Iako ga javnost već godinama doživljava kao “romantičnog dečka”, što on nikad nije ni pokušavao demantirati, zagrebački kantautor Boris Novković (42) zapravo je vrlo čvrsta i stabilna osoba koja zna pokazati zube kad mu netko stane na žulj. Nije, naravno, uvijek bio takav, ali godine i životno iskustvo učinile su svoje: od nježnog dečka koji je pjevao o ljubavi i djevojkama postao je socijalno i duhovno osviješten muškarac, o čemu svjedoči njegov novi, petnaesti album “Via ljubav”. Tim albumom, na kojem se pojavljuje i kao autor svih pjesama, Boris slavi 25 godina karijere te kritički progovara o svijetu koji nas okružuje – njegovoj dekadenciji, brzini kojom život u njemu prolazi, upitnim moralnim vrijednostima… Sin pokojnog skladatelja Đorđa Novkovića priznaje da je zabrinut zbog takvog svijeta, pogotovo otkako je prije dvije godine i sam postao otac. Sa suprugom Lucijom (32) ima sinčića Nou, no volio bi – priznaje – imati još barem jedno dijete.
Po čemu se “Via ljubav” razlikuje od vaših prijašnjih albuma? – Nastajao je gotovo dvije godine i, u odnosu na ostale, imao je najviše “porođajnih muka”. Sam sam napisao sve pjesme, a u oblikovanju zvuka, koji je nešto čvršći nego inače, pravi pop-rock, pomogao mi je producent Nikša Bratoš. Nisam htio klasični album ljubavnih pjesama, već na njemu ima socijalnih tema, priča o otuđenosti, otporu globalizaciji i modernoj tehnologiji koja nam u jednom trenutku olakšava život, a u drugom nas sputava. Zato su riječi pjesama na trenutke mračne, a moja je poruka da je jedini izlaz iz svih teškoća koje nas okružuju – ljubav.
Ove godine slavite 25 godina na sceni. Koliko se današnji Boris Novković razlikuje od onog na početku karijere? – Kao klinac sam bio prilično nadobudan, bahat i prepotentan. No, prošao sam svašta i na taj način dobio šansu da se kvalitetno nadogradim. Mislim da mi je to uspjelo jer bilo bi poražavajuće da sam ostao isti. Kad se pogledam danas, vidim zrelu, smirenu, odmjerenu osobu. Jedino što i dalje neizmjerno volim glazbu i glazbenički način života: mnogo putovanja, druženja s bendom i publikom, tulume… Bez toga bih uvenuo.
Što se promijenio kad ste, prije dvije godine, i sami postali otac malog Noe? – Oduvijek sam se pretjerano brinuo za druge, a premalo o sebi. S Noinim rođenjem to je još više došlo do izražaja. Brinem se oko svega i svačega, od toga kako će se moj sin jednog dana snaći u životu do toga što mu se može sutra dogoditi. Pa vidjeli ste kako je prošao nedavni potres i tsunami u Japanu… Često su to vrlo iracionalne brige koje se trudim racionalno zauzdati.
Je li vaša supruga Lucija mirnija što se toga tiče? – Nije. Oboje smo “brigobrigovići”. Noa je vrlo temperamentno, hiperaktivno dijete, pa ga moramo paziti. Obožava se igrati loptom, ali je još premali za nogomet, a voli i muzičke igračke. Trenutačno se zabavlja s nekakvim glazbenim kockama.
Uvijek ste govorili kako su vas roditelji vrlo strogo odgajali – je li to i vaš koncept odgoja malog Noe? – Još je premali za ikakvu strogost, a u budućnosti ću dati sve od sebe da budem cool tata. A to znači – otac i prijateljski autoritet.
Kako se nosite sa situacijom kad Noa neutješno plače, a supruga nije u blizini? – Nikad se ne uspaničim niti pokazujem nervozu. Ako klinac vidi da si u frci, gotovo je. Ako vidi da si cool, situacija će se vrlo brzo razriješiti. Primjerice, ako ostaneš miran kad padne i udari se, plač će uskoro prestati. Planirate li još djece? – Volio bih imati još barem jedno dijete. Odrastao sam kao jedinac i mislim da to nije najbolja varijanta. Istina, ne moraš ni s kim ništa dijeliti, što nije loše, no s druge strane uvijek mi je u djetinjstvu nedostajala bliska veza kakvu obično imate s bratom ili sestrom. Zato sam se, valjda, toliko vezivao za prijatelje.
Kristinka Šćavina
Pročitali ste skraćenu verziju intervju. Cijeli intervju s Borisom Novkovićem pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 848) ili se pretplatite na PDF izdanje