Prošli su tjedan domaći mediji vrlo opširno izvijestili o svečanosti upriličenoj u Bruxellesu gdje je potpisan ugovor o europskom sufinanciranju projekta razvoja terminala za ukapljeni plin (LNG) u Omišlju na otoku Krku.
Odobrenim 101 milijunom eura bespovratnog financiranja Europska je unija zatvorila oko trećinu financijske konstrukcije cijelog projekta i taj je ugovor unisono u Hrvatskoj doživljen kao ključni korak prema realizaciji objekta na čijem se razvoju, u raznim formama, radi već desetljećima.
Nažalost, puno je manja pozornost pridana onome što se tih dana događalo u Moskvi, prilikom službenog posjeta srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Rusiji. On je tamo potpisao niz sporazuma iz sektora energetike, koji bi, prema njegovim riječima, trebali osigurati sudjelovanje Srbije u velikom ruskom plinovodu Turski tok. Riječ je o svojevrsnoj varijaciji poznatog projekta Južni tok gdje bi bi bila stvorena infrastruktura za opskrbu jugoistočne Europe ruskim plinom, zaobilazeći aktualne “ukrajinske” pravce gradnjom cjevovoda kroz Crno more, Tursku, Bugarsku i - sada je očito - Srbiju. Dakako, riječ je o projektu koji je trenutačno tek u fazi planiranja te posve neizvjesne budućnosti.
Ipak, za Hrvatsku i njezin projekt LNG terminala vrlo značajnom bi se mogla pokazati izjava koju je Vučić dao odgovarajući na novinarsko pitanje o navodnom negativnom pogledu stručnjaka na projekt Turski tok: “Volio bih da svi ti stručnjaci koji sole pamet kažu odakle ćemo uzeti plin. Stalno slušam priče: Litva je uzela LNG, bit će na Krku... Jeste li vi vidjeli to na Krku? Ja još nisam, a i kad naprave, Mađari neće uzimati. Ovo je za nas, kako izgleda, jedino moguće rješenje i mi smo zadovoljni što smo do toga došli”. Iz toga što je rekao Vučić proizlazi da ni Srbija, ni Mađarska - dvije države na koje se ozbiljno računalo - nisu zainteresirane za zakup kapaciteta i nabavu plina iz krčkog terminala.
Ako se ta izjava pokaže točnom, posljedice na projekt mogle bi biti katastrofalne, a njegova će se realizacija, usprkos bogatoj europskoj dotaciji, pokazati ekonomski nerealnom. Utoliko, ključno pitanje za budućnost projekta LNG terminala na Krku danas nije može li ga se graditi, kako ga financirati ili otkud ga opskrbiti plinom. Temeljno je pitanje ima li uopće interesa za njegovo korištenje? Ili, jednostavnije, treba li on uopće ikome?
Zašto je interes kupaca bitan za realizaciju projekta?
Iako je cijeli proces razvoja LNG terminala na Krku u mnogim svojim segmentima obavijen velom tajnosti, iz recentnih izjava hrvatskih državnih dužnosnika i predstavnika tvrtke koja razvija projekt moglo se saznati kako je financijska konstrukcija projekta zamišljena tako da se otprilike trećina pokrije novcem Europske unije, trećina ulaganjem investitora, a trećina kreditom koji bi se otplaćivao iz budućeg prihoda terminala. Kako je ukupna procijenjena vrijednost projekta oko 383 milijuna eura, proizlazi da treba osigurati još 282 milijuna. Načelno, to znači da investitori i banke moraju dati po 140 milijuna eura (omjer možda bude različit). Logično je pretpostaviti kako ni prvi, ni drugi tako značajnu količinu novca neće dati bez što čvršćeg osiguranja da će moći biti vraćen. To znači da su ključni uvjet financijske održivosti i bankabilnosti projekta dugogodišnji ugovori o zakupu kapaciteta terminala, koji bi ulagačima i kreditorima trebali služiti kao jamstvo povrata njihove investicije. Bez takvih ugovora neće biti ni terminala.
Tko su trebali biti korisnici terminala?
Pri planiranju cijelog projekta terminala na Krku generalna je ideja bila da on prvenstveno služi za opskrbu tržišta država jugoistočne Europe koja su trenutačno iznimno ovisna o ruskom plinu, uz shvaćanje kako daljina tranzita vrlo značajno utječe na njegovu konkurentnost. Pojednostavljeno rečeno, LNG je najkonkurentniji u državi gdje se nalazi terminal i susjednim zemljama. U kontekstu Hrvatske, to znači Sloveniju, Mađarsku, Srbiju i eventualno u manjim količinama Italiju - BiH i Crna Gora nisu plinoficirane. Također, računalo se na određeni interes iz Bugarske, koja je potpuno ovisna o Gazpromu, te eventualno na Ukrajinu. Ipak, kada je organiziran otvoreni poziv za prikupljanje neobvezujućih ponuda, ta su očekivanja dijelom iznevjerena. Iako službeni podaci nisu objavljeni, sudeći prema neslužbenim informacijama, velika većina prikupljenih ponuda stigla je iz samo dvije države - Hrvatske i Mađarske. A i te su bile neobvezujuće. Hoće li isti rezultati biti i na obvezujućem natječaju?
Činjenica je da se situacija na europskom tržištu plina, pa i u regiji, promijenila u posljednjih godinu i pol. Bugarska je, primjerice, počela s razvojem vlastitog projekta velikog plinskog čvorišta, a s Grčkom surađuje na projektu gradnje LNG terminala u Aleksandropolisu. Taj bi terminal, teoretski, bio izvrsno pozicioniran da opskrbljuje i bugarsko i srpsko tržište. Srednjoeuropski plinski hub u austrijskom Baumgartenu još se više afirmirao kao ključno mjesto plinskog trgovanja u ovom dijelu Europe, a značajan utjecaj na južnoeuropsko tržište ima i sve veći izvoz alžirskog plina. Ruske isporuke u Europu lani su, također, dosegnule rekord. S druge strane, prve količine dugoočekivanog ukapljenog plina iz SAD-a nisu značajnije utjecale na tržište. Kako postojeći europski terminali, s iznimkom onih u Velikoj Britaniji rade s prosječnom razinom iskorištenosti manjom od 30 posto, otvara se pitanje ima li na tržištu mjesta za još jedan terminal i plin koji bi kroz njega potekao?
Može li ukapljeni plin biti cjenovno konkurentan?
Na ovo pitanje ne postoji jednoznačan odgovor. Nema sumnje kako taj plin u određenim trenucima i na određenim područjima može biti iznimno konkurentan. Ipak, pitanje je može li funkcionirati na tržištu kao tzv. bazna opskrba? Američki plin iz škriljavca to zasad nije dokazao, a razlog tome je i u cijeni i u cjenovnim formulama koje su tamošnji opskrbljivači ponudili ovdašnjim kupcima. Tako je američki Cheniere, najveći trgovac LNG-om na svijetu, kupcima nudio formulu po kojoj bi plaćali 115 posto cijene plina na američkoj burzi Henry Hub te trošak od tri dolara za milijun britanskih termalnih jedinica (mmbtu) prirodnog plina, što bi sve činilo izvoznu cijenu od oko 20 eura za megavatsat. Pridoda li se tome i trošak ponovnog uplinjavanja, ispada da bi taj plin na izlazu iz terminala u prosjeku koštao oko 21,5 eura, što je između 2,5 i 3 eura više od prosječne cijene na regionalnoj burzi u Baumgartenu.
Drugi problem ove formule jest što ona kupce veže na događaje u SAD-u koji nemaju veze s njihovim tržištem. Zamislimo, primjerice, da dođe do nekakvog poremećaja na američkom tržištu i cijena plina na Henry Hubu poraste. Europski kupci LNG-a zbog toga bi plaćali veću cijenu, iako taj poremećaj realno uopće ne utječe na europsko tržište. S druge strane, američkim prodavačima u interesu je postaviti cijenu upravo tako, inače bi bili u opasnosti da zbog takvih dugoročnih ugovora prodaju plin u izvozu znatno jeftinije nego što bi to mogli na domaćem tržištu. U posljednje se vrijeme tom problemu pokušalo doskočiti stvaranjem nove formule vezane za sjevernoeuropsku plinsku burzu TTF, no uz fiksni bonus na tu burzovnu cijenu koji bi opet sumu doveo na razinu nešto višu od Henry Huba. Sve u svemu, pitanje je ima li dovoljno zainteresiranih za plaćanje te cijene.
Ima li rezona da se Mađarska dugoročno obveže kupovati veće količine plina iz krčkog terminala?
Logika u svakom slučaju može biti strateška, u smislu želje da se kroz diversifikaciju nabave osigura bolja pregovaračka pozicija prema dobavljačima ruskog plina. Ipak, treba biti svjestan da takva strategija košta. Primjerice, ako bi danas kupac u Mađarskoj išao zakupiti određene količine plina za isporuku iz terminala u 2020. godini, prema dostupnim tarifama terminala i cjenovnim formulama za američki ukapljeni plin, te transportnim tarifama, koštao bi ga ukupno nešto manje od 24 eura po megavatsatu. Istodobno bi ga jednake količine plina nabavljene na burzi u Baumgartenu koštale oko 18,4 eura po megavatsatu. Ispada da je LNG gotovo 30 posto skuplji od plina iz cijevi. Potpisivanje dugoročne (deset godina i više) obveze kupnje plina po toj cijeni komercijalno je vrlo teška odluka. Barem u ovom trenutku.
Koliko je zakupljenih kapaciteta potrebno da bi projekt bio realiziran?
I tu su službene informacije krajnje oskudne, no u nekim se proračunima spekulira kako je željeni radni volumen terminala oko 2,6 milijardi kubičnih metara prirodnog plina godišnje, što je okvirno u rangu hrvatske godišnje potrošnje. Već iz te činjenice je vidljivo kako ovaj projekt nema nikakvog smisla ako bude orijentiran isključivo na hrvatsko tržište. Potrebni su veliki kupci plina iz stranih država.
Može li, ipak, ukapljeni plin iz terminala konkurirati u Hrvatskoj?
Koristeći istu metodologiju izračuna kao i u slučaju Mađarske, proizlazi da je danas moguće kupiti plin u Baumgartenu za isporuku 2020. godine po oko 3 eura za megavatsat nižoj cijeni nego što bi bila projicirana cijena ukapljenog plina iz terminala. Dakle, ukapljeni plin je oko 17 posto skuplji. Problem je, naravno, i segmentacija hrvatskog tržišta. Proizvodnja plina u Hrvatskoj i dalje pokriva nešto manje od pola potrošnje, s tim da će Ina, bez obzira na liberalizaciju tržišta, zbog već opisanih transportnih troškova i ubuduće gledati da što veću količinu plina proizvedenog u Hrvatskoj i ovdje plasira te tako pokuša maksimalizirati dobit. S obzirom na nisku cijenu lokalne proizvodnje, teško je vjerovati da ukapljeni plin može biti konkurentan hrvatskom plinu.
Što se uvoznog plina tiče, treba znati kako čak oko 50 posto potrošnje u Hrvatskoj otpada na samo dva kupca: HEP i Petrokemiju. “Div iz Kutine” i uz aktualnu cijenu plina ima ozbiljnih problema u poslovanju, pa je teško vjerovati da bi mogao biti značajniji kupac skupljeg ukapljenog plina. HEP bi to mogao biti, pogotovo ako se uzme politički utjecaj na kompaniju s jedne strane, te političku dimenziju projekta gradnje terminala s druge. U takvim okolnostima lako je zamisliti scenarij prema kojemu bi HEP zakupio značajni kapacitet terminala te tako pomogao zatvaranju održive financijske konstrukcije cijelog projekta.
Što bi takav scenarij značio za domaće potrošače plina?
Gradnja terminala u strateškom bi pogledu za Hrvatsku bila značajna, dostupnost plina i sigurnost dobave bile bi povećane, a otvorila bi se mogućnost zarade od tranzita. Ipak, ako bi projekt bio realiziran uz dominantnu - barem u srednjem roku - orijentaciju na domaće tržište, bio bi i niz negativnih efekata. Ako bi HEP veći dio svoga plinskog portfelja vezao na ukapljeni plin, to bi negativno utjecalo na cijenu proizvedenog megavatsata, ali i buduću ekonomsku isplativost projekata novih plinskih elektrana.
Potencijalno bi i pao prihod Plinacra. Razlog je što su planirane tarife za transport plina iz terminala smanjene za 25 posto u odnosu na tarife za plin koji dolazi plinovodima. To je učinjeno kako bi se povećala konkurentnost ukapljenog plina, no posljedica je da svaki kubni metar plina uvezenog u Hrvatsku koji u budućnosti bude zamijenjen plinom iz terminala znači i 25 posto manji prihod za Plinacro. Bez rasta prihoda, kompanija će novac negdje morati nadoknaditi. Dugoročno to možda znači i skuplji plin za sve domaće potrošače.
Može li lng terminal onda biti isplativ za Hrvatsku?
On mora privući dugoročni interes stranih kompanija. Ključan dio utoliko je obvezujući natječaj za zakup. Bude li interesa, projekt će dobiti značajan impuls za realizaciju. Ne bude li ga, mogao bi se nastaviti, ali samo kao politički.