.jpg)
Da li te boli, pitam Ivana još jedan puta… On prvo šuti pa jedva izgovori - okej sam. Mislim si, pa kako si okej, ležiš već sat vremena i stenješ, nemoj glumit Supermena nego reci kako si! Slab sam i strgan, ali okej – odgovar mi znojna čela pod visokom temperaturom i groznicom. Pa ništa, kada dođemo na Moherske hridi gdje smo se uputili iz Galwaya prvo idemo u ambulantu da ti pogledaju opeklinu, ove masti koje smo kupili u ljekarni očigledno ne pomažu. Šta smo sve do sada zajedno prošli od opasnih moskovskih kolodvora u gluhi noćni sat, mračne katakombe ukrajinske Odese okruženi djecom beskučnicima zaraženim HIV-om, bliske susrete s moldavskom mafijom u Kišinjevu pa i nesiguran Belfast da bi Ivan tako glupo stradao u bezveznom B&B-ju u Galwayu najpitomijem i najprijateljskijem gradu na našem putovanju irskom i Britanijom, punog pubova s dobrim ljudima i ulicama punih života.
Foto: Ivan Lacković
No tko bi očekivao da bi radijator u skromnoj sobici odmah pored kreveta u kojem je Ivan spavao bio tako vreo da bi zaradio gadnu opeklinu drugog stupnja s još gadnijim ožiljkom. Ali to je valjda neka kozmička ravnoteža… Srećom, centar za posjetitelje na Moherskim hridima ima vrhunsku ambulantu gdje je Ivanu rana stručno sanirana i bandažirana, a potom je još neko vrijeme proveo na svojevrsnom odmoru i skidanju temperature. Ja sam za to vrijeme obišao ovu, jednu od najvećih prirodnih atrakcija Irske na zapadnoj obali koja je doista impresivna za vidjeti i krcata turistima iz cijelog svijeta. Kažu da ih ove hridi godišnje posjeti milijun, pa sam tako i ja kao jedan od milijun koračao uz do 214 metara visoke i osam kilometara dugačke litice koje se okomito spuštaju u more koje u podnožju zapljuskuju golemi valovi Atlantika. Još sam doznao i da sam imam sreću da je sunčan dan jer se često zbog magle ili prilikom oborina ne vidi baš ništa. Tada mi se pridružio i “pokrpani” Ivan pa smo još prošetali i do kule O'Brien, građevine iz devetnaestog stoljeća sa čijeg vrha pogled za vedrog dana dopire sve do obližnjeg Aranskog otočja.
Ovdje smo i završili naše istraživanje zapadne obale Irske, a put nas je dalje vodio preko središnjeg dijela do Dublina na istočnoj obali, jednog od najomiljenijih destinacija mnogih putnika iz cijeloga svijeta. Pomisao na uske ulice i pubove krcate turistima i nama je golicala maštu. No do tamo se imalo još što voziti. Odabrali smo vožnju lokalnim cestama radije nego autocestom i tako doživjeli onu pravu Irsku koji svi spominju. Zeleni pašnjaci, malene irske kolibe sa slamnatim krovovima, uske cestice omeđene suhozidima, bio je pravi užitak krstariti našim vjernim Peugeotom 508 RXH s kojim smo do sada na ovom putovanju prešli već 4500 kilometara, ovdje često u potpuno električnom ZEV modu čime na bilo koji način nismo narušili idilu i mir koji smo ovdje pronašli, niti maltretirali osjetljive uši tisuće ovaca koje pasu naokolo nepotrebnim decibelima. No, zanimljivo je da je i na tim cesticama širokim jedva kojih četiri metra dopušteno voziti 100 km/h uz obavezan upozorenje na opasnost. A opasnost dolazi od širokih autobusa kada se potrebno čak i sklanjati u stranu, a još više od mnoštva rent-a-car vozila tipa Nissan Micra koji sa zaprepaštenim turistima za volanom koji većinom prvi puta u životu voze lijevom stranom, pa se vuku jedva 40 km/h. Kada netko ide prema ili odlazi sa Moherskih hridi često se zaustavi po putu kod fantastično očuvanog dvorca Dunguaire iz šesnaestog stoljeća u zaljevu Galway.
Predvečer smo istražujući unutrašnjost otoka već stigli i do Dublina ekonomskog, administrativnog i kulturnog središta Irske koji nas je dočekao u svoj svojoj raskoši s “obaveznim punktovima” koje treba obići svaki putnik u ovom gradu smještenom na širokoj delti rijeke Liffey. I to ponajprije zatvor Kilmainham, Katedralu Sv. Patrika, Nacionalni botanički vrt, O'Connellov most kao i Trinity College, dublinski univerzitet, osnovan još u šesnaestom stoljeću. No nas je više zanimao popularin kvart Temple bar, centar druženja i noćnog života grada gdje smo odmah othitali nakon smještaja u pristupačnom Sandymount Hotelu u neposrednoj blizini impresivnog Aviva ragbi svetišta svih Iraca. Nedugo potom već smo se vješto probijali kroz Temple bar do istoimenog puba krcatog turistima, ali i domaćom ekipom koja se stiskala uz TV plazme raspoređene po cijelom prostoru te trusili Guinness pive u iščekivanju nogometne utakmice Champions lige.
No Dublin sa 1,5 milijuna stanovnika ima i drugu stranu, a to su rubni dijelovi grada, manje atraktivni prljavi i zapušteni, a prava je blagodat kada svijet obilaziš svojim osobnim vozilom izvan zacrtanih turističkih ruta pa sve stigneš obići. Tamo smo tražili Paves ili Irish travellerse, tradiconalno nomadski Irski narod koji broji oko 22.000 pripadnika, a koji putuju Irskom, ali ih ima i u Sjedinjenim državama i Velikoj Britaniji. Zanimljivi su zbog toga jer žive po svom, baš kao i Romi, a govore odvojenim narječjima Cant i Shelta koji korjene vuku iz Galskog irskog ili kombinaciji toga i Engleskog te štuju vlastite nomadske tradicije, a djecu ne šalju u škole. Po vjeri su Katolici, a u brak stupaju već sa 16 ili 17, a djevojčice čak i mlađe. Dovoljno da se i mi zainteresiramo za te ljude koji žive u prikolicama. U gradu imaju po nekoliko centara, a mi smo ih potražili na nekoliko lokacija kao i u prikoličarskim naseljima no nitko nije bio raspoložen za razgovor… Doslovno pa da smo ignorirani sto posto. No Dublin osim ovih veselih, ali za neznance s kamerama zatvorenih ljudi neobičnih tradicija i ima i neke sasvim tradicionalne tradicije. S obzirom da smo tijekom ovog putovanja hladnom i kišnom Britanijom i Irskom česte depresije izazvane lošim vremenskim prilikama, identičnim pejsažima i vizurama te činjenici da smo na otoku, pa gdje god da krenemo na kraju završimo na morskoj obali, prema “lokalnom narodnim običajima” često liječili alkoholom tako su naše sljedeće dvije destinacije bile meke za ljubitelje dobre kapljice vrhunske pive i whiskyja. Muzej pivovara Guinness Storehouse u gradu tematski je podijeljena na nekoliko katova gdje sve možete saznati o tradiciji proizvodnje piva u Dublinu, dugoj 260 godina i o tome kako je Arthur Guinness od vode, ječma, hmelja i kvasaca stvorio svjetski poznato pivo i danas jedan od najprepoznatljivijih pivskih marki.
Po katovima smo degustirali različite okuse pive pa završili na vrhu zgrade u Gravity Baru odakle puca pogled na Dublin nesmetano 360 stupnjeva, naravno, na još jednoj čaši pive. Dosta veseli izašli smo iz ovog zanimljivog muzeja pivovare te se uputili prema The old Jameson destileriji u Bow Streetu. U Sjevernoj irskoj kušali smo sjajan Bushmills whisky u najstarijoj destileriji na svijetu, dok je Jameson najpoznatiji irski single whisky u svijetu koji se radi od jedne vrste ječma i jedini viski koji se tri puta destilira kako bi dobio karaterističnu čistoću i okus, s tradicijom proizvodnje od 1780. godine. O popularnosti govori miljun čaša koliko se svakodnevno popije u svijetu, kako su nam tamo rekli. Premda se i ovdje trude što više popularizirati svoje napitak te ga preporučaju miješati s raznim sokovima kako bi doprijeli do mlađih generacija mi smo se ipak odlučili za kušanje standarndnih mjerica bez leda te se čak upustili u degustaciju nekoliko whiskyja ili whiskeya poput američkog Jack Danielsa, škotskog Johnie Walkera Black Label, Jamesona (a da nismo znali koji je u kojoj čašici), no meni je (možda i nije pretjerano za hvaliti se) već po boji i mirisu bilo jasno u kojoj je čašici koji viski od postavljenih pred svakog kušaća, pa sam zajedno s Ivanom iz Jamesonove destilerije izašao pomalo teturajući s diplomom “Kvalificiranog kušača irskog whiskyja”.
Sa šanka kod izlaza iz destilerije nešto nam je doviknuo koktel majstor poput - Hej ljudi! pa smo u čudu ostali i pitali ga da li je naš, na što je odgovrorio da ne zna Hrvatski ali da razumije neke riječi, da je iz Čilea i da mu je djed bio Hrvat. Naravno da je novo poznanstvo i prvi susret u Irskoj s nekim Hrvatom pa makar i djelomičnim iz Južne amerike završilo još jednom putnom. Inaće, irska prijestolnica slovi kao multikulturalan grad, centar kulture i zabave gdje je od 1,5 milijuna stanovnika na širem području svaki deseti došljak u potrazi za poslom iz Poljske, Litve, Kine, Nigerije, Brazila, Australije, Novog Zelanda pa i Čilea kao i “naš” Jose te naravno sve brojnijih Hrvata. Kasnije nam se pridružio u ponovnom posjetu Temple baru gdje smo se i dalje krijepili Jamesonom ali i vrlo kvalitetno i nepreskupo večerali tradicionalno pripravljenu kuhanu janjetinu s povrćem i krumpirom, a naš Jose je vrlo brzo postao Josip. I to je Dublin, otvoren grad za sve gdje je atmosfera sjajna pa ne čudi ni stalni porast stanovništva iz godine u godinu. Doista ugodno mjesto.
Ukratko
U najznamenitijoj dublinskoj četvrti Temple bar nalazi se najveća koncentracija restorana i pubova u gradu - tamo su oni doslovno u svakoj kući. Domaće muško i žensko, staro i mlado, sve navečer ide u pub i baš svi su veseli, što se poput kakve zaraze odmah širi i na turiste...
Zbog odličnog spoja suvremene i stare, imperijalne arhitekture, Dublin na prvi pogled djeluje kao neka vrsta umanjenog, minijaturnog Londona. U unutrašnjosti Irske na beskrajnim zelenim pašnjacima tek se tu i tamo ukaže koja kućica s gotovo nezaobilaznim slamnatim krovom. Obvezni punkt svakog ozbiljnijeg obilaska Dublina svakako je i pivovara Guinness, za to nije nužno postaviti nikakav ludi svjetski rekord. Ulaz u najstariju i najveću europsku pivovaru stoji 15 eura, ali vrijedi troška
Na uskim Irskim lokalnim cestama smije se voziti 100 na sat. Svugdje su, doduše, znakovi koji upozoravaju na opasnost, ali ona prijeti samo od rent-a-car vozila u kojima su turisti koji prvi put u životu voze lijevom stranom
Stara destilerija Jameson u kojoj se whisky počeo raditi 1780. tek je još jedna od gomile dublinskih atrakcija koje imaju veze s alkoholom. Na slijepom kušanju u Jamisonu odličnim se pokazao i naš novinar, za što je nagrađen titulom kvalificiranog kušača irskog viskija