget. Snimljeni su ovdje i Pakleni val, kasnije i Veliki Lebowski i Iron Man, no nama su plaže Malibua ipak najpoznatije po seriji Dva i pol muškarca, čiji junaci stanuju baš tamo...
Štošta bi ta obala i kuće na njezinim obroncima mogle ispričati o privatnom životu filmskih zvijezda baš kao i mnogi od luksuznih restorana uz ocean.
- Ne čudi se, stoga, ako stol do tebe sjedne neki pravi svjetski superstar, govori mi Ziggy. Razmišljam o tome dok idem na večeru u Moonshadows, odličan riblji restoran i noćni bar, gdje s obzirom na klijentelu cijene i nisu previsoke. No, kako mi kažu znalci, u posljednje vrijeme tamo se puno toga promijenilo, sad tu sve više dolazi i eurotrash, odnosno ruske i ukrajinske ljepotice, koje tu traže bogate sponzore... No, taj bar je svejedno i dalje mjesto gdje filmaši dolaze u miru večerati, popiti piće ili se, poput Mela Gibsona, tako napiti da tek koji metar dalje zbog vožnje u pijanom stanju završe čak i iza rešetaka... No, kako ovaj put tamo nisam sreo nijednog pravog glumca, Ziggy me dan kasnije upoznala s jednim lažnim. Odvela me u nedaleki Burbank, u posjet Kenu Fritzu, filmskom veteranu koji je četrdesetak godina kao kaskader lomio vrat na setovima brojnih filmskih uspješnica. Ken danas, doduše, više na pada za novac (sad sa sinom vodi garažu Studio Pictures Vehicles u kojoj pripremaju aute za filmove), no još se uvijek najviše ponosi činjenicom da je baš on bio dvojnik Arnolda Schwarzeneggera u prvom Terminatoru.
No, kad sam napustio njegovu fascinantnu garažu, stigao je i kraj uživanju na obalama Malibua, jer je došlo vrijeme da se krene dalje. Sjedam stoga u Chevy Malibu i krećem prema pustinji Nevade, Arizone i Utaha. Za razliku od ugodnih 25 stupnjeva uz ocean, tamo će me, kažu, dočekati temperature više i od 40 stupnjeva, pa se među ostalim opremam i s dvadesetak galona vode. Pa ako preživim, pisat ću uskoro i o tome.