Želja da se educira javnost i zaštititi prve domaće vozače od tad još uvijek čestih napada agresivnih nagnala je upravni odbor I. Hrvatskog automobilnog kluba da na sjednici održanoj 28. studenoga 1913. u zagrebačkom hotelu Royal odluči da ta udruga počne izdavati vlastito glasilo. I bi tako, jer je prvi broj Hrvatskog automobilnog lista izašao već u siječnju 1914. Prvi i jedini urednik bio mu je Ferdinand Pajas. Njegovu sliku, nažalost, nismo pronašli ni u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a nema ju ni Hrvatsko novinarsko društvo, premda mu je Pajas jedan od osnivača. On je godinu ranije također uredio i knjigu Priručnik za automobiliste, koju možemo smatrati prvom stručnom literaturom na hrvatskom jeziku namijenjenom vozačima automobila. Vozači su i u podjednako pionirskom automobilskom časopisu nailazili na zanimljive članke o tehnici i savjete o održavanju automobila. Kako pripremiti ljubimca za zimovanje uredništvo je objavilo već u prvom broju, a preporuka se sastojala u pronalasku suhe i razmjerno tople, prozračne garaže. Auto se tada dizao na drvene ili željezne klocne kako bi se poštedjelo pneumatike. Na kraju je još preporučeno i cijeli auto omotati plahtom da ga se zaštiti od prašine.
Zagreb je u to doba, podsjetimo se, imao približno 120.000 stanovnika i samo 90 službeno registriranih automobila. No, uz aute tu je bio cijeli niz fijakera, zaprežnih kola, bicikala, tramvaja, pješaka... Bio je to pravi mali kaos kojim su trebali vladati redarstvenici, a već u prvom broju uredništvo skreće pažnju na opasno nesnalaženje redarstvenika u svakodnevnim situacijama pri regulaciji prometa. “Gdje će običan čovjek, koji je do svog unovačenja živio na selu ili radionici, a poslije vojničtva uzet u redarstvo, gdje će on znati sve, što je nuždno znati za razumievanje važnosti prometa. Redarstvenici istina uče u svojim tečajevima teoriju o cestoredarstvenim propisima. No, od teorije do prakse dalek je još put, na tom pak putu moraju automobilisti doći u pomoć redarstvu”, piše tad prvi domaći specijalizirani časopis o automobilzmu i predlaže da članovi kluba demonstriraju redarstvenicima pravilnu gradsku i stvarno brzu vožnju...
Redoviti su bili i tekstovi o novitetima, posebno na području guma i paljenja Bosch, a provedena je uspješna akcija za ukidanje maltarine u Senju (pijacovina od 1 krune za svaki auto koji prođe kroz taj grad ili stane u njemu). Bila je to u nas prva pobjeda organiziranih automobilista u borbi za svoja prava!
Čitatelji su informirani i o stanju na cestama i potrebi obnove pojedinih dionica. Bilo je i priča o sudskoj praksi, a posebno je zanimljiv bio izvještaj iz Beča, gdje je sud dosudio odštetu zbog popravka pneumatika, odnosno nepoštivanja jamstva. Pisalo se i o utrkama - o Tour de France, Tourist Trophy na otoku Manu, utrke u New Yorku... Uredništvo se hvalilo organizacijskim sposobnostima članstva (povodom Utakmice Kluba alpskih automobilista) te gostoljubivošću i domaćinskim dočekom sudionika utrke Od Tatra do Jadrana održane 1913. Mali oglasnik bio je zgodan doprinos raznolikosti lista, a niti 1914. nije se u novinama moglo opstati bez reklama.
List je izvještavao i o uspjesima svojih članova. Vilim Lovrenčić pohvalio se u trećem broju usponom automobilom na Sljeme kroz snijeg! Na tu vožnju krenuo je 21. veljače u podne. Snijeg je na nekim mjestima dosezao i do 40 cm visine, zbog čega je Lovrenčić morao povremeno moliti lugare i radnike da ga lopatama i konjima izvukli iz snježne kaljuže. Napokon je oko osam sati navečer uspio doći do planinarske kuće. Lovrenčić je vozio auto Laurin & Klement težak oko 600 kg, koji je raspolagao sa svega 9 KS. Istaknuo je da su se lanci koje je imao na kotačima potrgali kao da su od konca te se na kraju pohvalio “da i mala i slaba kola mogu imati dug život i svom vlasniku praviti veselje”. No, Prvi hrvatski automobilni list svojim čitateljima nije dugo pravio veselje - ugašen je nakon samo sedam brojeva, a neposredan razlog za to bio je izbijanje prvog velikog svjetskog rata.